Poželim odletiti u nepoznato, glavom bez obzira samo da vise ne moram zivjet u ovom svijetu punog galame, i da mogu punim plucima udahnut taj zrak, bez straha... Živjeti...

nemoguce ha? Ma nije to to! Sve u svemu, ja sam kriva, za ovu moju depresiju, trenutno sam ja kriva, i zbilja...

˝Prvo- ti si najvaznija, drugo- za druge ko ih jebe i trece- sve za ekipu...˝

Ne, to neide tako, poslusala sam to od krive osobe, i ovaj dan je proso jos da samo prodem ostale...

Pomisljam na odlazak iz blogerskih voda, ozbiljno, ali brisanje bloga je u svim situacijama bilo nužno, zbog nekih problema i tajna. A sada, ili je za mene moje filozofiranje postalo opasno pa mi pocenje naudivati..?
Ne znam. Komplicirano je. Počinjem se bojat svega, malo pa malo, ko da se zatvaraju vrata pred kojima stojim, i znam da moram uci, i znam da cu nastardat ako ne udem, ali nemogu proci kroz vrata...
Tužno...

Rubell je ovakvu krizu imala vec jednom, i misli kako je snazna, kako sada moze proci to, jaca nego prije, i kad je sve to proslo, bila je sretna, zivjela je, disala je...
Govorili su joj da sjaji srecom, ali to sada vise ne postoji.
Sada se boji srece, a to je ono najgore, dali se usudim reci najgore??? Ne!




Želim spavati, sanjati, lijepe stvari koje me uvijek oraspoloze... Ali nemogu ih naci... ! San, želim praksiten!