Nesvrstani

29.04.2007., nedjelja

Otiša i on

Mislio sam danas napisati nešto o novom boksačkom junaku Drvišu, njegovom sinoćnjem trijumfu koji mi je u glavi pokernio cijelu lavinu reminiscencija na jednog od mojih prvih djetinjih heroja (uz Sandokana i Veljka Rogošića) Matu Parlova, o zanimljivoj boksačkoj simbiozi Dalmacije (Imotskog, Makarske) i Istre (Pule) koja stvara svjetske prvake...
No, jutrošnja vijest Račanovoj smrti bitno mi je promjenila planove. Dva posta u nizu o nečijoj smrti nisu mi nikako draga.
Nisam bio neki veliki obožavatelj lika i djela Ivice Račana. Smetala mi je njegova neodlučnost i sporost, imao sam dojam da je pragmatizam i realizam stavljao ispred ideala. Unatoč tome moram reći da mi je žao da je otišao. Hrvatska ostaje bez još jednog poštenog čovjeka i poštenog političara, a to je u ovim današnim vremenima kada se iz medija osmjehuju zbog nedostatka dokaza oslobođeni kriminalci, korupcija i beskrupuloznost vladaju hodnicima Sabora i Vlade, a pohlepa i bezobzirnost smatraju vrlinama, ogroman gubitak.
Jer, ma kako nam Račan bio drag ili ne jedno je neupitno: između riječi «poštenje» i «Račan» bez stida i dileme može stati znak jednakosti. Bio je rijedak primjer poštenog i dobrog čovjeka, a svaki odlazak takvog (a političara pogotovo) u ovom našem društvu je ogroman gubitak.
Otiša je čovik.

- 13:10 - Komentiraj • Isprintaj - #

23.04.2007., ponedjeljak

Umro baćuška Boris

Nije da sam baš neki fan bilo kakvih političara, ali moram priznat da mi je ovaj tip bio prilično simpatičan. Morao sam se zato osvrnuti na vijest o njegovoj smrti i prisjetiti se ruskog veseljaka crvenog nosa koji je ovu veliku zemlju iz komunizma s neljudskim likom uveo u kapitalizam s isto tako neljudskim likom.
Često bi mi njegov lik u televizijskim dnevnicima zadnjeg desetljeća 20. stoljeća izmamio osmjeh, posebno u njegovim mnogobrojnim gafovima i cirkusima koje je izvodio. Sve je upotpunjavala i činjenica da je frajer bio i veliki ljubitelj vodke i ostalih sličnih ljekovitih napitaka. (Ne sumnjam da će drug Katjusha znati puno više od mene o ovim njegovim tekućim problemima i najomiljenijim vrstama vodke, ali i o liku i djelu Borisa Nikolajeviča ;) )
Iza ove cirkusantske fasade skrivala se autokratska i tiranska, a pomalo i kapriciozna ličnost (svaka sličnost s našim predsjednicima je slučajno-namjerna), za vrijeme čije vladavine je Rusija ogrezla u korupciju i kriminal, vodio je gubitnički rat u Čečeniji, a kao šlag na sve to je došla i ekonomska kriza čije posljedice «ruski medo» još i danas osjeća.
Ipak, na kraju krajeva, draže mi je bilo vidit njega nego Putina, trenutačnog ruskog cara hladnog pogleda i kgb-ovske prošlosti. (Iako ni Jeljcin po pitanju kontroverzne komunističke nije baš nevinašce.) Bar smo mu se mogli grohotom nasmijat. Baš poput Clintona u jednom od donjih klipova koje donosim u spomen na baćušku Borisa.

Ni Clinton nije mogao suspregnuti smijeh u susretu s ruskim humorom

Ova igra se u nas u Dalmaciji zove «Korniž!!!»

Jeljcin vs. Zjuganov s legendarnim Jeljcinovim kazačokom na bini. Nenadjebivo!

Pijan ko smuk na sastanku s bjeloruskim predsjednikom Lukašenkom

Za one koji žele znati više:
http://en.wikipedia.org/wiki/Boris_Yeltsin

- 20:38 - Komentiraj • Isprintaj - #

16.04.2007., ponedjeljak

EP biti ili ne biti?

Dramatika je dostigla vrhunac. Uzbuđenje se širi i sve nas neumitno obuzima. Manje je od dva dana do konačne odluke. Svi smo na iglama u iščekivanju tog, nadamo se, sretnog i za sve nas ključnog momenta u novijoj hrvatskoj povijesti.
Manje je od 48 sati od trenutka kada će oni sretnici iz Croatia Airlinesovog čartera što su nas otišli predstavljati u domovini Anthonyja Hopkinsa, Toma Jonesa i Iana Rusha, u slučaju po nas najpovoljnijeg ishoda zapjevati onu staru Ivčićevu: Večeras je naša fešta!!!
A mi, koji ćemo ispred tv-prijemnika u tom odsudnom trenutku grčevito stiskati bocu dekontaminiranog Karlovačkog, moći ćemo napokon odahnuti. Odahnuti i slušati razdragan glas Ivice «Crvenog Vražička» Blažička ili Bože «U Razdjeljak Te Ljubim» Sušeca koji će nas pozivati da dođemo u zračnu luku Pleso, a potom i na Jelačićev plac da i pozdravimo naše nove sportske heroje koji su izvojevali još jednu pobjedu za hrvatski narod.
Već zamišljam Markovića i Srebrića kako, na čelu kolone zaslužnih, slavodobitno ulaze u aerodromsku zgradu, razgaljena publika skandira «Šampioni! Šampioni!», a bugojanski mangup nazdravlja šampanjcem i urla «Imamo ga!»
Evropsko prvenstvo u nogometu. Kao neizliječeni nogometni ovisnik lagao bih kada bih rekao kako ne bi bio sretan da ova hrvatsko-ugarska koalicija dobije takvu manifestaciju. Tek bi me možda potpuna oduzetost svih udova spriječila da na meni najbližem stadionu, onom poljudskom, ne pogledam bar jednu utakmicu tog Prvenstva. Pa čak i u slučaju kad bi obnovljena i komforna «ljepotica» ugostila i takvu skupinu u kojoj bi se našli, pretpostavimo, Austrija (koja bi na tom «našem» prvenstvu branila evropsku titulu osvojenu 2008. na domaćem terenu u dramatičnom finalu protiv Škotske), Norveška, Belgija (u kojoj bi glavna zvijezda bio naturalizirani Hrvat Goran Ljubojević) i recimo najveće iznenađenje kvalifikacija, San Marino, ja bi sigurno prisustvovao takvom spektaklu.
S druge strane, onaj moj razumni alter ego, ne može da se ne zapita: Treba li nam Evropsko? Mislim, pa koga mi zajebavamo: u prošlom kolu naše lige na tribinama šest stadiona okupilo se 12.000 ljudi. Dakle, prosječno po stadionu dvije tisuće nogometnih mazohista uživo «uživa» u nogoloptanju naših domaćih znalaca.
Prema dosad objavljenim računicama, Euro bi nas koštao oko 5,5 milijardi kuna (750 milijuna eura), a od te svote u stadione bi se usulo oko 2,7 milijardi. Stadioni koji bi nesumnjivo za vrijeme trajanja prvenstva bili dupkom puni, već u kolovozu i rujnu, na startu domaćeg prvenstva, zjapili bi prazni kao što su prazni bili i prošlo kolo HNL-a. Ne sumnjam ni da bi naša zemlja od Eura inkasirala i značajan priljev novca od nogometnih turista koji bi se sjatili tu kod nas. Ali jesmo li se mi zapitali želimo li mi stvarno u lipnju 2012. na ulicama naših gradova horde pijanih navijačkih okupatora iz Nizozemske, Njemačke, Engleske, San Marina ;) potpomognutih našim domaćim «izdajnicima» koji će nas mjesec maltretirati i zbog koji ćemo se morat mislit gdje ćemo parkirati auto i kojim ćemo putem s posla kući kako bi izbjegli gnjev poraženih i slavlje pobjednika?
Pa, zatim još i policijske mjere osiguranja, oštrenje Zakona o navijačima i treniranja strogoće nad svima, pa i nad onim mirnim, nogometom neinficiranim (sretnim?) pojedincima koji su tek željeli prošetati korzom ili rivom u predvečerje, ne znajući da se u njihovom gradu igra neka tamo utakmica.
Čini mi se pametnijim kad bi se od onih gore 5,5 milijardi u nogomet uložilo tek jedan posto (i to u nogometne škole i u one male klince koji jedini na balun još igraju od srca i s guštom), a ostatak (kad već imamo toliko novca, a očito je da imamo kada se njime tako rasipamo) dajmo u zdravstvo, pravosuđe, socijalu. Ili se možda treba kandidirati za Svjetsko prvenstvo u kirurgiji ili Evropsko u sudskim procesima da se i tamošnje stanje napokon popravi.
I zato, Platini, pamet u glavu prikosutra kad budeš glasa...

- 20:05 - Komentiraj • Isprintaj - #

12.04.2007., četvrtak

Šta ste me se nadovezali!?

Jebenti bloga. Iman osjećaj da me je ovo pisanje i kompjuterisanje počelo štufavat. Ili je to samo posljedica lipoga vrimena. Sunce, more, mirisi naranača u cvatu i sve drugo lipo šta ide s tim vanka, a ja bi triba unutra pisat pizdarije...
Ajmo ća onda, pisat malo pizdarija.
Otvorin mail poslje pet dana, a unutra pedeset pisama neke ekipe iz Nigerije i Burkine Faso, tili bi ka nešto urgentno s menon projudikat. Pari mi se ka da su se svi crnci Afrike namečili na mene i tili bi moj broj računa. Da bi tamo privremeno pohranili ukupno cirka petstotinjak miljardi dolara. Šta bi značilo desetak desetljetnih proračuna njihovih prebogatih zemalja. Eto na.
Eno van Sanader, pošaljite njemu šolde. Njemu uvik fali par miljardi, pa mora, bidan, ić okolo prosit: malo za autoput, malo za Evropsko prvenstvo. A i Maček biće traži veću plaću...

I tako ovi Nigerijci meni ljubazno pišu, a ja još ljubaznije potežen vodu i šaljen ih u treš. Ajte đavlu, ajte igrat balun, trčat prepone, svirat bluz ili ako baš očete afro ritmove, s vračevima prizivat kišu ili badat one male figurice, palit križeve... (e jebi ga zajeba san se, to rade oni s bilin kapuljačama) a ne zajebavat pošten svit.
I još plus ne tribate mi cilo mi vrime u mailu VIKAT!!! Nisan gluv, mamu vam vašu crnomanjastu.

(Nije da sam rasist i isključiv: mrzin ja uglavnon sve :) ali moran s vama usput podilit i jednu tragikomičnu priču iz Toronta di je neka tamošnja afro-američka (il' se kaže afro-kanadska?) obitelj pronašla i zanimljivu i šokantnu etiketu na svojoj novoj smeđoj sjedećoj kožnoj garnituri. Valjda se neki ljuti južnjak iz Misisipija, po kragujevačkom sistemu «kakva, plata, takva vrata» želio malo «našalit» s potencijalnim crnoputim kupcima kauča. Ili su možda proizvođači istog, jednostavno, kreteni.)

Na kraju poruka za cjenjenu gospodu Jida Jamesa, Edwarda Kaborea, Tijania Husenija, Ambroza Compaorea, Jusufe Husmije i kumpaniju: Jebite se vi i vaši miljuni!

UPDATE 14.04. : Pronađoh na youtubeu i ovo doli. Pa vi brišite nigerijske mailove ;)

- 22:11 - Komentiraj • Isprintaj - #

02.04.2007., ponedjeljak

Ponos i glasovanje

Zahuktava se opasno. Političari na veliko otvaraju blogove: Jurjević i Lugarićka zadnjih dana, Škare-Ožbolt, Mikšić, Stazić, Lesar nešto prije, Vidović puno prije... Pusićka i još neki su, slično ovima danas, predizborne ad-hoc blogove otvarali prije zadnjih izbora, a danas ih više nema među nama (mislim, blogerima, da me se ne bi krivo shvatilo)...
Sve na blogosferi (a bogami i oko nje) miriše na dugo, toplo političko proljeće, vruće ljeto i paklenski vrelu jesen. Političarskog mlaćenja prazne slame po medijima neće nam manjkati svo ovo vrijeme, pa ne sumnjam da će i njihovi blogovi odigrati značajnu ulogu u plasiranju istih praznih fraza.
I tako dok cijenjeni zastupnici u postovima promoviraju svoje političke programe, mene je to (a i neki komentari na moj prošli post ;)) navelo da razmišljam malo o politici. Pokušam se, naime, sjetiti za koga sam sve glasao u ovih zadnjih petnaestak godina koliko imam ovo civilizacijsko i demokratsko pravo da biram i budem biran (moš' mislit!).
Kad sve skupa zbrojim i oduzmem, moram priznati da sam više puta eskivirao izborne kutije nego što sam u njih ubacivao svoje listiće. A i onda kad bih izašao na biralište češće su moje listiće krasili iz protesta jednopotezno nacrtani golemi muški spolni organi i štatijaznam već kakve druge protestne poruke. Odgojen sam u obitelji u kojoj političari nikad nisu baš visoko kotirali. Otkada pamtim razvoj političke misli u mojoj obitelji, «lupeži», «banda», «paraziti...» samo su neki od ljupkih epiteta kojim smo ih rado oslovljavali u toplini doma svoga. Ništa bolje nisu prolazili ni pripadnici svećenstva i poreznici, no to bi mogle biti teme posebnog posta.
U takvim okolnostima, a i poznavajući političku stvarnost, nije ni čudo da sam oduvijek skeptičan prema političarima i politici. Kada bih, unatoč svemu, u onim rijetkim idealističkim «mladost-ludost» trenucima, ipak zaokružio nekog svog favorita, nedugo nakon izbora i postizbornih kuhinja i kupoprodaja imao bih isti onaj osjećaj kakvog imaju dame iz Gajeve nakon napornog radnog dana. Ili da još bolje ilustriram svoje stanje, citirat ću jednog svog kriegskolegu koji je, na pitanje nekog zapovjednika kako je, odgovorio: «Iman osjećaj ko da me je jebala cila satnija, barba poručniče.»
Jedini jedan put kada sam znao da svoj glas nisam potratio i na koji sam i dan-danas ponosan bio je one 1997. na izborima za predsjednika Republike, kada sam svoj glas dao pokojnom Vladi Gotovcu. Samo nekoliko dana prije izbora njega je u Puli napao i udarcem opasačem ozljedio neki pijani pripadnik Hrvatske vojske, točnije Tuđmanovog Prvog gardijskog zdruga. A u isto vrijeme Franjo je po Hrvatskoj prokazivao i optuživao «mutikaše i smutljivce prodane za Judine škude»...
Izbor je bio jasan. Rukovodeći se onom Smojinom kako uvijek treba biti uz one u koje se puca, a kontra onih koji pucaju, bez puno razmišljanja sam zaokružio Gotovčevo ime. Tada, na izbornom mjestu broj 2, koje se nalazilo na recepciji jednog od mjesnih hotela, znao sam da sam dao glas za jednu normalnu Hrvatsku.
Kako bih volio da mi sad oni političari s blogovima odgovore: Imamo li mi Nju? Ima li Ona nas? Ko Nju ima ako je mi nemamo? I imaju li možda Oni i nas i Nju?
U šaci...

- 20:56 - Komentiraj • Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

<	travanj, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30