Uskoro će Nova godina! =)
Iako treba čekati još nekih mjesec dana, ali, dobro je planirati unaprijed!
Jeeej!
Želim 12. ić na Prljavce! Ha! I iskreno se nadam da ce mi taj pothvat uspjeti! Jes!
Učim talijanski, o da, o da, o da! I dobila sam komad! =( A baš sam planirala imati 5! faking gimnazija! Čitanje, eh, čitanje novog teksta me zajebalo! Dobila sam komad! Baš me našla.! Joooj!

Počela sam pisati knjigu, i napisan je već cijeli uvod i početak prvog poglavlja! Hehe! Nadam se da će knjiga biti završena, valjda mogu izdržati i pisati do kraja. I napon petak, gotova škola, do sljedećeg tjedna.
Boli me vrat, jako, od treninga! ccc.

Onako, sreca me mozda nije napustila! Ima je, malo, ali ima!

Pišem pismo Djedu Božičnjaku! Veselim se Božiću, uskoro će počet ono Božićno ludilo! Bor, keksi, pokloni, kupnja poklona! Joooj! Jedva čekam!
Moram još sastaviti do kraja svoju listu želja za Djeda Božičnjaka! (čisto dječije)!

Veselim se, neznam što napisati, ipak, morat ćemo pričekati do sljedećeg smislenog posta! Mwa!

Razmišljanje....

...želim pisati knjigu...
I ta me želja hvata, po već neki put, ali ovaj put su misli na putu, i stihovi idu, i idu, i ja ih zapisujem. Sve što bi mi sad trebalo je mjesec dana odmora i slobodnog vremena.
Mislim da bi ovo moglo čak i uspjeti... (zbilja)
Sve jasno vidim, nikad jasnije, vidim ju, knjigu, pred očima, vidi kako ju pišem, nije to toliko daleko... (smijeh)...

Sad se pitam zašto se to baš sada dogodilo, ta inspiracija...? Možda jer stanje nije najbolje, jer ternutno nemam rame za plakanje, a treba mi, i onda plačem sama. I onda sklopim oči, i sanjam njega, i probudim se sretna, ako idem van, nitko mi nemože ništa, jer, ja sam svoje snove odsanjala, i sad sam potpuna, snažna, a ako mi opet bude zatrebao, znam gdje ga pronaći.

On je poseban, jako poseban, i možda ga toliko volim zbog toga... Da mi je toliko stalo do takve osobe, jer zaslužuje da ju čuvam u srcu. Naravno, nisu uvijek bile ovakve misli, bila je tu mržnja iz dna duše... (ko još sluša gradske priče)... jaka stvar!
Ovaj put je to bezprijekorno čisto, nema boje,ne. Samo prijateljstvo.

Mogla bi ga upoznat sa ostalim prijateljima, jedina osoba koju, želim, ali želim djelit sa prijateljima. Napokon sam ga zamjenila sam novom osobom, do koje mi je stalo. Da, sad sam ponosna na sebe, dijelim prijatelje, popravljam se. *belj...

Ah, sloboda, bez mirisa, ono, neodređeno što nas okružuje, osiječaš li Rubell tu ljepotu osjećaja?
"da!"



Vjetar je to, vjetar slobode.
U mojoj kosi.
I leti,
lebdim,
vjetar me nosi prema njemu...

Palim komp, internet pa blog.hr... Opet upisujem korisniško, pa lozinku... i puffff!
Evo, došla, tu sam... opet.
Bila mala kriza identiteta, još uvijek traje. No, ne povlačim se, nisam gubitnik, ja ću to IZDRŽATI!

I opet joj glavom proleti želja za osvetom za sva djela što su joj drugi povrijedili...
Samo određene osobe, koje su je uspijele uvijerit na iluziju, koja te hladnokrvno slomi do kraja.
S druge strane, ponosna je na sebe, jer nekim osobama nikad neće zamjerit bilo kakvu šalu, trenutnu ljutnju, jer će uvijek znati da to nije namjerno...
Njih, ona jako voli. Iako zna plakati zbog njih, ali, tko ne plače? Voli ih, i uvijek će im biti spremna pomoći kad god trebali njenu pomoć.
I opet joj proleti glavom ideja za osvetom, zbog svih trenutaka kad su je pustii da tone na dno...

Nastavljamo, život ide dalje, živjeti se mora, mi odlučujemo kako...
S vjerom ili bez nje, s prijateljima ili bez njih, s obitelji ili bez... Velike su to odluke, mora se pažljivo odlučiti, ili sam ja još jedna mamina maza koja se boji spavati sama po mraku u krevetu. pif.
Idemo. Opet jutarnje buđenje, odlazak u školu. Ah, to je bilo nekad veselo, ali danas, svaki dan me podsjeća na moju osnovnu... =(
Hm! Ali, i u gimnaziji je dobro, mislim, nije kao da sada svaki dan moras ucit i pisat tone zadaca, vježbati matematiku, pa pripremat se za ispit kojih je po 3 u tjednu plus onih 3 petminutnih, da bi se pod malim odmorom stigla posvađati sa frendicom, na satu na tren odletis mislima, pa onda hop! Još jedan komad u kockicu do koje piše, ne pazi na satu...

San, san, san, želim spavati... =) Idem učiti.. Mwa!

Poželim odletiti u nepoznato, glavom bez obzira samo da vise ne moram zivjet u ovom svijetu punog galame, i da mogu punim plucima udahnut taj zrak, bez straha... Živjeti...

nemoguce ha? Ma nije to to! Sve u svemu, ja sam kriva, za ovu moju depresiju, trenutno sam ja kriva, i zbilja...

˝Prvo- ti si najvaznija, drugo- za druge ko ih jebe i trece- sve za ekipu...˝

Ne, to neide tako, poslusala sam to od krive osobe, i ovaj dan je proso jos da samo prodem ostale...

Pomisljam na odlazak iz blogerskih voda, ozbiljno, ali brisanje bloga je u svim situacijama bilo nužno, zbog nekih problema i tajna. A sada, ili je za mene moje filozofiranje postalo opasno pa mi pocenje naudivati..?
Ne znam. Komplicirano je. Počinjem se bojat svega, malo pa malo, ko da se zatvaraju vrata pred kojima stojim, i znam da moram uci, i znam da cu nastardat ako ne udem, ali nemogu proci kroz vrata...
Tužno...

Rubell je ovakvu krizu imala vec jednom, i misli kako je snazna, kako sada moze proci to, jaca nego prije, i kad je sve to proslo, bila je sretna, zivjela je, disala je...
Govorili su joj da sjaji srecom, ali to sada vise ne postoji.
Sada se boji srece, a to je ono najgore, dali se usudim reci najgore??? Ne!




Želim spavati, sanjati, lijepe stvari koje me uvijek oraspoloze... Ali nemogu ih naci... ! San, želim praksiten!