Ona ide na odmor, ne onaj klasican odmor kao sto vecina zamislja...

Njezin odmor izgleda ovako: odmor od gradske buke, druženje sa prijateljima koji su udaljeni od vas svega 10 minuta pjeske... Zajednicki posjet skoli u koju smo nekad svi zajedno isli i trudili se biti dobri ucenici u onim tijesnim klupicama =).
Sreca, smijeh, smijeh i još smijeha! Neopisiva kolicina srece! Opuštenost, najviše ju raduje ono druženje sa prijateljima s kojim je ostala dobra i nakon sto se premjestila u drugu skolu... Izlasci, zezancija ali i ucenje, koje ce biti lakse kada se ima poticaj... Nauči i biži ća vanka!... =)

To će joj dati vreme na da razmisli o svemu, o sebi i svojim osobnostima, ocjenama, druženju, skoli koju misli upisat nakon gimnazije, ljubavi, bas svemu...
I raduje se tomu...
Raduje se biti sretna, šmrc samo što je malo prehladena!!!
Ali ništa ju neće sprijeciti u tih tjedan dana u Kostreni!!!




Pozdrav svima. Pusa nejveca, cujemo se za tjedan dana =)!
Mwa!

Plakati... Kažu da je dobro, ali, čemu plakati...
Odobravam plakanje za nečim, nekim.. Ipak, sve u svojim granicama, jer kada vi plačete cijeli svijet je onako, koma, i bas bi vam dobro došlo da vam netko dode i posluzi kao rame za plakanje.
Ima li takvih?
Naravno da ima, mora ih se naci, ili, oni ce pronaci vas, to ce biti onaj koji ce vam prici kada placete i obrisat vam suze, pogledat vas duboko u oci, vidjeti dusu, uci u srce i reci rijeci koje ce vas ohrabriti... =)

Malo je takvih...



Ona ne plače, njezino srce vrišti od tuge za nekim, ali, to nije problem, problem je priznati, preboljeti i nastaviti...
Kako to?
˝Jednostavno...˝ kako bi rekla vecina. E pa nije, i svatko zna da nije, jer, kada placete, nje vas briga za nekog tamo beskucnika koji kisne, niti za bolesnikka u bolnici, tada vam je trenutno dosta svega i priznajete, sto je dobro, (u vecini slucajeva!) ali... Heh, nije to tako jednostavno, sve je to podsvjesno komplicirano...
Zašto?
Zašto baš sada mora to pitat kada postaje dovoljno komplicirano...! Rekli su da je kompliciranje dobro, jer bi život bio dosadan, ali ona raste, ta informacije joj vise nije dovoljna, mora proširit svoje znanje, a osobe koja ju je tome poducavala vise nema...
I šta sad?
Ništa, nastaviti plakati...
Plakati u tišini, i proći još jedan bolni susret...

I kako da prođe dan bez da (ne) kazete istinu, ili da ju onako, kako kazemo, uredno i pristojno zaobidemo...
Zanimljivo, bas fascinirajuće!
A zasto ne govorimo istinu, najvise jer ona boli, ali mi to neznamo dok nam ju netko ne kaze, a mi imamo taj osjecaj da ako to kazemo boljeti...

Znači zaobilazimo ju jer se bojimo boli...

Bojimo se biti povrijedeni, onaj osijecaj, na pocetku, sam, ili kako toneš, a ne potoneš, samo
toneš,
toneš,
i toneš...

I sve dok ti netko ne pruži ruku, dok ne ugledas ponovno svijetlo dana...
A to je rijetkost....

Ah ironije...

I kad zaobiđemo istinu, pobjegnemo od boli. Ali pitanje je vremena kad ce se ponovo javiti... Dali ce nas opet boljeti kao i prvi put, dali ce se do tada puno toga promijeniti pa cete moći totalno flegma odgovoriti, ili cete i dalje odgadati i nadati se oporavku...?

Žurimo se živjeti, jer, život je prespor za one koji čekaju, prebrz za one koji se boje, predug za one koji tuguju, prekratak za one koji se raduju, ali za ljubav, život j vječnost...