grad... utorak navečer.
kao i obično
vidjela sam se brojnim tuđim očima,
pomislila
- bože kako sam samo snađena u svijetu
i
- kako sam samo savršeno uklopljena...
i
...i sjajim
i
- bila sam se potpuno otuđila
i
- trebam više ovako živjeti
i
- trebam više ovako blistati
i
- kako sam i zašto zaboravila na ljekovitost ovakvih večeri?
i nazivala sam stvari pravim imenima
i bila svjesna da su mi dovoljne samo prve i jedine šanse
i odlučila češće izlaziti, vidljivo žariti, duže ostajati...
a onda sam ustala i rekla -
moram ići.
nisu ni pisnuli u siluetu mojih leđa na odlasku
već odavno znaju da koja su meni neuhvatljiva i njih lažu.