Poželjela sam.

Mnogo sam puta poželjela.
Da budeš samo bezosjećajni gad.
I da odeš. I kasnije kažeš 'Sorry, nisam primijetio'.
Da kad kažu 'On je gad i nije te vrijedan' budu u pravu.

Poželjela sam.
Da sjedim nasuprot tebe, i da je poljubiš.
Onako, snažno. S puno osjećaja.
I onda me pogledaš u oči koje postaju pepeljasto sive, kao svaki put kad se slamam.

Poželjela sam.
Da mi kažeš da me voliš a onda odeš bez riječi i ne javiš se tri mjeseca.
Da te sretnem u prolazu i da me onda zagrliš čvrsto poput najvećeg licemjera.
I da mi pokažeš da 'Nije vrijedno'.

Poželjela sam.
Da me ne pitaš kako sam, nego sretno dođeš s izjavom 'Tako sam sretan'.
Da samo misliš na sebe, ne mareći za mene.
I onda nabrzinu promrmljaš da moraš ići.

Poželjela sam.
A ti?

Plakala sam poput djeteta, a ti si me čvrsto držao u svom sigurnom naručju, brišući mi suze.
Ostavio si nju da bi bio samnom, otišao si od svih da me zagrliš, još jednom.
Pitao si kako sam, a kada sam ti rekla, po dobrom starom običaju nisi ništa rekao. Gledao si u mene, ne znajući što reći. Znao si, ti si 'kriv'.

I tvrdiš da smo prijatelji.
A tvoja ruka već piše nove retke, neke nove pripovijesti. Mijenjaš horor za lagani obiteljski film s elementima drame i romantične komedije. I polako nestaješ. U riječima, u djelima. U sebi. U njoj. Nekoj drugoj Njoj.

I neka.
Neka ti je sa srećom.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.