Nemam ništa osim sebe i iako sve manje, ipak neke nade da možda ne bude sve loše. Ta mrva nade još me nekako održava na površini.
Jel moguće da sam toliko pegulana pa bez ijedne veze u ovom gradu ne budem pozvana niti na razgovor na koji sam morala biti pozvana jer napokon ispunjavam sve navedene uvjete (hoću reći napokon i jedan takav oglas gdje ne traže 10 godina radnog staža u struci, savršene ocjene i ne znam ni ja što već)?
Moguće je.
Ali što ću sad? Nemam ideja, a svaki trud je uzaludan.
Čak me ni u Korenici nisu htjeli.
"Znate li vi uopće di je Koren'ca? Ovako ćemo mi... kad vidite da objavljujemo oglas, ne morate se ni javiti na njega! Jelte...Mi to stalno objavljujemo jer moramo. Al za 2 sata šta biste tu nešto đacima trkeljali o gospodarskom pravu ne isplati se da dolazite! Ni nama ni njima ni vama! Jelte.. Toliki put za ništa! Mi ćemo nekome već dodijeliti ta 2 sata i svima uodlično!"
(Da ne pričam još o vatrogasnom udruženju.)
U mojim molbama nema laži i prevara. Nema ulizivanja i čarobnih riječi "ja sam Vaš savršen izbor".
Jasno mi je da imam manje od 1 % šanse.
I onda se sjetim kako se bolesni ljudi bore za život i kad imaju samo taj 1% . Kupuju dane (preskupim i precijenjenim lijekovima) koje ionako provode u bolesničkim posteljama. A ja svoje dane bacam jer ne vjerujem ni u tih 1 % .
Ona mrva nade s početka priče odnosi se na nekih 0.00xy % .. koliko je valjda i šansa da ću osvojiti na lotu ako Paola Poljak, Karmela ili Suzana Pardačer objave brojeve koje sam nasumice zaokružila.
Možda da sa svakom molbom kupim i neki loto/bingo listić?
I svima uodlično.
poruka ravnatelju škole u Korenici: Vidite gospodine, razlog zbog kojeg nisam tražila poništaj natječaja je u tome što sam depresivna od toga što vidim "kako to sve danas ide" i ne vjerujem da bi moj zahtjev za poništajem išta riješio (već biste vi našli neki razlog). I da dobijem na lutriji i riješim si materijalnu stranu života, ja bih i dalje bila nesretna jer unatoč tome što mi "trkeljanje 2 sata o gospodarskom pravu" ne bi riješilo nikakvo egzistencijalno pitanje (te bi me možda čak i bacilo u minus) javila sam se (i opet bih se javila) jer ja to želim raditi. Jer nisam motivirana novcem. Bila bih nesretna jer zbog Vas dragi gospodine Šimo Pavlović te onih sličnih Vama ovakvi kao ja imamo tih < 1% šanse.
Post je objavljen 09.03.2010. u 16:05 sati.