Nike Furiosa

srijeda, 27.01.2010.

Osmjesi od marcipana

Izmiješala sam marcipan s bjelanjkom i na papir za pečenje oblikovala keksiće. Prema savjetu Ane U. utisnula sam u svaki badem. Čak sam radila domaći sirup od limuna za premaz istih te opekla prst i usnicu (koja se sad ljušti). Keksi su nestali brzinom munje. Možda i jesu super, ali ne mogu se veseliti previše tome. Sama činjenica da ih radim nisu dobar znak. Fali još samo to da počnem ribati stan od vrha do dna i to će biti definitivan dokaz da to više nisam ja.

Navečer ne spavam, osijećam da me tijelo lagano izdaje, a ne samo volja. Gledam te neke fotke na FB ljudi koji žive život. Idu na roštilje te ih pripremaju, idu na grupna skijanja, ljetovanja i krstarenja. I vjenčanja. Slika kako su zajedno oko stola gdje jedu kolače (koji doduše ne izgledaju ukusni kao moji, iako su puno kičastiji), slike od nekih masovnih izlazaka u klub. Slike s putovanja ili obiteljske slike.

Mislim se jesam li i ja mogla tako. Jesam. (Uz određenu cijenu.) Slijedeće pitanje je zavidim li tim ljudima. Ovo je trik pitanje jer zavist je ona osobina za koju mislim da je ne posjedujem. Sad se mislim kako koristim kriv glagol... posjedovati i njegova pravna definicija ne uklapaju se u ovu priču. Neka glupa deformacija koju čak ne mogu nazvati ni profesionalnom. Ok, zavist nije dio mene (nikad bio). I da li im na kraju zavidim? Ne zavidim. Pravo pitanje je da li bih i ja željela tako. Bih. Ali samo pod jednim uvjetom: da sam bliska s tolikom količinom ljudi. I tu nastane pravi problem jer ja nisam bliska s nikim osim sama sa sobom, a i to je upitno. Još je mali broj ljudi uključen u tu potencijalnu bliskost, ali definitivno nedovoljno za roštiljadu.

Gledam dobro te fotke. I lica ljudi. I komentare. I možda umišljam. Ali najveći dio njih mi djeluje falše. Mislim se, tko sam ja da ocjenjujem da li je slika falša. Kao da ocjenjujem jel nešto original ili falsifikat. Niti sam povjesničarka umjetnosti niti psiholog. Unatoč tome, eto ocjenjujem ih sama za sebe. I originale ne vidim čak i ukoliko mladenka izranja iz mora s kompletnom šminkom na licu i bez ijedne bore. Najveći dio komentara se odnosi na to "kako je netko super ispao, kako je prekrasan, prelijep" ili "kako je dijete od toga i toga preslatko" te eventualne dvojbe da li liči na mamu ili tatu te ofucale fore "na poštara je".. jadni poštari :/ (ovakve zapravo česte razgovora kad su u pitanju djeca ama baš nikad nisam razumjela.. kad sam bila dijete i kad me neki odrasli procjenjivačkim pogledom odmjeravao mislila sam si, koga briga na koga ja sličim.. ja sam Nikolina...)

Da. Odmalena sam prisustvovala glupastim razgovorima. Ono na što sam ponosna je to da sam i danas dijete u tom pogledu. Takvi "razgovori za odrasle" nikad mi nisu postali zanimljivi ili normalni. Dok gledam te fotografije gledam ih istim onim očima koje sam imala kao dijete. Jednostavno je teško biti dijete s ovoliko godina jer je neprimjereno. Jedno sam se vrijeme borila onako vatrenim sukobima, ali jednostavno posustajem i skrivam se u brlogu. Ne želim da mi pokucaju na vrata. nemam ništa od toga da ugostim ljude koje sam zadnji put vidjela pitaj Boga kada i s kojima se nikada nisam razumjela. Koji i dalje postavljaju glupa pitanja ili daju još gluplje komentare.

Kad ih vidim da mi zvone to je kao da vidim Jehovine svjedoke pred sobom. Zatupljeniji su od njih u svojim vjerovanjima. Jedino što me ne nagovaraju da se priključim njihovom načinu života jer njima zapravo odgovara da sam ja ovakva. Imaju koga ogovarati i misliti da su bolji, uspješniji jer imaju veći stan, obitelj i siguran posao. Ima jedna zanimljivost: nikako im ne može postati jasno zašto im ne zavidim. Zašto sam tako jebeno tvrdoglava u svojim (očito lošim) životnim načelima. Sva sreća brzo se prestanu zamarati time jer to zahtjeva ipak malo razmišljanja, a njima se upravo budi dijete, zvoni mobitel gdje ih šef podsjeća na sutrašnji sastanak, zove kolega s kojim su dogovorili partiju karata i par pivi gdje će izmjenjivati neka životnija iskustva od mojih keksića od marcipana. Razmišljati će sutra.

U svakom slučaju odgovor je jednostavan: ne zavidim im jer u fotografijama njihovih tzv. sretnih trenutaka jednostavno svojim receptorima ne mogu detektirati sreću. Jer oko sebe vidim samo plagijate i život koji kao u jednom dobro pozatom filmu oživljavaju plagijati.

Život je jednostavno negdje drugo. Jer ovdje te sama prilagodba košta života.

ponedjeljak, 18.01.2010.

Nastavi niz

Prorok broj jedan mi je prorekao da ću početi pisati 17. 1. 2010. A rekao mi je i da me vidi u tome, ne u onome gdje sam potrošila 12 godina.

Prorok broj dva koji se javi tu i tamo iz mjesta koje vjerojatno nikada neću pohoditi poslao mi je stihove: Jabuke su bile fine, kako ti je sada s njime?

Prorok broj tri rekao mi je da će me svi htjeti, da ću biti i bogata i uspješna (pa možda i slavna) "jer nema onoga tko tebe ne bi htio zaposliti/oženiti/biti ti prijatelj/dobar drug/poznanik/....".

Prorok broj četiri je rekao da će se moje poštenje, pravednost i dobrota nagraditi.

Proročica broj pet je prorekla da neće biti problema ako utonem u mrežu poznanstava i lijepih riječi koliko god to bilo teško.

Prorok broj šest je rekao da je ključ svega u nerazmišljanju.

Proročica broj sedam je rekla da treba imati dobru frizuru, bisere i malu crnu haljinu.

Proročica broj osam mi je savjetovala da imam najbolje predispozicije za uspjeh: migrenu i depresiju te da ih iskoristim kako znam i umijem.

Prorok broj devet mi je rekao da sam teška za popizditi i da je moj karakter van svake kategorije prorokovanja.

Proročica broj deset je rekla da samo trebam nekoga da me potakne.

<	siječanj, 2010					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31

Komentari da/ne?