Kao i uvijek
u nekom jutru po povratku
odmorne od seljenja po harmama praznika
nađemo se neka ja... i neka druga ja koja sam bila... i neka treća ja koja bih mogla biti...
pa procjenjujemo dubinu promjena koje nam je nanjelo ljeto,
prepuštamo se uzajamnom promatranju i izlažemo pregledu to što nosimo u sebi
oduvijek previše svega...
No desilo se da se među nama nerazdvojnima
ponekad skladno uglazbljenim, a ponekad tako bolno priheftanim u jednu osobnost
našla i jedna koja nije od nas,
koju je već dulje vrijeme nevidljivom za moje oko činila dugogodišnja pripadnost standardnom kućnom bestijariju,
njena svakodnevna prisutnost s kojom sam uvijek mogla računati,
pa je tek nakon odmora i mog zaborava što je to -
standard, ponovno postala vidljiva
takva nestandardna... drukčija... pristigla iz vremena u kojima mene još nije bilo
i sva stvorena od grafitnog traga na papiru,
no koja je, vidjela sam to dobro, najednom jako ličila nama
naizgled stvorenim od rebra i pristiglim s juga
... i prvoj i drugoj i trećoj,
jer mi se i tako već godinama komplicirano i čudnovato rekonstruiramo
baš grafitnim tragom po papiru...
toliko nam je sličila da se činilo da i za nju negdje postoji ta jedna prava riječ koja je dovoljna,
već samo njena aroma možda,
ili onoga tko bi je mogao reći...
pa da u grafitni potez na papiru sravnjena ženskost
i ta spregnuta i bestjelesna tjelesnost...
nabujaju i ožive... radoznale, razuzdane i samožive.
I odmjerile smo se tog jutra onako ženski... svaka sebe i svaka sve druge
suočile svoja obnažena ramena, svoje nakrivljene vratove i jako afektirane koketne poze
čas tako pune međusobnog predbacivanja...neodobravanja...
čas pune ženskog suučesništva,
a ja sam u okviru ogledala koje je zapravo bilo slika...
davni vjenčani poklon onoj drugoj ja
... onoj što više nisam,
zaigrano pronalazila sebe
u sobi koja je pripadala onoj u koju sam u međuvremenu odrasla
i s kojom sam već dugo živjela, ali se često pitam tko je.
Gledala sam neku sebe uz neku nju...
svoju omiljenu stolicu kraj njene stolice
svoj stakleni luster iznad njene lampe...
gledala sam u nas dugo... u njenom ogledalu u mojoj slici - mom ogledalu
gdje se preklapalo moje i njeno -
moje lice u njenom licu, moja stopala u njenim premalim cipelama...
i dok sam se pokrivala šuštavim naborima njene halje
priznala sam si još jednom... kao i puno puta do sada
da uvijek kad paradno sigurna samo u broj vlastitih sandala -
i ništa više!
gotovo trijumfalno kažem da je jedino što znam o sebi to - tko nisam
a ne – tko sam
da u tom času besramno lažem;
Ja uvijek dobro znam i tko sam i kakva sam,
jer me i kad siđem na rizične stranputice mašte na kojima bih se mogla zaboraviti
k sebi vrati blagoslov nenaučenog znanja prve lekcije
koji me srećom nikad nije iznevjerio;
Griješiću – ko što griješim, ko što sam griješila
Strasno, sa svih pet čula koja mi Sve-Višnji dade.
(M. Cvetajeva)
i po toj ću svojoj unutarnjoj konturi baš uvijek na svakoj slici, ma koliko stara ona bila
prepoznati svoju esenciju, krvnu grupu i nepromjenjivo nutarnje lice
što već godinama mijenja krinke i bijele morette u ovoj blijedoplavoj ženskoj garderobi
i paspartuu nekog predivnog jutra s pet osjetila
...pa i ovog - jutra po povratku
(
tessa k od
tesara)