Nakon nekog vremena prestaneš i govoriti da ideš naprijed.
Nakon nekog vremena se uopće prestaneš truditi.
Ona mala, mala, sićušna nada se pojavi. I netko ti je otme. Kao malom djetetu omiljenu igračku.
Žalosno je.
Znaju kako se osjećaš.
Jedni kažu kako izmišljaš.
Drugi kažu kako nastojiš samo privući pozornost.
Treći da problema ni nemaš.
Četvrti misle da je sve riješeno.
Peti su posebna priča.
Pet osoba.
Tri nastoje shvatiti i uvijek uz mene.
Dvije se osjećaju kao ja.
Jedna od njih odbija odustati.
Jedna od njih je shvatila da je 'odustajem' rečeno na samom rođenju. I ne, nema onoga tko će to promijeniti i reći 'Ti možeš sve, samo morašto dovoljno željeti'.
Iz toga slijedi:
Mogu osvojiti glavni zgoditak na lutriji.
Mogu osvojiti osobu do koje mi je stalo.
Mogu mijenjati svoje i tuđe osjećaje.
Mogu umrijeti vrlo lako - samo navečer zaspem i nikad se više ne probudim.
Realno?
A-a.
Post je objavljen 16.02.2008. u 10:59 sati.