Nepoznati Zagreb

Znak nekadašnje željezničke stanioce "Samoborčeka" kod crkve u Stenjevcu. Snimio: Vanja

" ... kaj je, Samoborček, nikaj se više ne čuje o tebi?"

"Samo ti maši i cerekaj se, ti jedan napuhani gumenko, zbog tebe i tvojih guma na autima i autobusima su me izbacili iz mojih šina ... ali, vidjet ćeš ti, bit će uskoro i film o meni, pravi dokumentarac, snima se naveliko, evo, maše mi ekipa na slici dolje! A ti se onda samo napuhavaj od zavisti!"



Ekipa dokumentarca o "Samoborčeku" kod raskršća Selske i Krapinske za snimanja kućice nekadašnjeg pružnog radnika koji je zaustavljao promet na Selskoj za prolaska vlaka. Snimio: Vanja


U pozadini kućica pružnog radnika na Selskoj. Snimio: Vanja


Pješački pothodnik u Stenjevcu, desno most kojim je nekad prolazio Samoborček. Snimio: Vanja

U iščekivanju slobodnog udarca s desnog krila!


Igralište NK "Trešnjevka" viđeno kroz zid prema Puljskoj ulici. Snimio: Vanja

Selska cesta, u kompleksu na prostoru bivše kasarne. Snimio: Vanja

Drage moje i dragi moji, znam da bi vi osim ovih mojih kratkih foto-štikleca rado pročitali i koji duži post, čuli neku zanimljivu pričicu ili gradski putopis ... no, stisnuo me posao tako da ćete morati još malo na to pričekati. Ne brinite, materijala ima, samo ga treba lijepo posložiti, prirediti ... doći će i za to čas, mislim na vas!

Uvijek treba paziti na mogući kontekst ...


Pred koji dan skinuta reklama ... Prečko, uz raskršće Matetićeva i Bezdanske ulice. Snimio: Vanja

Selska cesta. Snimio: Vanja

Snimio: Vanja

Sa malim kašnjenjem, ali ipak, stiže i kratko izvješće sa tribine održane prekjučer, u petak, 23.03.2012., u Gradskoj knjižnici, a pod naslovom "Zagreb, javni prostor". Voditelj tribine,Tonči Valentić, ugostio je Sonju Leboš, Sašu Šimpragu i Anu Kutlešu, poznata lica zagrebačke urbane aktivističke scene, a na temu kritike sadašnje gradske urbanističke situacije, vraćanja kvalitetnog života u Zagrebu i povećanja participacije građanstva u donošenju odluka vezanih uz život u gradu smo čuli mnogo zanimljivih stavova, objašnjenja i prijedloga. Sve u svemu, bila je to ugodna večer uz zanimljivu tematiku, a nadamo se da će sve tamo izrečeno jednom naići i na odjek kod gradskih vlasti i da će se i glas građana napokon probiti kroz utvrde institucija.


Snimio: Vanja

Pogled u rezervat ... :ox


Pogled iz novog naselja uz Selsku cestu na ostatke stare Ciglenice oko Stubičke ulice. Snimio: Vanja

Vrbani II. Snimio: Vanja


"Život je lijep!", to bi bila prikladna rečenica za opis trenutaka provedenih na udobnoj klupi smještenoj na ugodnom mjestu, recimo u miru sunčane zavjetrine pored niske zgrade, sa pogledom na obližnju pješačku stazu na kojoj se smjenjuju prizori iz svakodnevnog gradskog života te umirujući park iza staze iz kojeg se čuje pjev ptica. U takvim trenucima sva naša osjetila obuzeta su ugodnim senzacijama - gledamo ljude koje prolaze i zelenilo s druge strane staze, osluškujemo fragmente razgovora prolaznika, pjev ptica, osjećamo toplinu sunca i ugodan dodir klupe, mirišemo mirise cvijeća iz parka koje donosi vjetar kao i mirise koji dopiru iz obližnjih stanova ...

Možemo li i u Zagrebu uživati u tim dragocjenim trenucima opuštanja i užitka?

Naravno da možemo: ugođaj sjedenja na klupama na Štrosu, Zrinjevcu, Petrićevoj ulici i još ponekom mjestu u centru grada je potpuno usporediv sa gore opisanim (šteta je samo što je takvih idilično smještenih klupa tako malo ... pogledajte na primjer OVDJE moj post posvećen peticiji za klupe u Gajevoj iz veljače ove godine).

Poneko dobro mjesto tog tipa moguće je pronaći i u novim naseljima ... iako njima dominiraju mastodonti novogradnje moguće je tu i tamo naći neko ugodno mjesto po mjeri čovjeka.

No, što je sa najnovijim naseljima?

U nekima od njih (POS-ovo naselje Oranice-Špansko i Vrbani III) su učinjeni napori da se stvore mjesta po mjeri šetača: uz dječja igrališta i pješačku aleju u POS-ovu naselju te uz centralni "park" u Vrbanima III. No u nekima od novijih naselja zaista je teško pronaći ikoje mjesto dostojno truda spuštanja guze na klupu (ukoliko takva uopće postoji).

Protekli tjedan čitao sam vrlo zanimljivu knjigu danskog arhitekta Jana Gehla (za više podataka vidi OVDJE) pod naslovom "Life between buildings" u kojoj autor vrlo detaljno i obrazloženo opisuje sve ono što čini život među zgradama: ljudske aktivnosti koje se provode unutar gradskih međa - kakve su to aktivnosti, čime su određene i, ono što autora najviše zanima, kako okolina, urbani pejzaž, utječe na sve te ljudske aktivnosti. Autorova izlaganja koja pokrivaju razvoj gradova tokom posljednjih tridesetak godina u cijelome svijetu se mogu sažeti u jednu rečenicu. funkcionalistička arhitektura i urbanizam koji su prevladavali 50-tih, 60-tih i 70-tih godina prošlog stoljeća potpuno su neadekvatni za život ljudi u gradovima i direktno su sudgovorni (zajedno sa raznim društvenim trendovima u korištenju slobodnog vremana, od TV-a do računala) za sve veće otuđenje među ljudima. Niz vrlo detaljno razrađenih studija načinjenih diljem svijeta pokazuje kako se ljudi u klasičnim gradovima sa niskim nastambama, pješačkim ulicama i općenito gradnjom po humanim načelima više druže, provode bitno više vremena vani, osjećaju se bolje. Manje je i kriminala i vandalizma, a više kontakata sa susjedima.

Pogledajmo sad neke ne baš sjajne primjere iz zagrebačkih novijih kvartova, recimo Vrbana II (područje između Zagrebačke Avenije, Horvaćanske i Rudeške) ili pak novonastajućeg naselja između Selske i Stubičke ulice, na prostorima nekadašnje kasarne. Relativno visoke zgrade koje nadvisuju humanu perspektivu nagurane su jedna do druge uz tek pokoju prazninu. Okružene su sa svih strana parkirnim mjestima koja su prepunjena autima i ćine ne osobito lijep okvir nogostupima oko njih. Suvišno je i spominjati da je zelenila iznimno malo, odnosno ono je svedeno na (još) nesagrađene parcele između zgrada na kojima sada raste korov ili grmlje i nije učinjen niti najmanji napor da ih se učini bar malko ugodnijima za boravak (klupe? staze? hortikulturno uređenje? Nemojte me nasmijavati - to će možda doći tek za deset ili više godina!). Poneku klupu je moguće naći tek krajnjim naporima, a pozicije tih rijetkih klupica nisu niti najmanje ugodne za sjedenje, usmjerene su na prometnice ili pak parkirna mjesta ... njegovo veličanstvo automobil je uspješno zaposjeo gotovo sve prostore između zgrada, čak i pokoju zelenu enklavu unutar bloka zgrada. Svi se trude doći automobilom čim bliže svojim kućnim vratima i time, potpomognuti zamislima projektanata, uspješno izbjegavaju svaki mogući kontakt sa svojim susjedima-supatnicima kojima samo naselje uspješno onemogućava doživljavanje ugode i društvenog života koji je ovdje moguć tek u stanovima, kafićima i ponekom dječjem igralištu (ako ga ima - Vrbani II imaju jedno maleno, naselje uz Selsku niti jedno)

Na ovome mjestu želio bih najaviti dvije tribine Saše Šimprage, autora knjige „Zagreb, javni prostor”, koje će biti održane danas i sutra, a koje će se sasvim sigurno baviti i temama vrlo bliskima ovome postu:

U četvrtak, 22.03.2012. (danas!) s početkom u 20h će u prostorima Zelene akcije (Frankopanska 1, dvorište) biti održana tribina „Klupa u gradu” na kojoj će voditelj Saša Šimpraga ugostiti urbanu antropologinju Sonju Leboš, a tema razgovora je zagrebačka urbana oprema i opčenito javni prostori grada. Nemojte propustiti pročitati tekst Fedora Kritovca na ovu temu kojeg možete naći OVDJE!

U petak, 23.03.2012. (sutra!), s početkom u 20h će u Gradskoj knjižnici na Starčevićevom trgu na tribini „Književni petak” voditelj Tonči Valentić ugostiti Anu Kutlešu, Sonju Leboš i Sašu Šimpragu, a tema je vraćanje kvalitete gradskog života u Zagrebu i povećanje participacije građanstva u donošenju odluka vezanih uz život u gradu. Detaljniju najavu možete vidjeti OVDJE.

Pogledajte sada sami nekoliko nasumce izabranih sličica iz ta dva kvarta i recite mi vaše dojmove (osobito bih molio za javljanje vas koji živite u nekom od tih kvartova! Unaprijed hvala!)!



Nova zgrada pored Komarevske ulice: Kad bi se barem toliko mislilo na pješake koliko se misli na automobile – tri prostora za parkiranje oko zgrade, a niti jedna klupa na koju bi se slučajni pješak-namjernik “parkirao” u trenucima dokolice. Snimio: Vanja


Južno od ulice Vrbani: S jedne strane niz parkiranih automobile, a sa druge nezanimljiva pročelja ne nude išta zanimljivo prolaznicima koji bez zaustavljanja hitaju ka zanimljivijim ciljevima .. jedino zelenilo predstavljaju dvije umjetne biljke koje je postavio neki od lokala. Snimio: Vanja


Ulica Vrbani: Usprkos mnoštvu parkirnih mjesta oko zgrada I garažama automobili osvajaju i te malobrojne oaze zelenila i mjesta za okupljanje ... a prizemlje kompletno zauzeto garažama nimalo ne doprinosi atmosferi mjesta i druženju stanara. Snimio: Vanja


Pored ulice Vrbani: Jedna od nekoliko neizgrađenih površina koja svojom prazninom ne poziva baš na boravak (ako izuzmemo kućne ljubimce). Snimio: Vanja


Najljepša zelena površina u naselju Vrbani II ... no ipak: tek livada sa nešto razbacanih preostalih voćaka nakon rušenja nekadašnjih kućica, a sve to sa svih strana uokvireno nizom parkiranih automobila. Snimio: Vanja


Nove zgrade zapadno od Selske ceste: Romantika novogradnje? Ili možda lijepo mjesto za odrastanje? U blizini nema dječjih igrališta niti parkova, a jedine dvije koliko-toliko slobodne zelene površine su ostaci drvoreda bivše kasarne pored Selske ceste te ledina između Selske, Zagorske i Krapinske iza koje se, na udaljenosti od cca 600 metara od mjesta gdje je snimljena fotka, nalazi najbliže dječje igralište. Snimio: Vanja

Tko modu bezglavo slijedi, jedino na placu nešto vrijedi ...


Zvornička ulica, glavna ulica (koja, u stvari, i nije ulica) Trešnjevačkog placa. Snimio: Vanja

Trešnjevački plac. Snimio: Vanja

Dragi moji, čestitam vam posljednji dan zime i unaprijed sutrašnji prvi dan proljeća, a svom sinu Vedranu zahvaljujem na uočenom lijepom motivu, fotki i naslovu današnjeg posta!


Kovačićeva ulica. Snimio: Vedran

Sjeno moja, daj podigni glavu,
i priznaj,
ja sam ipak odabrao
poziciju pravu!


Hanamanova ulica. Snimio: Vanja

Pothodnik u Stenjevcu. Snimio: Vanja

... lokacija na kojoj će plakat završiti ipak ima zadnju riječ. Nekad ta lokacija doda dobrodošli vickasti štih (vidi treću fotku), a nekad ju zbrlja i u stvari pokvari.


Knežija, ugao Ujevićeve i Zagrebačke avenije. Snimio: Vanja


Knežija, ugao Ujevićeve i Zagrebačke avenije. Snimio: Vanja


Manekenka ovdje nastupa inkognito ugao Selske i Zagorske. Snimio: Vanja

... koji će uskoro prijeći u proljetni! Hurrrra!!!!


Jarun. Snimio: Vanja

Jarun. Snimio: Vanja

Za kraj ovog alternativnog trodijelnog serijala evo par riječi i o možda najpoznatijoj "komuni" tog tipa na svijetu: Christianiji u Kopenhagenu. Slučaj je htio da je naša prošloljetošnja obiteljska sjevernoevropska turneja imala i Kopenhagen na popisu postaja tako da smo unutar jednog dana posvećenog tome gradu posjetili na sat vremena i Christianiu.

Neću puno o dojmovima s puta, njih najbolje možete očitati sa izabranih fotki, no zanimljiva je priča kako je Christianija u stvari nastala i kakav je bio njen životni vijek koji sada, evo, traje već 41 godinu.



Ova vrata nisu ulaz u Christianiu, no pored njih prolazi velika većina posjetilaca i već su postala simbol za "slobodni grad" kako ga sami stanovnici nazivaju. Snimio: Vanja


Christiania je samoproglašeni autonomni kvart koji se nalazi na rubu centralnog Kopenhagena površine 34 hektara (jednako površini npr. Zapruđa) i sa otprilike 850 stanovnika. Gradske vlasti smatraju tu gradsku četvrt stambenom komunom, no za razliku od drugih sličnih komuna posebnim službenim aktom iz 1989. godine gradske su vlasti sve do 2004. godine prenijele dio svojih ovlasti na državu Dansku, ali i na samu komunu.

Samo područje ima vrlo bogatu povijest, nasipi i područje oko njih su dijelovi gradskog obrambenog sustava sagrađenog u doba kralja Christiana IV, 1617. godine. Ostatak nasipa je porušen u 19. stoljeću, no dijelovi koji se nalaze unutar Christianie su sačuvani i čine jedan od najbolje sačuvanih takvih primjera na svijetu.

Prostor komune je bio upotrebljavan u vojne svrhe do kraja 2. svjetskog rata, a godine 1971. je napokon i konačno napušten. Nakon napuštanja prostor je ograđen i stavljen pod čuvarsku pasku, a napuštene zgrade su postale povremeno odredište beskućnika sve do 04.09.1971. kada su stanovnici okolnih ulica spontano srušili ogradu i ušli u prostor sa namjerom da ga upotrijebe kao prostor za igru za djecu (neki smatraju da je to bio i čin protesta protiv gradskih vlasti, jer je u to doba u Kopenhagenu vladala nestašica stambenog prostora).

26.09.1971. se pojavio proglas Jacoba Ludvigsena, poznatog novinara i izdavača magazina "Hovedbladet" koji je bio popularan među mladima. U tom proglasu autor obznanjuje nastanak slobodnog grada na prostoru do tada zauzetog vojskom te opisuje kako je to jedinstvena prilika da se na jednom mjestu osnuje društvo koje će početi od nule, uz već postojeću (iako dotrajalu) infrastrukturu, od starih zgrada za stanovanje do sportske dvorane ili kupališta. Zadatak svih stanovnika je briga ne samo za sebe već i za dobrobit čitave komune te da komuna bude i ekonomski čim više samoodrživa.

Tokom godina komuna je postala popularno mjesto, dijelom kao meditacijsko i yoga središte, sjedište poznate kazališne grupe Solvognen, okupljalište ljudi sa kulturnog i društvenog ruba, no dijelom i kao mjesto na kojem su se (do 2004. godine) mogle potpuno otvoreno nabaviti lake droge, sa središnjom ulicom Pusher Street na kojoj se ona otvoreno prodavala.



Međunarodni transport. Snimio: Vanja


Među zgradama. Snimio: Vanja


Skate dvorana izvana. Snimio: Vanja


Skate dvorana iznutra. Snimio: Vanja


Nekoliko događaja je značajno obilježilo život Christianie:

- 1979. su se nakon niza smrti uzrokovanih teškim drogama njeni stanovnici udružili sa policijom u borbi protiv dealera što je rezultiralo nizom sukoba no i istjerivanjem svih povezanih sa trgovinom teških droga iz komune.

- 1984. godine je bajkerski klan Bullshit pokušao zagospodariti prodajom "trave" u komuni, no nakon niza sukoba i pregovora je taj pokušaj odbačen.

- 2004. su prodavači "trave" samostalno maknuli štandove na kojima su dotad poslovali (jedan od njih je završio kao eksponat u Danskom nacionalnom muzeju) prije najavljene policijske akcije u kojoj je većina njih uhapšena.

- iste godine je danski parlament donio zakon po kojem se ukida intitucija komune te se od tada svi stanovnici Christianie tretiraju kao pojedinci, donošenje zakona je rezultiralo brojnim protestima u komuni

- 2006. su stanovnici komune donijeli svoj plan razvoja komune (kao odgovor na državni plan iste namjene) koji je naišao na široko odobravanje i među nadležnim institucijama.

- 14.05.2007. su gradske vlasti u pratnji policije ušle na područje komune i srušile jedno od dotrajalih zgrada što je rezultiralo žestokim neredima i borbama sa policijom uz više desetaka uhapšenih.

- u rujnu 2007. godine je postignut dogovor sa gradskim vijećem kojim će se u toku slijedećih 10 godina prenijeti uprava komune na gradske vlasti i time će se ona uklopiti u zadane zakonske okvire kao mješovita alternativna zajednica

- u lipnju 2011. su nakon višegodišnjih pregovora stanovnici Christianie odlučili zejdnički otkupiti zemlju na kojoj se nalazi komuna po cijeni ispod tržišne. Do sada još nije poznato na koji će se način sakupiti potreban novac.

Kao što se može vidjeti, svih ovih godina je trajala borba između gradskih vlasti i komune, ponajviše oko legalizacije i vlasništva objekata, plaćanja poreza i trgovine "travom". Pritisak institucija i policije je rezultirao sporim, no neizbježnim uklapanjem komune u zakonske okvire zemlje u kojoj se nalazi, no na način da je ona ipak koliko-toliko uspijevama sačuvati svoj zajednički i "alternativni" duh.

Važni je napomenuti da je Christiania i jedna od najposjećenijih atrakcija glavnog grada Danske koju posjećuje većina turista, a isto tako da su stanovnici grada, usprkos svih povremenih problema i protesta, vrlo ponosni na komunu i Christiania je glavno odredište na koje vode svoje posjetioce odnosno kompanije svoje partnere koji dolaze u posjet ... dakle, ne samo da je stanovnicima Christianie potreban suživot sa gradom radi njihovog daljeg opstanka, već je i samome gradu potrebna Christiania kao jedna od najpoznatijih danskih atrakcija i simbol velikih građanskih sloboda u Danskoj.

Nakon cijele ove priče zanimljivo je vratiti se još jednom na domaći teren i usporediti zagrebačka iskustva sa onima iz Berlina (vidi prošli post) i ovima iz Kopenhagena!



Iznajmljivanje bicikala za prijevoz djece. Snimio: Vanja


Gledaj pod noge! Snimio: Vanja


Nazad u EU. Snimio: Vanja


Podaci navedeni u ovome postu potječu sa Wikipedije te publikacije o povijesti Christianie izdane od strane same komune.

Eh, eh, opet me je stisnuo posao pa sam vas morao ostaviti puna dva dana bez novog posta ... a taman sam se želio odmah nadovezati na onaj prethodni, o AKC Medika kao mjestu okupljanja kulturne alternative.

Naime, zanimljivo je pogledati kako takva alternativna mjesta žive svoj život u drugim zemljama i gradovima ... i mislim da za to nema boljeg primjera od Berlina, za kojeg bi se (možda u društvu Londona i Barcelone, eventualno i Amsterdama, Pariza ili Kopenhagena) moglo reći da je jedan od "najalternativnijih" gradova ne samo u Evropi.

Protekloga ljeta posjetio sam sa ženom i djecom Berlin i naša urođena radoznalost nas je odvela na obilazak grada pod nazivom "Alternativni Berlin", a to je rezultiralo skoro 4-satnom šetnjom po dijelovima grada koji su na glasu kao "Alternativno orijentirani". Naravno, Kreuzberg nije izostao (Prenzlauer Berg jest, on više nije što je nekad bio), no posjetili smo i zanimljiva mjesta u blizini centra kao Hackesche Hoefe.

A jedno od najupečatljivijih mjesta je bio kulturni centar "Tacheles" (za detaljnu povijest pogledajte OVDJE!) koji iza sebe ima burnu prošlost, a ni sadašnjost mu nije ništa mirnija. Samo ime "Tacheles" je hebrejski izraz značenja "govoriti direktno, bez dlake na jeziku", a umjetnička inicijativa koja je 1990. zauzela napuštenu zgradu izabrala je to ime zbog problema sa slobodom govora koja je vladala u bivšem DDR-u i zbog koje mnoga umjetnička djela nisu mogla koristiti direktne poruke već su morala pribjegavati dvoznačnostima. Drugi razlog za baš to ime je položaj zgrade u nekadašnjoj židovskoj četvrti.


Snimio: Vanja


Centar Tacheles pored suvremene poslovne zgrade u Oranienburgerstrasse. Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Južna strana zgrade, sada okružena zidom. Snimio: Vanja

Sama zgrada je izgrađena 1907-1908 i 1909. je otvorena kao trgovački kompleks pod imenom "Friedrichstrassenpassage". U to doba je to bio drugi najveći trgovački prolaz ("pasaž") u Berlinu i posljednji veliki prolaz tog tipa izgrađen u Evropi. Cjelokupni kompleks je zamišljen u obliku robne kuće, sa brojnim odjelima i centralnom blagajnom, a posjedovao je i centralni sistem opskrbe te pneumatskom poštom.

No, trgovački kompleks je već u ljeto 1908, tek 6 mjeseci nakon otvorenja, morao otići u stečaj nakon kojeg ga je iznajmio Wolf Wertheim koji je u njemu otvorio klasičnu robnu kuću koja je radila do 1914., kada je pred početak 1. svjetskog rata prodana na dražbi. Između 1914. i 1924. je namjena zgrade nepoznata, a između 1924. i 1928. je zgrada pregrađivana i od tada je korištena kao uredski prostor firme AEG, poznatija pod nazivom "Kuća tehnike". Krajem 1930. godine je u toj zgradi održan i prvi direktni TV prijenos na svijetu.

U doba vladavine nacista zgradu je koristila nacionalsocijalistička stranka, a završetak drugog svjetskog rata je zgrada dočekala sa teškim oštećenjima, no neki dijelovi (koji su u upotrebi još i danas) su se ipak održali.

1948. godine je zgradu preuzela sindikalna organizacija, a prostori su korišteni za razne trgovačke i kulturne namjene. No, kako ratna oštećenja nisu nikad do kraja sanirana zgrada je već u 70-tim godinama trebala biti srušena, no do toga nije došlo zbog stalnog korištenja prostora. 1990. godine je planirano konačno rušenje da bi 13.02.1990. zgradu zauzela već spomenuta kulturna inicijativa "Tacheles". Nakon dugitrajnog pregovaranja i ponovljenih statičkih ispitivanja zgrada je 18.02.1992. stavljena pod spomeničku zaštitu i započeo je njen novi život kao alternativnog kulturnog središta. Unutar zgrade nalazilo se tad oko 30 umjetničkih ateljea, izložbenih prostora i prodajnih prostora suvremene umjetnosti, kino dvorana, bar te prostor za koncerte odnosno razna događanja.

1998. godine je zgradu kupila američka "Fundus grupa" koja je sa udrugom "Tacheles" sklopila ugovor o najmu za simboličnu cijenu od 1 njemačke marke. No, ugovor je istekao 2008. godine i više nije mogao biti produžen jer je grupa otišla u stečaj, a jedan od dužnika, HSH Nordbank, je na osnovu dugovanja dobila pravo na zaposjedanje prostora. 04.04.2011. trebala je biti održana aukcija za prodaju zgrade, no ona nije održana, ali je dan kasnije uz odštetu od 1 milion EUR iseljen ugostiteljski dio centra. U zgradi je nakon toga ostalo 80-tak umjetnika, a banka je oko većeg dijela zgrade izgradila betonski zid koji je zatvorio sve ulaze u zgradu osim glavnog.

U međuvremenu još nije donešena odluka o budućnosti zgrade, no 08.12.2011. u zgradu je upalo 30-tak pripadnika jedne zaštitarske firme koji su zaposjeli najgornji kat zgrade pod izgovorom da se nije moglo ustanoviti da netko boravi u njemu (kako je objasnio odvjetnik koji zastupa nepoznatog naručitelja zaposjedanja) - dakle, na neki način su ga "skvotirali". Trenutačno u zgradi vlada status quo i nije poznato na koji će način cijela situacija biti riješena.

Dakle, vidite kako život ovakvih centara u pravilu nije bezbrižan, već se uglavnom svodi na borbu protiv onih koji na tim mjestima žele sagraditi komercijalne sadržaje ... i, kao i uvijek, postavlja se pitanje na koji je način moguć život nekomercijalnih sadržaja i suvremenom društvu i mora li novac zaista uvijek biti glavno mjerilo vrijednosti.

Za kraj, evo i poveće galerije fotki iz Tachelesa te nedalekog sličnog kutka pored mondenog trgovačkog centra Haeckische Hoeffe!


Pred zgradom. Snimio: Vanja


U Tachelesu, Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


U zgradi - prodaja umjetničkog nakita. Snimio: Vanja


Možda na fotki djeluje pomalo "scarry", no zaoravo nije ... Snimio: Vanja


Jedna od slika bjeloruskog umjetnika Aleksandra Rodina koji je već duže vrijeme prisutan u Tachelesu. Snimio: Vanja


Haeckische Hoeffe, tek nekoliko stotina metara udaljeni od Tachelesa. Snimio: Vanja


Prigodno dekorirani kaslići. Snimio: Vanja


Vodovodno-botanička instalacija. Snimio: Vanja


Rad El Bocha. Snimio: Vanja


Živjeli! Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Space invader was here. Snimio: Vanja


U stubištu prema knjižari. Snimio: Vanja


Na kraju, prigodna Berlinska majica. Snimio: Vanja

Kontejner dobrodošlice! Snimio: Vanja


Za one koji ne znaju adresu ... Snimio: Vanja

Pretpostavljam da većina vas zna za postojanje AKC-a (Autonomnog Kulturnog Centra) Medika, dio vas je sigurno već koji puta i ušao u taj ... khm ... ajmo reći "alternativni prostor", a možda je netko od vas tamo čak i redovan gost.

Ne bih sad ovdje raspravljao o ukusima, nekima je taj prostor fascinantan, nekima se gadi - svatko ima svoje viđenje takvih alter-mjesta, a moje je to da mi je drago što u našem gradu, eto, postoje i takva mjesta (odnosno, čini mi se da je ovo jedno jedino baš ovoga profila ... šteta!). Kao što u Zagrebu postoje mjesta svih drugih profila (što je također sasvim OK) onda je red da postoji i neko ovakvo - ne bih volio da cijeli svijet izgleda poput Medike, ali smatram da su ovakve "oaze" kaosa nužne, pa makar samo ravnoteže radi. A meni je sigurno draže ovakvo okruženje za slušanje alternativne muzike, tečajeve cirkuskih vještina, alter-buvljake ili pak nekonvencionalna druženja nego neko ulickano. Na žalost, tek sam 2-3 puta u Mediku zašao u "uredovno vrijeme" tako da o programima ne mogu reći ništa određeno, no valjda će jednom i za to biti prilike.

Ono što je meni posebno fascinantno u slučaju Medike je njena lokacija - ni 100 metara od jednog od najluksuznijih zagrebačkih hotela Rijetko koji grad ima privilegiju (ili "privilegiju"?)imati ovakav prostor praktički u centru grada, a njena slika sa hotelom "Westin" u pozadini je jedna od nadrealnijih u našem gradu.

Eto, toliko o uvodu, a sad vam slijedi galerija zidova AKC-a Medika snimljenih jednog lijepog lanjskog rujanskog dana ... o interijerima neki drugi put kad ih poslikam.


Slažem se. Snimio: Vanja


Šargopirgasta šupa na ulazu. Snimio: Vanja


Dvorište. Snimio: Vanja


Ulaz za građanstvo. Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Dječji kutak - samo Pipi! Snimio: Vanja


Pazi, oštrozubi pas vreba! Snimio: Vanja


Cucek iz gornje perspektive. Snimio: Vanja


I doajeni ZG-zidne scene su tu. Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Fantazmagorija izlazi iz kante. Snimio: Vanja


Biljka ljubilica? Snimio: Vanja


R2D2-1. Snimio: Vanja


R2D2-2. Snimio: Vanja


! Snimio: Vanja


Ako se ne varam, ovo je išlo prijetnji o zatvaranju Hrelića. Snimio: Vanja


Pogled u vanjski svijet. Snimio: Vanja


Kids go crazy. Snimio: Vanja


Krovni kolaž. Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Sve boje svijeta. Snimio: Vanja


Sve boje svijeta 2. Snimio: Vanja


Umjesto oglasne ploče. Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Točka preklapanja sa starim svijetom. Snimio: Vanja


Vatromet boja. Snimio: Vanja


Miran kutak i snažna prouka. Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


ZG-nadrealizam. Snimio: Vanja


Medika, baj-baj! Snimio: Vanja

Ljepota i djevojačka gracioznost potjerala je i strašne medvjede iz svog neosvojivog brloga!



10. trofej Zagrebačkih pahuljica, natjecanje u sinhroniziranom klizanju, Dom sportova. Snimio: Vanja


Ulaznica za manifestaciju.

Skate-park Jarun, pred kraj vikenda. Snimio: Vanja

Kiosk za prodaju knjiga na Trešnjevačkom placu. Snimio: Vanja

... odrijemati na proljetnome suncu bar kratko!



Park pored Trešnjevačkog placa. Snimio: Vanja

Park u naselju Prva hrvstake štedionice je već gotovo godinu dana u upotrebi nakon preuređenja, no jedan detalj je još uvijek nedostajao: rasvjeta. Prema informacijama iz treće ruke, grad je bio dužan izvođačima pa su onda oni odbili instalirati rasvjetu ... i, što god da bilo, danas se na igralištu pojavio kombi sa radnicima i postavili su prve lampe retro-izgleda, baš kako se i pristoji, i čini mi se da će to biti lijep dodatak ovom parku. Živi bili pa vidjeli, izvjestit ću vas kad se prva svjetiljka upali, a do tada - pogledajte ih ovdje!



Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja