utorak, 07.06.2011.

broken myth... s leđa



sunce koje izlazi i sunce na zalasku - dva su različita portreta sunca.
jedan pokazuje lice, drugi potiljak.
dječji crteži moje kćeri to znaju.
njena mama, jutarnja, of all people jedino suncu portretira lice.
nedavno je napisala:

naše želje nemaju naše oči. naše želje baš uvijek imaju naša leđa.



____________________________________________________________________________________________________________________________________________




...


i prije si slikala ljude s leđa, rekao je, listajući moje albume.


da, rekla sam, oduvijek je tako. više od pola mojih portreta su portreti odlazaka.



Image and video hosting by TinyPic







dovoljno sam poštena da ne kažem kako zazirem od lica. jer ja se zaljubljujem u lica.
momentalno.
sposobna sam zaljubiti se u lice, u oči u osmijeh i u čekaonici pod temperaturom.
sposobna sam u samo jednom trenu uzeti najljepše od ljudi i više ne vratiti.
dovoljno sam poštena da kažem da zato lica zaziru od mene.

...

pored zamjenjivih kreveta od djetinjstva mi stoji ista knjiga mitova.
i čak i ako je mjesecima ne dotaknem, ona će dotaknuti mene i baš svaku večer mi pomoći da ipak zaspim.

no problem s mitovima je da uvijek propuste one najvažnije dijelove.
svaki je mit slomljen bar na jednom mjestu, vjerujte mi na riječ. isprobala sam ih gotovo sve.


pa mit recimo nigdje ne spominje kako se Euridika osjećala kada se Orfej okrenuo.

da li se osjećala izdano? očajno? konačno? pomireno?



ne znam...
problem s mitovima je da uvijek propuste one najvažnije dijelove...


...

ja čitav život dok iz sjene netremice gledam suncu u oči, slikam ljudska leđa.







p.s.

pitam se...
što bi bilo da je Euridika išla prva?




Image and video hosting by TinyPic


bi li se ona okrenula?


(nije nužno odgovoriti na oba pitanja...
a mislim da je to čak nemoguće)



tessa k od tesara







| 11:20 | Komentari (5) | Isprintaj | #

<< Arhiva >>