blijedoplavi ženski rukopis

zatičemo ih u sceni u kojoj ona kaže:
- sad mi je žao da sam ti to ispričala... nisam trebala. samo sam te opteretila...

naslonjena je na zid leđima, a savinuta koljena drži pod bradom s osjećajem s kojim se, pretpostavljam, drži znak raspoznavanja dogovoren u izumrloj novinskoj rubrici "usamljena srca".

on sklapa nevidljive novine s jednom izumrlom rubrikom. gleda je dugo, pa kaže:
- trebala si. želim sve tvoje, sve o tebi.
shvati da neke ljude ne možeš pustiti samo na neke levele igre.



na ovom mjestu priča prestaje...
ponekad shvatim da su sve te silne riječi koje oduvijek imam, nježno stjerane u kut priče riječima koje je izgovorio netko drugi. onima kakve sama još uvijek nisam osvojila u prvih devet potrošenih života. ponekad shvatim da su sve te silne riječi koje oduvijek imam, bile dovoljne samo za bezbroj života.
na prvom levelu.


...
on za razliku od nje nema devet života, ali zna tajne iscjeljujuće rečenice.


zaustavila je ovu priču baš na onom mjestu na kojem je zakoračila na sljedeći nivo
... kao da je život.