Da, još uvijek.

Nakon svega što si mi učinio i kako si me povrijedio.
Nakon svih izgovorenih riječi i neostvarenih obećanja.
Nakon svakog odbijanja, makar i nesvjesnog.

Nakon svake prolivene suze i besane noći.
Nakon svakog ostanka bez zraka kad bih čula za neko novo ime u tvom životu.
Nakon što si me ostavio samu da stojim usred ničega.

Utopi me u svom zagrljaju.

Ponekad sam te mrzila, prezirala iz dna duše.
Govorila riječi koje nikad nisu bile ni jednom trećinom vjerne i odgovarajuće.
Pisala sam pisma koja ti nikad nisam poslala. A možda je tako i bolje. Tko zna, možda bismo sada bili potpuni stranci. Možda bi me ti mrzio, a ja razmišljala je li moralo tako biti.

Izdvajaš se iz te mase ljudi.
Tvoja pojava, tvoj hod, tvoj osmjeh, tvoj stav.
Jednostavno si.. Drugačiji.

I drugačije si me povrijedio.
Onako kako još nikome nije uspjelo.
Onako kako možeš samo ti.

Uguši me osjećajem sigurnosti koji mi pružaš.

Oduvijek si bio dio svog svijeta.
Imao si likove i karaktere onako oslikane kako bi ih ti jednostavno promijenio.
I ti si bio glavni lik u tom svijetu. Iako si ga ti kontrolirao, bunio si se protiv Vlasti.
Makar i protiv sam sebe.

- rebel without a cause -

Ali nije ni bitno. Ja ponekad poželim imati takav svijet.
Gdje je jednostavno onako kako ti želiš.
I gdje sve mijenjaš kako ti hoćeš.

Kao što ti to radiš.

A ne mogu.
I mrzim se zbog toga.
Čak i tebe mrzim zbog toga.
(ali samo do trenutka dok mi se ne obratiš. onda jednostavno ne mogu.)

Ti si taj koji me dokrajčio.
Ti si me uništio do kraja.
I više te nema da me dižeš kad padnem.
Više te nema da me usmjeravaš i pokazuješ put.

Ali znaš što?
Na kraju imam još samo jedno za reći.

Volim te.

Da. Još uvijek.
Jer nikad nisi bio 'samo dečko'. Jer si uvijek bio Osoba, na prvom mjestu.

Ne znam je li važno.

Kada kreneš s izgovorima, razlozi su možda bitni.
Ali jednom prestaneš govoriti, onda pogled govori više od svih izgovorenih riječi.
I tišina. Bolesno rječita tišina. Pokušaj onda istinu sakriti ili je promijeniti?
Nećeš uspjeti. Poznajem tvoje oči. K vragu, sve sam iz njih uvijek i čitala!

Ne želim od sebe napraviti neku važnu osobu u tvome životu. Samo ja mogu znati koliko ti meni značiš i jednako tako jedino ti možeš znati koliko ti značim.
A ako ti značim samo upola onoliko koliko si tvrdio, žalit ćeš. Možda i ti, poput mene, prevrtiš slike u glavi. Gdje smo bili zajedno. I smijali se.
I nismo bili svjesni ni prolaznosti života ni prolaznosti veze, prolaznosti ičega. Nismo vjerovali ni da mi nećemo trajati, onako, zauvijek. A gdje smo sad?
Svaki na nekom svom putu, upitno je koliko dobrom. Možda i ja griješim. Možda sada, ovako, bez snage, okrećem leđa, iako to zapravo ne želim. Ili želim?
Ma nisam ti više ni u što sigurna. Nadam se da ti jesi. U svoje odluke. U svoje riječi. U svoje postupke. U sebe.

Možda se jednom sretnemo negdje, usput. Zagrlimo se, kao nekad prije. (A već sad mi se čini strašno davno.)
Možda krene onaj usputni razgovor. Kako si? Što ima nova? Kako život? Kako ljubav? Ne bi li to bilo strašno smiješno? Ili bi bilo strašno žalosno?
I možda baš tada sjednemo u isti onaj kafić, na isto mjesto kao prije, samo nas dvoje. I možda će svi i tada u prolazu gledati u nas, a netko se i zaustaviti.
Možda ćeš mi tada reći odgovor na jedno jedino pitanje.

Zašto.

Ne. Ne zašto si me slomio i uništio, vjerujem da nisi htio.
Zašto si otišao?

Tada bih, vjeruj, voljela čuti onu glupu laž.
'Stvar je u meni, ne u tebi. I volio bih da ostanemo prijatelji'
Trebala sam te. A ti si otišao. Slomio si me.
A povremenim upadima i presijecanjem tvog puta s mojim, nedovoljno dugo, bilo je još teže.
Još je teže.

Zašto?

Odlazi cirkus.

"Dragi moji! Kao vlasnik i voditelj cirkusa želio bih vam se zahvaliti. Bilo je to dugi ciklus predstava, nekih ljepših, nekih ružnijih. Nagutali smo se mačeva, nahodali po tankim nitima, pali i slomili ponešto, ponešto novo za dalje naučili, neka nova iskustva stekli.

Mnogo je lica prošlo ovom arenom, mnogo je njih bilo neprimijećeno, a možda je trebalo biti. Svi zaslužuju tu priliku. Tako mislim ja. Vrijeme očito ne. Hvala. Za dolaske na predstave, za podršku nakon njih, za svako klicanje i svaki osmjeh. Ali sada.. Vrijeme je.

Vrijeme je da se ide dalje. Ne možemo zauvijek ostati ovdje. Bol se mora skrivati pod maskama pred nekim drugim gledateljima, ruže ponovno moraju biti bacane od strane potpunih stranaca.

Hvala vam, poštovani gledatelji. Svaki tko se od vas potrudio doći i ostati bar malo dulje ovdje, hvala. Promijenili ste nas, doprinijeli ste nam.

Možda ćemo se još vidjeti.

U nekom drugom gradu.
U nekoj drugoj predstavi.
U nekom drugom, boljem životu.

Neka vam je sa srećom, zasigurno je zaslužujete."

Kad se skinu maske i ispod velikih crvenih nasmijanih usta ostane samo lice obilježeno sjećanjima. Lice karikiranog lika žalosne sudbine. Klauni. Obični lažni i lažljivi klauni.

Poželjela sam.

Mnogo sam puta poželjela.
Da budeš samo bezosjećajni gad.
I da odeš. I kasnije kažeš 'Sorry, nisam primijetio'.
Da kad kažu 'On je gad i nije te vrijedan' budu u pravu.

Poželjela sam.
Da sjedim nasuprot tebe, i da je poljubiš.
Onako, snažno. S puno osjećaja.
I onda me pogledaš u oči koje postaju pepeljasto sive, kao svaki put kad se slamam.

Poželjela sam.
Da mi kažeš da me voliš a onda odeš bez riječi i ne javiš se tri mjeseca.
Da te sretnem u prolazu i da me onda zagrliš čvrsto poput najvećeg licemjera.
I da mi pokažeš da 'Nije vrijedno'.

Poželjela sam.
Da me ne pitaš kako sam, nego sretno dođeš s izjavom 'Tako sam sretan'.
Da samo misliš na sebe, ne mareći za mene.
I onda nabrzinu promrmljaš da moraš ići.

Poželjela sam.
A ti?

Plakala sam poput djeteta, a ti si me čvrsto držao u svom sigurnom naručju, brišući mi suze.
Ostavio si nju da bi bio samnom, otišao si od svih da me zagrliš, još jednom.
Pitao si kako sam, a kada sam ti rekla, po dobrom starom običaju nisi ništa rekao. Gledao si u mene, ne znajući što reći. Znao si, ti si 'kriv'.

I tvrdiš da smo prijatelji.
A tvoja ruka već piše nove retke, neke nove pripovijesti. Mijenjaš horor za lagani obiteljski film s elementima drame i romantične komedije. I polako nestaješ. U riječima, u djelima. U sebi. U njoj. Nekoj drugoj Njoj.

I neka.
Neka ti je sa srećom.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.