Nemezis

Kad bih bar znala...

Možda ne znam kad treba odustati.
Čudno. Ta moja vjera u pozitivan ishod je zapanjujuća.
Malo me s vremena na vrijeme pokolebaju drugi, koji ne vide stvari mojim očima, pa preispitujem svoje odluke i motive.
Budem i malodušna, priznajem, i onda pomislim da sve radim pogrešno i da je sasvim uzalud.
Imam i te neke faze kad se uključi autopilot. Mislim da se to desi uslijed izmorenosti na svakom planu, i tada se osjećam apsolutno mirno. Svi osjećaji nestanu, radim nešto što već u tom trenu radim, al svjesna sam da je podsvijest ta koja sve obavlja. Svijest se valjda onesvijesti. Ko bi ga znao.
Primjetila sam da te faze ponekad same od sebe prsnu u provalama nekontroliranog smijeha, ničim izazvanog.
Srećom, to se desi kad sam sama. Inače bi mislili da sam zaista sasvim poludjela. A nisam.
Smatram da su moje reakcije očekivane i primjerene obzirom na situaciju. A situacija je ozbiljna.
I plačem, al to rijetko bude neočekivano. I s tim nemam problema kad su drugi u pitanju. Više nemam. Postalo mi normalno, sasvim, plakati pred svjedocima.
I trudim se funkcionirati normalno i iz dana u dan se sve više iznenađujem dok padaju ograde i ona silna "ja to nikad ne bi mogla"
Al zapravo ne znam što misliti o toj svojoj ljubavi. Jer da, istina je da pomiče granice mojih uvjetovanja svega i svugdje i da ih pomiče nevjerovatno, ali onda opet...ne mogu se ne zapitati koliko je zapravo sebičnosti u toj priči. I jesam li zaista u stanju odlučiti što je za nekog drugog najbolje. Ok, mislim da jesam. Sve su moje odluke bile bazirane isključivo na instinktu i onom nekom unutarnjem osjećaju, za kojeg nisam ni znala da ga imam, a baš jedna takva odluka je, bar za kratko, prevagnula u korist života.
Jedino pitanje koje čeka odgovor je...da li je prekasno.
Danas mi se čini da je.
Prekasno i premalo.
Dođe mi tako, pa izgubim nadu.
Ali se ipak ne predajem.
Nema druge, nego čekati. Vrijeme će učiniti svoje, kao što uvijek i čini, a meni nema druge nego ostati smirena i sabrana i dati sve od sebe da se vaga i dalje zadrži na strani života.
A bude mi baš teško, toliko teško da mi se čini da dalje ne mogu i ne mogu i gotovo.
Onda se odem gledat u ogledalo.

Stisnem zube, pripremim ampule i nastavim se boriti za moje malo mače.
Izdržati...samo treba izdržati još neko vrijeme.
Ili ne znam kad treba odustati...?
Život i bol, ili smrt i mir?
Mislim da je sve učinjeno što se učiniti moglo. Sad sam ljubav može odigrati...
...ili je to tek puko hvatanje za slamku?
Zapravo je svejedno. Kad voliš, voliš. Nema tu nazad.

Trebalo bi...

Rekla sam da neću žuriti.
Em ne moš žurit po vrućini, em si živčan kad žuriš, em ionako ne stižeš, žurio, ne žurio. Džabe se forsiraš, čemu to...
...ne da mi se bit pod stresom. Kad sam pod stresom nisam kreativna, i ne radim stvari usredotočeno i s ljubavlju. Kad žurim odem u neki budući trenutak, u kojem je povod žurbe, umjesto da sam u ovom trenutku. Pa se trudim ne žurit. I ne znam dal stignem više kad ne žurim, al se svakako osjećam bolje.
A i rezultati se teško mogu usporedit.
Pa sad, evo, pijem svoju jutarnju kavu, polako. Obzirom da je skoro podne, jasno je i da sam ustajala polako. U dva, možda i tri navrata. Popit čašu vode oko sedam, pa natrag u krevet. Malo se protezat, malo drijemat. Pa zaspat, pa opet ispočetka. Ko kad sam još bila mala Nemezis na ljetnim ferijama. Zaboravila sam kako je to dobro, ponašat se ko da nemaš ničeg na ovom svijetu zbog čega treba ustat prije 8.
Onda velika džezva kafice, i bar sat vremena klikanja, tipkanja i lajkanja ovog i onog.
Usput vježbam mozak da mi ne radi pritisak i da mi ne broji sve što bi trebalo odradit prije ponedjeljka ujutro.
To "trebalo bi" je moj najveći neprijatelj. Jer, trebalo bi baš svašta. Skuhat gulaš, stavit robu da se pere, peglat, oprat najveću hrpu suđa na svijetu, usisat, oprat pod, i naravno, provesti bar 8 radnih sati na vrtu, a da bi se bar donekle ti neki zaostatci nadoknadili. Za početak. Ima još. Taj moj mozak bi meni još natovario za vrat i branje bazge, glancanje kupaone, rezanje pozivnica, obilazak familije (vikend je), neke nenadane goste (blagdan je), i par sitnih akcija poput generalke prizemlja, u kojem je već poslovični kaos zavladao do te mjere da se svi pomalo bojimo uć. Ko paralelni svemir, kreneš nać dvije prazne boce i nakon pola sata izađeš sa skalpelom, oduševljen što si ga uočio. I bez boca, koje nisi uočio.

Taj moj mozak, osim što mi nameće sulude ideje o tome što bi sve trebalo, još gura taj svoj neki suludi ritam, jer smatra da se u suprotnom neće stići ni pola od tih potrebnih, a zapravo i nepotrebnih poslova. Oće me nagovorit da ne slušam jazz, nego nešto malo brže, najradije bi on dobru dozu rocka, i još oće da radim pešest stvari odjednom.
I malo je ljut, voli bit gazda, a nitko ga ne sluša.
Jer, kao što se vidi iz priloženog, ja i dalje pijem svoju jutarnju kavu, polako tipkam što mi padne na pamet i češem mjesta koja su obilježili komarci. Imam takvih mjesta...hm. Sa ova nova tri, gotovo trideset.Puno je to posla, i primjećujem da mi počesto trebaju obje ruke. Polako češem. Češkam, dapače.

Zapravo ne žurim jer mi je prestalo biti važno što će drugi reći. Naprimjer, da mi sad netko nenadan bane na vrata ostao bi zaprepašten količinom nereda koji vlada u kuhinji, a ni druge prostorije nisu bolje. Prije me užasavala i sama pomisao na takav scenarij, jer bi taj netko mogao pomisliti da sam neuredna i lijena. Istina, počesto jesam i jedno i drugo, jer da nisam, umrla bih. Uz dozu dnevnih obaveza koje svakog dana čekaju svoj red ne ostaje vremena za ništa drugo. A kako su mi važniji prijatelji i knjige od opranog suđa, nije bilo druge nego se pomiriti sa svim tuđim mišljenjima ovog svijeta i zaključiti da je dobro da su tuđa. Jer, to znači da se ne moram baviti njima. A onda, posljedično, i ne moram biti uredna i vrijedna da bih se osjećala dobro.
Ma volim ja red i čistoću, i oglancanu kuću i u vazi cvijet. Al ne mogu to imat stalno, ako se ne odreknem nekih drugih stvari koje također zahtijevaju uloženo vrijeme. Bar dok se ne obogatim dovoljno da si platim nekog da glanca. Pa nek taj netko gleda oko sebe i sluša onu sivu tvar u glavi koja ponavlja i nabraja što bi sve trebalo, meni je za to jednostavno prevruće.
E, trebalo bi napravit limunadu. To bi trebalo. Tako, nek to bude jedan trebalo za danas, da ne ispadne da ne radim baš niš od onog što treba :D

P.S.
Trebalo bi otić na more. To će biti trebalo za sutra. Preporučam i vama neko takvo ili slično trebalo ;)

O specizmu, iz glave, bez autocenzure. Sa tipfelerima. Rijetko.

Pobjegao mi. Mačak.
I mislila sam da će to tako bit na kraju. Da će mi uteć negdje u previsokoj travi, ma koliko pazila.
On kaže da je to dobro. Da je Mačkalo očigledno bolje, čim mi je uspio uteć. I da će se vratit kad se malo prolufta. On je optimist.

I ja sam ponekad optimist. Kad mi to nije preteško. Kad uspijem pobjeći svojoj pesimističnoj naravi, koju u navalama optimizma prekrstim u realističnu. Iako bih se najradije prekrstila u maslačak, pa da me baš briga. Mislim pokose te ponekad, al na kraju opet digneš glavu. Čak i da mi je odnese vjetar na sve strane svijeta bilo bi u redu. Danas mi ionako samo smeta, ta moja glava.

Ima preko nekoliko mjeseci da smo krenuli gledat taj prokleti film. Earthlings mislim da se zove. Ima na tjubu. Optimist nije htio gledat, rekao je da će sigurno bit o mučenju životinja, al sam ga ja uvjerila da neće. Jer sam mislila da nije. To tematika filma, jel. Specizam je, koliko sam shvatila, kao rasizam. Samo što su životinje u pitanju. Čovjek koji je specist smatra da je životinja niže biće od njega i da je normalno da mu na neki način služi. Iz toga se može zaključiti da smo svi specisti, bar ponekad i do neke mjere.

Danima, a bogami i noćima sam bila potresena. Tom jednom scenom, iz klaonice. Možete pokušat pogledat film, al ću vas ipak prvo upozorit da od tada nisam kupila komad govedine, ni teletine, ni junetine. I teško da hoću, čak i kad kupujem "na crno" dakle, kad znam od kud dolazi šnicla. I kad se bar do neke mjere mogu zavarati da moj obrok nije proveo svoj život u mukama i bio usmrćen na ogavno brutalan način. Mislim na urlanje u agoniji. Ok, pogledajte si film. Ako mislite da pretjerujem. Ja sam došla do dijela gdje režu rogove. Nakon toga mi je bilo zlo.

Jesam, jako sam zapravo dvolična. Jer, imam problem sa mesom, al ipak jedem meso. Sve rjeđe, doduše. Al ipak. I ne kažem da ću postati vegetarijanka, jer to ipak ne bih mogla. I jer smatram da to nije prirodno niti naročito normalno. I volim jesti meso. Uživam, priznajem, u finom krvavom bifteku. Dakle, što mi preostaje osim da sama uzgojim i zakoljem svoj obrok?

Životinje, naravno imaju svijest, o sebi, nama i ostatku svijeta. Komuniciraju sa nama, vole nas i boje nas se. I iako ne razumijem uvijek sve što moj mačak govori, uglavnom se razumijemo.
Pa kad mu kažem da nešto ne smije, ne čini to. Ne zbog dresure, nagrade i kazne ili nekog uvjetovanog refleksa, već zbog nečeg što ne razumijem ja.

Sve ima cijenu u našem vrlom konzumeristikom svijetu gdje je stjecanje jedina istina, pa tako i život. A kako smo specisti, tako i cijena života varira od vrste do vrste.
Tako sam ja platila četiristo kuna za njegov deseti život. One gratis je izgleda potrajbo negdje putem. I iako nemam taj novac na računu nisam ni sekunde dvojila. Jer je to cijena koju mogu platiti. Da je u pitanju više novca...ne znam. Ovisi koliko. Četiri tisuće bih također relativno lako našla. Taj moj mačor je vrlo omiljeno jedno bićence. Da kažem ljudima da treba, ljudi bi dali, koliko tko može.
Ali, da je recimo četrdeset tisuća u pitanju...bojim se da bi to bila previsoka cijena. Al onda opet, tko zna...ponekad zaista samu sebe iznenadim, pa bih možda nekako smogla i tolike pare. Velika je sila ljubav, velika.

Ma nije to jer sam super, to je jer je on super. Jer je pametan i dobar. Jer leži i čeka da mu infuzija iscuri, a to traje. Jer ne dira iglu, iako ga smeta. Jer mi se penje na rame dok dobiva injekcije ali ne bježi. Samo se stišće k meni, jer ga, valjda, manje boli tako. Jer ne bježi od brijaćeg aparata i jer kad grize veterinare, grize tek toliko. I jer prede kad dođe doma, iako je preslab da bi hodao. Zna da je doma. I da će biti bolje.

Pa sam optimist. I brijem da će se dovuć iz te visoke trave kroz pola sata ili sat, sa par ganc novih krpelja.

Kao svaki specist koji drži do sebe normalno mi je trošiti vrijeme, novac i energiju na ljubimca. Koji za uzvrat daje više no što sve pare ovog uglavnom iskvarenog svijeta mogu platiti.
Kao svaki specist koji drži do sebe oekujem za svoje pare neku protuvrijednost. Kad je u pitanju mačka očekujem da za 400 kuna dobijem natrag njen život. Kad je u pitanju kila teletine očekujem da za 80 kuna dobijem meso koje nije prepuno kortizola i inih hormona stresa, da uopće ne ulazim u temu čega je sve prepuno meso koije jedemo. Kako ja jedna ne mogu na to utjecati baš nimalo, onda tih 80 kuna ne trošim na meso.
A sam zato usavršila par fantastinčih recepata. Pa su mi polpete od kelja gotovo dobre ko one od mljevenog mesa.
A da i nisu..njih bez problema mogu progutat.

O trackingu haljina i okolini

"Gdje ti je haljina?"
"Jooj, ne znam, oću pogledat?"
"Ajde, gledaj"
"U Bejđingu. U Pekingu?!?"
"Jeej :)"

Dakle, moja vjenčanica je u Pekingu. Sinoć je doputovala, i danas će nastaviti put, oko pola planete, i nadam joj se negdje krajem ovog mjeseca.
Biti će to svjetska vjenčanica, i svakako će proputovati više nego što ću ja za ovog života. Ko zna dal ima kakvu rupu na kutiji iz koje može virit van. Ko zna jel joj dosadno, dal se boji aviona, jel joj tijesno?

Neću vam pričati o apsolutnom zgražanju i nevjerici, odgovaranju i nagovaranju, uvjeravanju da će to bit ko zavjesa sa lastikom u struku i da sam uludo potrošila cijelih 105 dolara. Ni o komentarima na račun kroja, boje i ukupnog dojma. O ničemu sa čim me plaše vam neću govorit, bio bi to najdulji post ikad.
Ne kuže te mame i ostale žene koje me okružuju da ja i dalje imam dovoljno vremena. Pa ako se ispostavi baš nagore od svega, a uvjerena sam da neće, ostanu mi cijela dva mjeseca za obilazak salona i najam haljine. Što košta pet hiljada kuna, ili više. Za nešto što moraš pazit cijelu noć. Ne zalit vinom, ne uljepit tortom, ne propalit čikom, ne zapet i poparat, ne gazit po šlepu. Ajme, zbilja ne bih na tu opciju pristala ako baš ne moram.

A i nije mi se nijedna baš svidjela, onomad kad me mater emotivno ucijenila i natjerala da provedemo pola dana u salonu. Jednom od onih, skupih salona. Sa haljinama koje se zovu po nekim tipovima, koji su zasigurno gejevi i nemaju pojma o haljinama, jerbo ih dizajniraju tako da se u njima osjećaš ko u kalupu sa previše satena i raznih đinđi. Miljama daleko od ženstvenosti i elegancije, a vjenčanica bi u mojoj glavi te dvije stavke svakako trebala zadovoljiti. Ok, smije biti i seksi do izvjesne mjere, al to je više do nošenja nego do haljine kao takve.

Ok, teško da mi se i mogla svidjeti neka druga haljina, kad sam već tada našla ovu haljinu, koja ćubi u kutiji negdje u Pekingu i pita se kad će napokon biti nošena. A lijepa je, ima na sebi umjetnički cvijet (lol), i po zadnjem trendu sva je od čipke. (Nije da pratim trendove, rekla mi je teta u salonu da je u modi čipka i nek si svakako odaberem neki od modela iz nove kolekcije, da ne budem passe). I lagana je, nema ni 4 kile, i nema promjer od dva metra, pa mi se vidi da će se moć i plesat i sjest i ić na wc bez tuđe pomoći ( pričala mi prijateljica kako se nelijepo iznenadila kad je pokušala sama otić na wc u svojoj lijepoj, ogromnoj vjenčanici, i koje je dileme imala kad je shvatila da će joj netko morati držati haljinu dok piški. Dal mama? Kuma? Ko? Čiji je to zadatak u protokolu prosječne svadbe? Zašto to nigdje ne piše u onim lijepim planerima, zašto joj teta u salonu nije na to skrenula pažnju? :D)


I tako nas par (dragi, ja i jedna draga prijateljica) vjerujemo da će haljina biti lijepa i po mjeri, i nestrpljivo je pratimo dok polako putuje svijetom. Ovi drugi misle da sam odlepila i ja i oni sa mnom, al to ljudi ovih dana često misle i ne libe se reći mi u lice, a bogami i iza leđa, pa sam se već sasvim lijepo navikla na upitnike iznad glava, podignute obrve i nevjericu. U svakom slučaju, do kraja mjeseca će se velika dilema razrješiti ako sve bude išlo po planu, pa će tada osvanuti i post sa fotkama najljepše haljine na svijetu. Ili neće, tko bi ga znao. Mislim, biti najljepša. Post ćete svakako dobiti :)

A sad idem odraditi dnevnu dozu kopanja i čupanja nepoželjnog korova iz vrta i smisliti tekst pozivnica. Mislim da ću ih pisati rukom (materijal sam kupila i izraditi ću ih sama) i bolje da ne znate kakve je tek to dileme pokrenulo. Možda misle da ne umijem pisat slova?

Oh, toliko očekivanja, a tako malo povjerenja u moje stvaralačke i ine sposobnosti.
(Zbilja se neki put zapitam kako sam uopće ispala iole normalna uz sve te čudnovate ljude koji me okružuju i nazivaju se obitelji...al onda opet, svi se to bar jednom u životu zapitaju. Il se tješim? :D)

Nepoisivo prekrasno i sretno i zaljubljeno i vječno i rasplesano i savršeno slobodno

Ma neću pisat o kiši, toj dosadnoj kiši koja šteti svim mojim jadnim biljčicama, koja me sprečava da berem po livadama i šumama sve što se sad treba ubrati da bi se pretvorilo u čajeve i kreme i macerate i sirupe.
Neću pisat o neimanju novaca za kruh i neplaćenim režijama, nit ću pisat o stoci izrabljivačkoj koja mi skine sa plaće 600 kuna jer sam bila na godišnjem, i još me izrabljuje do granica fizičke izdržljivosti.
Neću pisat ni o ljudima, tim glupim ljudima koji misle da su prepametni kad pizde na neke Hepovce koji će dobit pare i žele da ti ljudi ne dobiju pare, umjesto da za promjenu koriste te svoje atrofirane mozgove i pokopčaju da su par dobra stvar i da ih trebaju dobiti svi. I da bi valjalo nešto i poduzet da se do para dođe. Naprimjer, prijavit gospodarskoj bagru izrabljivačku koja ne plaća prekovremene i skida sa plaće pare kad se ide na godišnji.
Neću pisat ni o onima koji ne izlaze na izbore, i još se kurče svojom pameću, jer oni su eto, nakon godina odricanja, meditacije, joge i posta došli do ultimativne spoznaje, a to je da je ionako svejedno kome će dati svoj glas i hoće li. O njima bih mogla, al čekat ću da evoluiraju i shvate da u tom slučaju valja ipak otići na biralište i prekrižiti listić, pa tako spriječit da netko treći zaokruži neki broj iza sedam navečer. Možda i doživim da bar neki dođu do tako dubokoumnih spoznaja, tko bi znao.
Neću pisat ni o poskupljenjima svega bez ikakvog konkretnog razloga.
Ni o reklamama koje kažu da kreme i losioni prodiru kroz deset slojeva kože. Ja misla da ih ima tri. Tih slojeva. Možda bi me netko molim uputio u suprotno ako sam u krivu?
Pogotovo neću pisat o svim tim ljudima sa svim njihovim prohtjevima...pitanjima i idejama, komentarima...ajme. Ma šta neću pisat, neću šamarat, obećajem.

Ni o čemu neću pisat. Došla sam vam pustit pjesmu. Molim da mi napišete kako se osjećate dok vam svira.
Tu klikći :D

Brojalica: