"Dragi moji! Kao vlasnik i voditelj cirkusa želio bih vam se zahvaliti. Bilo je to dugi ciklus predstava, nekih ljepših, nekih ružnijih. Nagutali smo se mačeva, nahodali po tankim nitima, pali i slomili ponešto, ponešto novo za dalje naučili, neka nova iskustva stekli.
Mnogo je lica prošlo ovom arenom, mnogo je njih bilo neprimijećeno, a možda je trebalo biti. Svi zaslužuju tu priliku. Tako mislim ja. Vrijeme očito ne. Hvala. Za dolaske na predstave, za podršku nakon njih, za svako klicanje i svaki osmjeh. Ali sada.. Vrijeme je.
Vrijeme je da se ide dalje. Ne možemo zauvijek ostati ovdje. Bol se mora skrivati pod maskama pred nekim drugim gledateljima, ruže ponovno moraju biti bacane od strane potpunih stranaca.
Hvala vam, poštovani gledatelji. Svaki tko se od vas potrudio doći i ostati bar malo dulje ovdje, hvala. Promijenili ste nas, doprinijeli ste nam.
Možda ćemo se još vidjeti.
U nekom drugom gradu.
U nekoj drugoj predstavi.
U nekom drugom, boljem životu.
Neka vam je sa srećom, zasigurno je zaslužujete."
Kad se skinu maske i ispod velikih crvenih nasmijanih usta ostane samo lice obilježeno sjećanjima. Lice karikiranog lika žalosne sudbine. Klauni. Obični lažni i lažljivi klauni.
Post je objavljen 03.03.2008. u 16:36 sati.