preko velike bare
...Thanksgiving...
U cetvrtak je bio Thanksgiving ili kako bi se to prevelo Dan zahvalnosti. Inace je Dan zahvalnosti zadnji cetvrtak u 11 mjesecu, ali ove godine je tjedan dana ranije, zbog cega, ne znam ali nisam se bas niti interesirala.
Sva strka oko toga je pocela vec u ponedjeljak, kada su Amerikanci u brizi da ce ostati bez purica, krompira, gravya i cranberry sosa okupirali okolne trgovine.
Ja sam svoju prvu veceru obavila u ponedjeljak u obiteljskom okruzenju. Taj dan nam je svima odgovarao zbog slobodnog dana i ostalog pa smo se coporativno okupili i uzivali u klopi. a bilo nas je stvarno od svuda, za stolom su skupa sjedili amerikanci, hrvati i talijani, mozete misliti kombinacije.
Od hrane smo imali svega i svacega, uglavnom stol je bio pun. Bilo je tu naravno pecena purica, pire krompir, peceni krompir ( ovaj nas obicni i slatki ili kako ga ameri zovu yams), mlinci, stuffing, gravy, cranberry sos, cikla, sparoge, kukuruz .....itd da dalje ne nabrajam, uglavnom shvacate sto sam mislila pod sve i svasta.
nakon prezderavanja, ako mislite da smo prestali jako se varate. onda su na red dosli deserti za koje sam ja bila zaduzena. buduci da mi je ovo prvi Thanksgiving jos nisam usla u shemu sa pumpkin pie i ostalim glupostima koje ameri prave za desert pa sam ja napravila dobru staru baklavu, ali sa visnjema i jaffa kocke ( kolac sa jaffa keksom).
U utorak sam cijeli dan bila sita i nisam nista jela. I misleci kako je proslo sve vezano za Thanksgiving, premda cetvrtak jos nije ni dosao, ja sam se naravno prevarila.
Dobili smo poziv da idemo kod prijatelja u Philadelphiu na rucak. I sta sad, naravno da smo prihvatili.
I da, opet je sve bilo skoro isto, makar sto se tice hrane, uz dodatak juhe. Za ovu prigodu sam napravila malu torticu, cisto kao znak zahvalnosti domacinima.
Ako nista makar smo se zabavili i nasmijali i na kraju smo ostali tamo do 11 navecer, a dosli smo oko 2 popodne.
U petak je bio famozni Black Friday ili crni petak, dan kada se trgovine otvaraju oko 4 ujutro i kada poludjela rulja cijelu noc prije ceka u redu da bi dobili neku glupost na poklon ili eventualno snizenje od nekih 15 - 20 posto. Na povratku iz Philadelphie smo vec mogli vidjeti puno parkiraliste obliznjeg shopping centra i ekipu koja ceka, a bilo je negdje oko ponoci.
Ja cijeli petak nisam mrdala iz kuce, a ne daj Boze da sam isla u neku od trgovina. Odlucila sam da mi je pametnije strpit se do 1 mjeseca i cekati snizenja od 50, 60 i 75 %. Tada bar nece biti velike guzve jer ce svi imati takva snizenja.
I tako, ova manija je gotova, a sada slijedi Christmas shopping i stavljanje dekoracija. Vec jucer pola kuca u mom naselju je osvanilo sa lampicama, a kada pogledam kroz prozor imam light show jer je susjed nakacio tonu zelenih i crvenih lampica na grmlje ispred kuce, a uz to je po cijeloj kuci pobacao obicne zute lampice. Ja skoro pa i ne moram paliti svjetlo pred kucom kad padne mrak.
Mi cemo jos malo pricekati sa tim.
Do tada, cujemo se, a mozda i prije!
Puno pozdrava svima,
Bye
nesanica i jos ponesto
sinoc sam imala problema sa spavanjem. dok je pokraj mene ovaj moj testerisao sve u 16, ja sam se vrtila kao riba na gradelima po krevetu. kad mi je koncentracije i strpljanj totalno nestalo ustala sam se, otisla u drugu sobu i sjela za komp. jos u krevetu sam se sjetila jednog filma na koji sam nabasala dan prije na youtube - u. Film se zove Vukovar - poslednji rez. Doduse na spomenutoj stranici je stavljen izrezan u djelove, ali to meni ne predstavlja nikakav problem. I tako sam ja odlucila u 3 ujutro zbog necijeg hrkanja ustati i odgledati taj film. Inace prije 18.11. postanem malo drugacija nego inace , ne znam kako bih to svoje stanje uopce i nazvala. Sto se tice samog filma svidio mi se, korektno je napravljen, obje strane jednako su zastupljene sve ok, ali meni je cijelo vrijeme bila knedla u grlu. jos kad sam vidjela svoga ujaka ostala sam bez teksta. doduse nitko me nije mogao ni cuti i da sam nesto rekla, jedino penny, jedan jako, jako dosadan dalmatinac koji je takoder hrkao, tako da se vjerovatno ni on ne bi obazirao na mene.
i nakon gledanja filma, jos uvijek sam bila totalno nezainteresirana za spavanje, pa sam u glavi pocela vrtiti film " sto bi bilo da je bilo". e ljudi moji tek je tu bilo raznih scenarija. da se sve to nije desilo, taj rat, progonstvo tko zna gdje bih ja bila danas i kako bi lijecila ovu svoju nesanicu.
ali necu vas sa time zamarati. jedino cu napisati da sigurno ne bih bila ovdje gdje jesam i sa osobom s kojom sam.
na kraju sam se vratila u krevet i jos pola sata se vrtila i slusala kako kisa pada i razmisljala o proslosti i ostalim gluposti,. uspjela sam nekako zaspati, a kako niti sama ne znam, jednostavno sam zaspala.
danas sam slucajno zavrsila u kazalistu na predstavi. nije bio broadway, ipak se radilo o predstavi koju su odrzali studenti na fakultetu na kojem ovaj moj usavrsava svoje zanimanje. bilo je tako zanimljivo da sam skoro 5 puta zaspala. ili je to ipak mozda bilo zbog moje neispavanosti? kad malo razmislim mislim da je ipak bilo zbog predstave jer nisam jedina kojoj je glava tonila u majicu. zbrisati nismo mogli jer smo sjeli u kut, a da bi se odatle izvukli trebali bi preskakati preko pola gledalista. prije dolaska smo imali ideja da dodemo, sjednemo i cim se svjetla ugase - smug na veceru. planovi nam propali. ako se pitate zasto smo sjeli bas u kut, to je zato jer je samo tamo ostalo mjesta. da me pitate kako se zvala predstava, nemam pojma sta da odgovorim, popamtila sam jedino sacicu glumaca koji su se mucili sa juznjackim naglaskom.
i kad je ta muka napokon zavrsila, nakon nekih sat i pol vremena, vec izgladnjela sam se poveselila veceri, ali su mi se planovi opet poremetili. ustao se dekan i poceo naveliko i nasiroko razglabati sta je valjalo, a sta ne pozivajuci usput ostale profesore da mu se pridruze u kritiziranju. vec vidno popizdjela ( koji me znaju, upoznati su sa tim kakva sam kad popizdim), lupila sam laktom u rebra ovog svoga i rekla - ustaj i gibamo. preskacuci koljena u publici u svojim visokim cizmama, skoro sam sjela na jednom starog profesora, ali barem smo se izvukli!!! nakon pola sata sam napokon jela svoj prvi normalni obrok taj dan i uzivala u passion fruit limunadi.
vidjevsi moje izmuceno lice nakon cijelog dana provedenog van kuce i nakon ove muke sa kazalistem, moje me hrkalo pocastilo sa novim sandalama. jest da ce morati pricekati iducu sezonu, ali nema veze......ili mozda nece....vec cu ja naci priliku da ih obujem.
sutra idemo na zabavu, imam feeling da ce tamo biti materijala za iduci post. do tada, pozdrav svima!!!
bye
....pocetak....
kazu da je svaki pocetak tezak. tako je i meni bilo tesko zapoceti pisati ovaj blog. prvo sam se danima mislila ima li uopce smisla otvarati blog, a kad sam ga napokon otvorila, mucila me misao kako da pocnem i sta da uopce napisem u prvom postu.
pomislila sam ako moze pisati moj brat, zasto ne bih mogla i ja, uostalom, pisanje mi je neko vrijeme bilo posao. pa iako je proslo par godina od kad sam zadnji put natipkala tekst za novine, mislim da sam jos u stosu.
sad bih kao trebala napisati nesto kratko o meni, da se ipak zna o kome se tu radi.
za sada mogu ostati jersey girl ili ella, kratka izvedenica moga imena. rodena sam u vukovaru, pola zivota zivjela u splitu, tamo i zavrsila srednju skolu, vratila se u vukovar i tu zavrsila fax, a sada zivim preko velike bare ili u americi. to je kratka verzija. e sad da pisem dugacku verziju svoga zivota trebalo bi mi par dana da sve napisem.
i tako dok cekam svoje papire da bih mogla ovdje zaradivati kao posten svijet i da ne riskiram deportaciju radi ilegalnog rada, dane kratim zujeci na netu, televiziji, gradu itd, itd, itd. a kad nemam pametnijeg posla gnjavim narod oko sebe.
vec sam spomenila svoga brata ali tu je jos jedan, dakle komada 2, tako da sam ja kao jedino zensko u obitelji uvijek imala odredenih privilegija ( sto mi nikako nije tesko padalo).
spomenila sam fax, pa bi bio red spomenuti da sam po struci visi fizioterapeut i jako volim svoje zanimanje. jedva cekam da pocnem raditi i nadam se da cu jednog dana otvoriti svoju privatnu ordinaciju. kao sto sam vec napisala za vrijeme faxa sam zaradivala radeci na lokalnoj radio postaju i pisala sam za lokalne novine. iako sam bila honorarac i placa nije bila bog zna kakva, iskustvo je neprocjenjivo i te skoro 3 godine su mi bile jako lijepo razdoblje.
sigurno se pitate kako sam zavrsila preko velike bare. e razlog tome je jedna osoba kojoj sam rekla DA prije godinu i pol dana i zbog koje sam otisla tisuce kilometara daleko od svojih u novi svijet i zivot i sve sto ide uz to.
toliko za pocetak, ne bi bilo zanimljivo odmah na pocetku sve otkriti, biti ce vremena i za to.
za sada pozdrav svima koji ovo procitaju!
bye!
