I told another lie today...
I kako da prođe dan bez da (ne) kazete istinu, ili da ju onako, kako kazemo, uredno i pristojno zaobidemo...
Zanimljivo, bas fascinirajuće!
A zasto ne govorimo istinu, najvise jer ona boli, ali mi to neznamo dok nam ju netko ne kaze, a mi imamo taj osjecaj da ako to kazemo boljeti...
Znači zaobilazimo ju jer se bojimo boli...
Bojimo se biti povrijedeni, onaj osijecaj, na pocetku, sam, ili kako toneš, a ne potoneš, samo
toneš,
toneš,
i toneš...
I sve dok ti netko ne pruži ruku, dok ne ugledas ponovno svijetlo dana...
A to je rijetkost....
Ah ironije...
I kad zaobiđemo istinu, pobjegnemo od boli. Ali pitanje je vremena kad ce se ponovo javiti... Dali ce nas opet boljeti kao i prvi put, dali ce se do tada puno toga promijeniti pa cete moći totalno flegma odgovoriti, ili cete i dalje odgadati i nadati se oporavku...?
Žurimo se živjeti, jer,
život je prespor za one koji čekaju, prebrz za one koji se boje, predug za one koji tuguju, prekratak za one koji se raduju, ali za ljubav, život j vječnost...
22:12 ,
Komentiraj { 2 }
Print