Kada kreneš s izgovorima, razlozi su možda bitni.
Ali jednom prestaneš govoriti, onda pogled govori više od svih izgovorenih riječi.
I tišina. Bolesno rječita tišina. Pokušaj onda istinu sakriti ili je promijeniti?
Nećeš uspjeti. Poznajem tvoje oči. K vragu, sve sam iz njih uvijek i čitala!
Ne želim od sebe napraviti neku važnu osobu u tvome životu. Samo ja mogu znati koliko ti meni značiš i jednako tako jedino ti možeš znati koliko ti značim.
A ako ti značim samo upola onoliko koliko si tvrdio, žalit ćeš. Možda i ti, poput mene, prevrtiš slike u glavi. Gdje smo bili zajedno. I smijali se.
I nismo bili svjesni ni prolaznosti života ni prolaznosti veze, prolaznosti ičega. Nismo vjerovali ni da mi nećemo trajati, onako, zauvijek. A gdje smo sad?
Svaki na nekom svom putu, upitno je koliko dobrom. Možda i ja griješim. Možda sada, ovako, bez snage, okrećem leđa, iako to zapravo ne želim. Ili želim?
Ma nisam ti više ni u što sigurna. Nadam se da ti jesi. U svoje odluke. U svoje riječi. U svoje postupke. U sebe.
Možda se jednom sretnemo negdje, usput. Zagrlimo se, kao nekad prije. (A već sad mi se čini strašno davno.)
Možda krene onaj usputni razgovor. Kako si? Što ima nova? Kako život? Kako ljubav? Ne bi li to bilo strašno smiješno? Ili bi bilo strašno žalosno?
I možda baš tada sjednemo u isti onaj kafić, na isto mjesto kao prije, samo nas dvoje. I možda će svi i tada u prolazu gledati u nas, a netko se i zaustaviti.
Možda ćeš mi tada reći odgovor na jedno jedino pitanje.
Zašto.
Ne. Ne zašto si me slomio i uništio, vjerujem da nisi htio.
Zašto si otišao?
Tada bih, vjeruj, voljela čuti onu glupu laž.
'Stvar je u meni, ne u tebi. I volio bih da ostanemo prijatelji'
Trebala sam te. A ti si otišao. Slomio si me.
A povremenim upadima i presijecanjem tvog puta s mojim, nedovoljno dugo, bilo je još teže.
Još je teže.
Zašto?
Post je objavljen 10.03.2008. u 09:35 sati.