Noćas opet krećem starim putem. Putem suza, žalosti i očaja. Njime krećem dok mislim na njega, a znam da ga tamo neću sresti. On hoda nekom drugom stazom, nekim većim koracima, s nekim posebnim sjajem u očima. Sada je kao trenutak kad znam kada i kako nešto reći? Sada, kao, dođe ono kad je lakše? Sada, kao, dođe mir? Ma ne. Nije to za mene. Sve to zajedno nije za mene. Ljubav nije za mene.
Jer ljubav za naivne nije
Za slabe nije, ne.
Od početka poput iz bajke
(koja usput po krivu pošla je)
Bilo je predobro da bi bilo istinito,
Shvatila sam.
Na svakom kraju tako je.
I samoj sebi lažem
Da zaboravit ću te lako, kad kažem
Ako je istina sve što si rekao ti
A prešutjela ja
Bilo bi prelijepo da mi te Sudbina namijenila.
U svakoj priči netko je gledatelj
Ta je uloga sada dopala mene
U ljubav više ne vjerujem
Osjećaji nisu ni bili važni
Na kraju neće biti važno
Koji su bili pravi, a koji lažni
I dalje sam tu gdje jesam
I dalje beskrajno volim
Ali tako nisko pasti neću
Za ljubav da molim.
Otići ću i možda ćeš zažaliti
I tek onda shvatiti koga si mogao imati
Digni i onda glavu
Hodaj i dalje ponosno
Čak i ako će biti teško
Teško nesnosno
Čak i sada u ovo sumnjam
A kako će biti tek ću vidjeti
Na kraju ćeš tek puste riječi naći
I napokon shvatiti -
Postojao je netko tko je zbog mene htio živjeti
A bez mene odlučio umrijeti.
Ne budi licemjer
Ne plači ni tada
Jedne suze pustiti nemoj.
Kulu od karata si nepromišljeno odlučio srušiti.
Neka ti druga ljubi usne koje sam tako htjela
Neka te druga sluša kako dišeš
Ono što sam ja tako jako voljela
Kad ćeš trebati neka te zagrli
Izgubi se s njom
Nestanite kao što smo mi nestajali.
Sjeti me se, i svega što smo bili.
Sjeti se svega, svega što smo imali.
Je li ti žao, samo malo razmisli?
Šuti.
Ni riječi.
One su nestale.
Rečene su sve i sve odbačene.
I one su noći samnom zauvijek zaspale.
Opet iznova.
Post je objavljen 17.02.2008. u 10:06 sati.