Jednog dana, znam, preboljet ću.

Because of you
I never stray too far from the sidewalk
Because of you
I learned to play on the safe side
So I don't get hurt
Because of you
I find it hard to trust
Not only me, but everyone around me
Because of you
I am afraid

Hahahaha..
Znate onaj.. Onaj osjećaj..
Kad se svega sjetite..
Kad je tako prokleto teško?
I onda..
Morate među druge ljude..

A taj osjećaj..
Kome vjerovati..
Što će se dogoditi ako opet nekom vjerujete?
Bolesno oprezni, da, bolesno oprezni.
Samoj sebi više ne vjerujem a kamoli nekom drugom.
Nekom tko hoda kao i ja, nekom tko priča kao i ja.
Nekom tko može meni lagati, kao što ja lažem drugima kad s osmjehom na licu tvrdim da sam dobro i da sam sretna.
I nekom tko pritom može biti uvjerljiv kao i ja.

'Vidim da si puno bolje nego prije', kaže s osmjehom.
'Da, pa moram biti!', kažem ja s još većim. I s još više lažnim.

I lose my way
And it's not too long before you point it out
I cannot cry
Because I know that's weakness in your eyes
I'm forced to fake, a smile, a laugh
Every day of my life
My heart can't possibly break
When it wasn't even whole to start with

' Da, to je iza mene. Preboljela sam te. Bilo pa prošlo. '
Dok mi suze klize niz lice.
' Sretan si s njom? '
Pišem jer napamet znam raspored tipaka na tipkovnici.
' U redu sam ja. Dobri smo si, sve je u redu s nama. '
Odgovaram na iznenadno pitanje.

I watched you die
I heard you cry
Every night in your sleep
I was so young
And now I cry
In the middle of the night
For the same damn thing

Jednog dana, vjerujem, preboljet ću. Zaboraviti sve? Naravno da ne.
Nikada.

Najsivlji dan pa najsunčanije jutro?

Mir.
Lagana pjesma svira.

See I thought love was black and white
That it was wrong or it was right
But you ain't leaving without a fight
And I think I am just as torn inside


Riječi nisu bile dovoljne.
Suze nisu bile dovoljne.
Nisu mogle reći, ili ih on nije htio čuti.

Jedan trenutak.
Kad ti se brzinom svjetlosti odvrti film u glavi. Toliko brzo da ne možeš hvatati misli, samo osjećaš bujicu osjećaja koje osjećaš dok gledaš stare slike. [držanje za ruke. zagrljaj. osmjeh. autobus. škola.] I odjednom, nema više. Samo staneš. Praznina. Možda i samoća, iako znaš da imaš ljude koji bi dali sve za tebe? Da, i malo samoće. I osjećaj zatupljenosti. I osjećaj da znaš da više ništa ne može poći po krivu. Niti nova Ona u njegovom životu ne može te iznenaditi, to se da i očekivati. A ti živiš kao da se to već dogodilo. Da ti bude lakše. Da šok bude manji.

A kada na ekranu vidiš poruku i njegovo ime kao ime pošiljatelja..
Nasmiješiš se, jer nije te zaboravio.
Pročitaš, jer znaš da mu je stalo.
Zaboraviš, jer znaš da je gotovo.




Sunce, nemoj nestati.. Sad mi jedino ti daješ svijetu boje.. Jer njega više nema..

Navuci zastore, isključi svijet *

Zimus sam čekala sunčana jutra.
Stajala posred hladne, prazne ulice, gledajući na zapad i čekajući izlazak sunca.
Jedno jutro je izašlo. I nasmiješila sam se. I bila sam sretna.

'Ovaj dan ne može poći po krivu!' :)

Jutros sam se probudila i kroz zastore mog prozora dopiralo je svjetlo.
Sunčeve su zrake tražile put do mog lica.
A kad su ga našle, zaplesale su po njemu ne bi li ga učinile veselijim.
Blijedo lice, tužne, neispavane oči.
Duga kratka noć iza mene.

Kao da sam tek zaspala..

Sjećanja. Poput bljeskova munji u olujnoj noći.
Mnogo munji.
Neprestano sijevanje.

Sjedim i tupo zurim pred sebe.
Preko usana prevalim 'Dobro jutro' majci u prolazu,
Ustajem,
I tihim koracima koračam Ulicom Ništavnosti.

Still.

Osjećaj koji vas prati dok kao da vodite dvostruki život.
Dok govorite jedno, a mislite sasvim drugo.
I smijete se, a zapravo plačete.
I kažete da nastavljate dalje, a zapravo ste u istoj točki odavno.

Dosta ti je. Puštaš sve k vragu.
Razmišljaš koliko ti je stalo do drugih i sebe.
Koliko ti je stalo do toga što će misliti o tebi kad te ne bude.
Ako će uopće misliti?
I netko tko kaže da mu je stalo i ti mu trebaš vjerovati.
A ne želiš, jer je tako možda lakše tebi.

Želiš Zaborav i želiš nestati.
Posjeći sve veze što te drže ovdje, među tim ljudima, među tim licima.
Otići, bilo kamo.
Daleko.
I još dalje od toga.

No, i dalje si tu.
I dalje sam to.
Još uvijek.

Forevermore.

Toliko je vremena prošlo, gotovo ne mogu vjerovati, a to su sušte činjenice.
Kako je moguće nekoga tko tebe ne voli voljeti toliko jako, toliko dugo, na toliko neobičan i tebi u isto vrijeme drag i mrzak način?
Kako je moguće?
NE.. Ne..
Krivo pitanje..
ZAŠTO je to moguće?

Kad je teško.
I boli.
I ono vrijeme provedeno s tom osobom čini se tek kao sekunda ili dvije.

I kad me zagrli.. Sve nestane.. Svi problemi, pitanja, muka i slabost od ovoga svijeta i onoga što nosi. Kao da smo neka scena izrezana iz katastrofalno lošeg filma stavljena u foršpan, kako bi privukla gledatelje i dala dojam da film nešto valja. Svijetla točka filma. Svijetla točka života. Bar ovog.

I kad me pogleda, želim samo nastaviti dugo, dugo gledati. U te oči. U njima vidim sebe. U njima vidim sebe i njega, svaki dio nas. I sve je tako idlično, tako savršeno, tako onako kako treba biti.

A onda se moramo razdvojiti. On mora ići da ga netko drugi ljubi tamo gdje ja ne smijem. On mora ići da ga netko drugi grli onako kako ja ne smijem. On mora ići Njoj.

Kad se slegne sva prašina
Kad nestane duga
Kad vjetar odnese idilu
I Sunce sakrije osmjeh
I film nastavlja dalje
Bez jedne scene
Ja ostajem sama
Poput cvijeća u pustinji što ne živi nego vene

Opet iznova.

Noćas opet krećem starim putem. Putem suza, žalosti i očaja. Njime krećem dok mislim na njega, a znam da ga tamo neću sresti. On hoda nekom drugom stazom, nekim većim koracima, s nekim posebnim sjajem u očima. Sada je kao trenutak kad znam kada i kako nešto reći? Sada, kao, dođe ono kad je lakše? Sada, kao, dođe mir? Ma ne. Nije to za mene. Sve to zajedno nije za mene. Ljubav nije za mene.

Jer ljubav za naivne nije
Za slabe nije, ne.
Od početka poput iz bajke
(koja usput po krivu pošla je)
Bilo je predobro da bi bilo istinito,
Shvatila sam.
Na svakom kraju tako je.

I samoj sebi lažem
Da zaboravit ću te lako, kad kažem
Ako je istina sve što si rekao ti
A prešutjela ja
Bilo bi prelijepo da mi te Sudbina namijenila.

U svakoj priči netko je gledatelj
Ta je uloga sada dopala mene
U ljubav više ne vjerujem
Osjećaji nisu ni bili važni
Na kraju neće biti važno
Koji su bili pravi, a koji lažni
I dalje sam tu gdje jesam
I dalje beskrajno volim
Ali tako nisko pasti neću
Za ljubav da molim.

Otići ću i možda ćeš zažaliti
I tek onda shvatiti koga si mogao imati
Digni i onda glavu
Hodaj i dalje ponosno
Čak i ako će biti teško
Teško nesnosno
Čak i sada u ovo sumnjam
A kako će biti tek ću vidjeti
Na kraju ćeš tek puste riječi naći
I napokon shvatiti -
Postojao je netko tko je zbog mene htio živjeti
A bez mene odlučio umrijeti.

Ne budi licemjer
Ne plači ni tada
Jedne suze pustiti nemoj.
Kulu od karata si nepromišljeno odlučio srušiti.
Neka ti druga ljubi usne koje sam tako htjela
Neka te druga sluša kako dišeš
Ono što sam ja tako jako voljela
Kad ćeš trebati neka te zagrli
Izgubi se s njom
Nestanite kao što smo mi nestajali.
Sjeti me se, i svega što smo bili.
Sjeti se svega, svega što smo imali.

Je li ti žao, samo malo razmisli?
Šuti.
Ni riječi.
One su nestale.
Rečene su sve i sve odbačene.
I one su noći samnom zauvijek zaspale.

Opet iznova.

* Nor first, nor last.

Nakon nekog vremena prestaneš i govoriti da ideš naprijed.
Nakon nekog vremena se uopće prestaneš truditi.
Ona mala, mala, sićušna nada se pojavi. I netko ti je otme. Kao malom djetetu omiljenu igračku.

Žalosno je.
Znaju kako se osjećaš.

Jedni kažu kako izmišljaš.
Drugi kažu kako nastojiš samo privući pozornost.
Treći da problema ni nemaš.
Četvrti misle da je sve riješeno.

Peti su posebna priča.
Pet osoba.
Tri nastoje shvatiti i uvijek uz mene.
Dvije se osjećaju kao ja.
Jedna od njih odbija odustati.
Jedna od njih je shvatila da je 'odustajem' rečeno na samom rođenju. I ne, nema onoga tko će to promijeniti i reći 'Ti možeš sve, samo morašto dovoljno željeti'.

Iz toga slijedi:
Mogu osvojiti glavni zgoditak na lutriji.
Mogu osvojiti osobu do koje mi je stalo.
Mogu mijenjati svoje i tuđe osjećaje.
Mogu umrijeti vrlo lako - samo navečer zaspem i nikad se više ne probudim.

Realno?
A-a.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.