blijedoplavi ženski rukopis

Ta priča u meni...

Zimi bi u noćima bez mjesečine otkidala od mene baš sve, do kostiju... gladna i lakoma, glasna kao hijena, svjesna da je sve moje već i tako nezasluženo njeno.
Pisala bih je boreći se do suza za zadnje slovo, za svaki detalj, za svaki stih nekog mrtvog ruskog pjesnika u koji bih nasilno ugrađivala svoja sjećanja.

Ljeti bi me ostavljala na miru, mirovala ili se kretala šuštavim koracima kao lijepa zamišljena žena potpuno nesvjesna da njene prigušene kretnje bude želju onih koji je tajno gledaju iz prikrajka.
U topla predvečerja ovlaš lovim samo njenu siluetu rubom oka, pa puštam da svjetlo i sjena učine s njom baš sve što je u njihovoj prirodi.










...



Žena s orguljama zvala se Tatiana.
Nakon što sam joj bez znanja ukrala čitav niz ženstvenih silueta, odlučila sam je suočiti s trofejima moje prirode hijene,
koja, gladna, lakomo uzima ono što joj ne pripada.

Dozvolila sam joj ipak da me odvede na kavu.
Što da vam kažem...
Na koncu sam očarala jednu Ruskinju.
Mislim da sam je čak i zaljubila u sebe.


Mislim, ako to nije krivi put od mrtvih ruskih pjesnika... ne znam što jest.











tessa k od tesara