blijedoplavi ženski rukopis

(...u tri skretanja)

I

G. uz prvu uredsku kavu pita da je l idemo onda na taj sauna – masaža - nešto vikend kao što smo jučer govorile. Ja kažem da da, ali nek bolje pita Z., ona je sve organizirala, ja sam se samo dala u njene ruke.
G. se smije znakovito. Kaže - Pa da, naravno. Ona to sve ima u malom prstu, za nju nema krize; to se svakodnevno ide po saunama, po masažama...
Z. protestno prekida obećanje dugog nabrajanja; da što, što - "nema krize"? A to kad on ide po večerama - to kao nikom ništa.
Smijem se onda ja. Afektirano naivno kažem - Ja neću ništa reći. Ja nikuda ne idem. U zadnjem kadru, sa samodopadnošću čovjeka koji sve zna, iako mu ništa nije rečeno, i vještinom onoga koji spretno manipulira računima, G prebacuje šalu na moj:

- Ideš ti, ideš...

- A kuda ja to idem molićulijepo?

Polako, naglašavajući svaku riječ:

- Ti ideš po oblacima!



II

Nakon šest mjeseci iz scene jutra u uredu izbrisani su svi sporedni likovi.
Uz jedinu šalicu kave na stol je dodan mobitel. Zasvijetli:

na putu za ranc otkrili da su u meduvremenu asfaltirali prilaznu cestu. stop. ubodna pila se odmah iskrivila. stop. nije bilo ozljeda. stop. gledao u oblake pri povratku. stop. citavo vrijeme zamisljao kako se ljubimo. dont stop.



III

Osmogodišnjakinja je izabrala biti - Nebo. Uvjeravam se da je to samo kostim. Našivam bijele oblake po blijedoplavom tilu.
Sve više me brine to dijete.

koraci k'o laki oblaci...


































tessa k od tesara