EP biti ili ne biti?
Dramatika je dostigla vrhunac. Uzbuđenje se širi i sve nas neumitno obuzima. Manje je od dva dana do konačne odluke. Svi smo na iglama u iščekivanju tog, nadamo se, sretnog i za sve nas ključnog momenta u novijoj hrvatskoj povijesti. Manje je od 48 sati od trenutka kada će oni sretnici iz Croatia Airlinesovog čartera što su nas otišli predstavljati u domovini Anthonyja Hopkinsa, Toma Jonesa i Iana Rusha, u slučaju po nas najpovoljnijeg ishoda zapjevati onu staru Ivčićevu: Večeras je naša fešta!!! A mi, koji ćemo ispred tv-prijemnika u tom odsudnom trenutku grčevito stiskati bocu dekontaminiranog Karlovačkog, moći ćemo napokon odahnuti. Odahnuti i slušati razdragan glas Ivice «Crvenog Vražička» Blažička ili Bože «U Razdjeljak Te Ljubim» Sušeca koji će nas pozivati da dođemo u zračnu luku Pleso, a potom i na Jelačićev plac da i pozdravimo naše nove sportske heroje koji su izvojevali još jednu pobjedu za hrvatski narod. Već zamišljam Markovića i Srebrića kako, na čelu kolone zaslužnih, slavodobitno ulaze u aerodromsku zgradu, razgaljena publika skandira «Šampioni! Šampioni!», a bugojanski mangup nazdravlja šampanjcem i urla «Imamo ga!» Evropsko prvenstvo u nogometu. Kao neizliječeni nogometni ovisnik lagao bih kada bih rekao kako ne bi bio sretan da ova hrvatsko-ugarska koalicija dobije takvu manifestaciju. Tek bi me možda potpuna oduzetost svih udova spriječila da na meni najbližem stadionu, onom poljudskom, ne pogledam bar jednu utakmicu tog Prvenstva. Pa čak i u slučaju kad bi obnovljena i komforna «ljepotica» ugostila i takvu skupinu u kojoj bi se našli, pretpostavimo, Austrija (koja bi na tom «našem» prvenstvu branila evropsku titulu osvojenu 2008. na domaćem terenu u dramatičnom finalu protiv Škotske), Norveška, Belgija (u kojoj bi glavna zvijezda bio naturalizirani Hrvat Goran Ljubojević) i recimo najveće iznenađenje kvalifikacija, San Marino, ja bi sigurno prisustvovao takvom spektaklu. S druge strane, onaj moj razumni alter ego, ne može da se ne zapita: Treba li nam Evropsko? Mislim, pa koga mi zajebavamo: u prošlom kolu naše lige na tribinama šest stadiona okupilo se 12.000 ljudi. Dakle, prosječno po stadionu dvije tisuće nogometnih mazohista uživo «uživa» u nogoloptanju naših domaćih znalaca. Prema dosad objavljenim računicama, Euro bi nas koštao oko 5,5 milijardi kuna (750 milijuna eura), a od te svote u stadione bi se usulo oko 2,7 milijardi. Stadioni koji bi nesumnjivo za vrijeme trajanja prvenstva bili dupkom puni, već u kolovozu i rujnu, na startu domaćeg prvenstva, zjapili bi prazni kao što su prazni bili i prošlo kolo HNL-a. Ne sumnjam ni da bi naša zemlja od Eura inkasirala i značajan priljev novca od nogometnih turista koji bi se sjatili tu kod nas. Ali jesmo li se mi zapitali želimo li mi stvarno u lipnju 2012. na ulicama naših gradova horde pijanih navijačkih okupatora iz Nizozemske, Njemačke, Engleske, San Marina ;) potpomognutih našim domaćim «izdajnicima» koji će nas mjesec maltretirati i zbog koji ćemo se morat mislit gdje ćemo parkirati auto i kojim ćemo putem s posla kući kako bi izbjegli gnjev poraženih i slavlje pobjednika? Pa, zatim još i policijske mjere osiguranja, oštrenje Zakona o navijačima i treniranja strogoće nad svima, pa i nad onim mirnim, nogometom neinficiranim (sretnim?) pojedincima koji su tek željeli prošetati korzom ili rivom u predvečerje, ne znajući da se u njihovom gradu igra neka tamo utakmica. Čini mi se pametnijim kad bi se od onih gore 5,5 milijardi u nogomet uložilo tek jedan posto (i to u nogometne škole i u one male klince koji jedini na balun još igraju od srca i s guštom), a ostatak (kad već imamo toliko novca, a očito je da imamo kada se njime tako rasipamo) dajmo u zdravstvo, pravosuđe, socijalu. Ili se možda treba kandidirati za Svjetsko prvenstvo u kirurgiji ili Evropsko u sudskim procesima da se i tamošnje stanje napokon popravi. I zato, Platini, pamet u glavu prikosutra kad budeš glasa... |
