Plakati... Kažu da je dobro, ali, čemu plakati...
Odobravam plakanje za nečim, nekim.. Ipak, sve u svojim granicama, jer kada vi plačete cijeli svijet je onako, koma, i bas bi vam dobro došlo da vam netko dode i posluzi kao rame za plakanje.
Ima li takvih?
Naravno da ima, mora ih se naci, ili, oni ce pronaci vas, to ce biti onaj koji ce vam prici kada placete i obrisat vam suze, pogledat vas duboko u oci, vidjeti dusu, uci u srce i reci rijeci koje ce vas ohrabriti... =)

Malo je takvih...



Ona ne plače, njezino srce vrišti od tuge za nekim, ali, to nije problem, problem je priznati, preboljeti i nastaviti...
Kako to?
˝Jednostavno...˝ kako bi rekla vecina. E pa nije, i svatko zna da nije, jer, kada placete, nje vas briga za nekog tamo beskucnika koji kisne, niti za bolesnikka u bolnici, tada vam je trenutno dosta svega i priznajete, sto je dobro, (u vecini slucajeva!) ali... Heh, nije to tako jednostavno, sve je to podsvjesno komplicirano...
Zašto?
Zašto baš sada mora to pitat kada postaje dovoljno komplicirano...! Rekli su da je kompliciranje dobro, jer bi život bio dosadan, ali ona raste, ta informacije joj vise nije dovoljna, mora proširit svoje znanje, a osobe koja ju je tome poducavala vise nema...
I šta sad?
Ništa, nastaviti plakati...
Plakati u tišini, i proći još jedan bolni susret...