Nemezis
O parizeru i prioritetima
Zamjerili mi se vikendi i blagdani i praznici. Baš onako, gadno. O godišnjima da i ne govorim.
Baš se zaredalo tako da veterinari ne rade baš onda kad mačku treba infuzija, ili injekcija ili nešto treće.
Zbog raznih neradnih dana. A onda su još otišli na godišnji. Prvo ona, zatim on.
Nije da nema još veterinara u krugu 50 kilometara, al nema onih koji znaju što rade.
Pa sam se zamislila malo.
I zaključila - opet, da živimo u svijetu krajnje poremećenih vrijednosti.
Tako je, naprimjer, normalno, sasvim normalno, da čekaš operaciju tumora, za koji ne znaš jel od one nazovi dobre, ili nedajbože one nimalo dobre vrste, cijelo ljeto.
Jer je kirurg na godišnjem. I on i valjda još pol odjela. I normalno je to. Ne moš do jeseni niš naročito poduzet.
Osim pipat kvržicu, zgrtat pare i nadat se da ćeš privatno odradit, ako slučajno pogodiš nekog doktora koji nije negdje na moru.
Dakle, oni rade za državu, a država kaže da je sasvim u redu da ne rade subote, nedjelje, blagdane, praznike, i da idu na godišnji bez adekvatne, a počesto i ikakve zamjene.
Izgleda da zapravo i nisu toliko bitni za normano funkcioiranje svijeta.
Uostalom, mi ljudi smo smrtni. Krepnemo prije il kasnije.
S druge strane, ja sam iznimno bitna. I moj je posao bitan. Nevjerovatno bitan.
Mi, za razliku od nekih tamo doktora radimo sve dane osim Božića i Nove godine. Baš sve dane. Svaki praznik, svaku nedjelju, svaki blagdan, a na godišnji se ne ide usred ljeta. Ne, ne. Nismo mi zamjenjivi, nikako.
Sva se uzoholim kad mi prođe kroz glavu koliko je moj posao važan, a ja nezamjeniva i potrebna svekolikom rvackom puku.
Samoj sebi Vi govorim.
Poklonim se ogledalu kad kraj njega prođem.
Kako i ne bih.
Radim jedan od najneophodnijih poslova na svijetu.
Mislim, tako ispada.
Ispada da je bitnije uvijek moć kupit petnajst deka parizera nego spasit živu glavu.
Čekajte samo da sve prodavačice u svim tim silnim trgovačkim lancima dođu do spoznaje do koje sam ja upravo došla.
...a zamislite tek, da nekim čudom, sve blagajnice požele otić na more. Pa udare u štrajk.
Ne bi dva dana ovaj narod opstao. Bez parizera.