Najsivlji dan pa najsunčanije jutro?

Mir.
Lagana pjesma svira.

See I thought love was black and white
That it was wrong or it was right
But you ain't leaving without a fight
And I think I am just as torn inside


Riječi nisu bile dovoljne.
Suze nisu bile dovoljne.
Nisu mogle reći, ili ih on nije htio čuti.

Jedan trenutak.
Kad ti se brzinom svjetlosti odvrti film u glavi. Toliko brzo da ne možeš hvatati misli, samo osjećaš bujicu osjećaja koje osjećaš dok gledaš stare slike. [držanje za ruke. zagrljaj. osmjeh. autobus. škola.] I odjednom, nema više. Samo staneš. Praznina. Možda i samoća, iako znaš da imaš ljude koji bi dali sve za tebe? Da, i malo samoće. I osjećaj zatupljenosti. I osjećaj da znaš da više ništa ne može poći po krivu. Niti nova Ona u njegovom životu ne može te iznenaditi, to se da i očekivati. A ti živiš kao da se to već dogodilo. Da ti bude lakše. Da šok bude manji.

A kada na ekranu vidiš poruku i njegovo ime kao ime pošiljatelja..
Nasmiješiš se, jer nije te zaboravio.
Pročitaš, jer znaš da mu je stalo.
Zaboraviš, jer znaš da je gotovo.




Sunce, nemoj nestati.. Sad mi jedino ti daješ svijetu boje.. Jer njega više nema..

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.