Nemezis

Nomen est omen

I tako smo, u 28. tjednu trudnoće, uz puno skakutanja, okretanja na bok i natrag, tresuckanja trbuha i sličnih manevara uspjeli saznati da ćemo imati curicu. Sramežljivu, ako je suditi po tome što je sve trebalo poduzeti da dođemo do te informacije :D
Meni je to došlo kao potvrda onog što sam od samog početka nekako osjećala i priželjkivala, ali i kao olakšanje, jer sam se bebi od prvog dana obraćala kao da i jest djevojčica, i jer sam nakupila zavidnu kolekciju robice i pelena u raznim nijansama ružičaste. Ne bi valjalo da mi dijete ima dilemu oko spola tako rano :D
I okolina je navijala za curu, sve sami momci oko nas, kažu da u vrijeme ratova i krize na svijet dolazi više muške djece, pa smo valjda svi već pomalo željni malih curetaka.
Svakako će imati bogat izbor muškaraca, što budućeg tatu već sad dovodi do ludila (a jeste smiješni, vi muškići :D ).
Odlučili smo da nećemo birati ime dok ne saznamo spol, ipak je to 50% manje natezanja i prepucavanja, a ja sam uvijek za što manje natezanja i prepucavanja.
I evo nas sad. U dilemi.
On glasa za "obična" imena, jednostavna, relativno česta, i po mogućnosti bez mogućnosti pretvaranja u zločeste nadimke i svakako bez prostih rima (Erika, moga k**** perika, Slavica, moga k**** glavica...), i nije fan egzotike.
Što i razumijem, i dan danas ne zna kako točno izgovoriti moje ime, nikako mu naglasak nije na pravom mjesu, još je i dugačko, i rijetko. Srećom, imam nadimaka koliko ti srce želi.
Ja se slažem sa njim po pitanju prostih rima, također smatram da je dobro obratiti pažnju na inicijale (da ne bi bilo V.C. i sličnih iznenađenja), ali još želim da se ime može koristiti i izvan granica lijepe naše i jako mi je važno značenje.
Naravno, kako i sama imam neuobičajeno ime, sa značenjem koje me zaista dobro opisuje, i za dijete želim jedno takvo.
Bake, prabake, tete, strine i ostale žene u našim obiteljima imaju imena koja nam se ne sviđaju, iz ovih i onih razloga, naprimjer Biserka. Zamislite koje probleme ima jedna Biserka koja živi u Parizu ili Londonu. Mogla bih vam i ispričati pokoju anegdotu iz stvarnog života na temu baš tog imena, al i ovako sam opet oduljila.

Još bih voljela da ime opiše tu moju djevojčicu, koja se od prvog dana i usprkos svim dijagnozama, predviđanjima, statistikama i crnim slutnjama drži života hrabro, snažno, prkosno čak, kao da svima želi dokazati da nemaju pojma tko je i s kim imaju posla.
I nikako ne želim da je to neko često i trendi ime. Naprimjer, poznajem bar deset Dalibora, svi su rođeni između 1975. i 1980. godine. To bih svakako voljela izbjeći.

Jasno je da nam treba pomoć :D
Pa lijepo molim, pomozite svojim prijedlozima, Gugl koji je inače moj odgovor na sve nedoumice se za sad i nije pokazao naročito korisnim alatom...

31.01.2015. u 08:51 | 12 Komentara | # | ^

Poplašeni biskvit

Čekam da mi se kruh ispeče. Lijena sam bila otić do trgovine, moraš ić ranom zorom inače kruha nestane češće nego rjeđe, a ranom zorom mi se ne pješači kilometar i po. Zamijesit ću, reko.
Kao i uvijek kad koristim štednjak, pitam se što mi je to trebalo. Dakle, svakodnevno si postavljam isto pitanje i nestpljivo čekam dan kada će štednjak, a i kuhinju, zamijeniti nova kuhinja koja čami čekajući u prizemlju.
Za početak, tajmer. Zadnjih deset minuta svako malo zazvoni. Tek toliko da te cimne. Ciiin, cin, cin. Pravo je čudo da uopće radi, nakon svih tih godina, kao i sve drugo, uostalom. Pazim i na lampicu. Kako svjetla u pećnici nema, moraš imat lampicu da bi nadgledao što se dešava. Moja je mala i lako se zametne, pa sam uvijek pod izvjesnom dozom stresa. Onda, vrata pećnice proizvode takav zvuk da se mačor ni nakon četiri godine nije navikao, bježi glavom bez obzira čim začuje to...revanje. Najbliže bi bilo revanje. A ako želiš zatvoriti već spomenuta vrata, moraš utaknut kuhaču. Za koju je isto uputno znati gdje je. Ni odabir temperature nije baš...uštelan. Između 180 i 220, njemu je svejedno. Onda još moraš budnim okom paziti da ti grijač ne spali ono što se nalazi u zadnjem desnom kutu, a da ti istovremeno ono što je u lijevom ne ostane sirovo. Što nije problem. Ako ne pečeš biskvit. Pokazalo se u praksi da otvarannje vrata pećnice pogubno djeluje na dizanje biskvita. Zbog gubitka topline, sigurno. Al već neko vrijeme sumjnam da je i do zvuka. Biskviti se možda stisnu u sebe od straha. Ko mačka.
Izgubih nit, išla sam okrenuti kruh. Pogađate, ni donji grijač ne radi.
Kad sam već umijesila tijesto bilo bi pogrešno dio ne pretvoriti u poderane gaće. Guglajte, ako ne znate što su :D
Tu kreće borba sa plinskim plamenicima. Prvo sam stavila na manji, koji je premalen...pa za bilo što, osim onu malu džezvu. Dva imam takva, majušna. Imam i jedan veliki plamenik, koji je pomalo prevelik, a i moraš imat jaku želju ako ga misliš natjerat da radi. Prvo moraš nać upaljač ili šibice. Onda držat ono dugme najjače što možeš, izvjesno vrijeme, cca minutu. Kad osjetiš da je trenutak za puštanje, moraš smanjit plin, ali ne do kraja, jer se hoće spontano ugasit. Što ponekad učini i nakon par minuta normalnog rada. I naravno, trebaš bit svjestan da plin jače gori kad je pećnica uključena. Što ne možeš znat po nekoj lampici, jer lampice ne rade, kao ni svjetlo u pećnici, već nagađaš na što je okrenut kotač. Pa bar tri put nakon korištenja pećnice provjeravaš jesi li je ugasio. Pogotovo kad je u kući toplije nego inače.
Uz sve to u kuhinji imam i kroničan manjak prostora. Pa u pećnici držim toster, mikser i folije. Neki dan sam se čudila kako je uopće moguće da ih već nisam ispekla, jer pravo je čudo svaki se put sjetiti povaditi ih van prije no što staviš pećnicu da se grije.

Crkla vešmašina frendici. Upravo danas. Nakon pet godina i mjesec dana. Garancija trajala...pogađate - pet godina.
Znači, ako se i oduprete propagandi koja nas uvjerava da je novo bolje i da nam treba novi mobitel svake godine, nova kuhinja svakih pet, a nova spavaća soba svakih deset, svejedno će vam tehnnika riknut i kupit ćete novu, htjeli-ne htjeli.
I sad si mislim, da ovo čudo tehnike koje štednjakom nazivamo od milja (crvena crtica na brojilu se okreće ko da je svi vrazi gone kad je uključen) ne dam onima što skupljaju staro željezo. Iako sam mu se bezbroj puta prijetila, u nadi da će revnije obavljati svoje zadatke, mislim si...tu je preko trideset godina. I kad se upoznaš s njim, možeš na njega računati. Nakuhali smo se mi i maneštri i raznih delicija, i napekli torti i kolača usprkos njegovim sitnim kvarovima. Kad znaš kako s njim treba nemaš problema. I očito nikad neće riknut i ostavit te na cjedilu, što njegova moderna braća redovito rade nakon svega par godina.

Ovi koji proizvode kućanske aparate nas uporno žele uvjeriti da je nemoguće proizvesti uređaj koji traje vječno, a zaboravljaju da neki od nas već desetke godina baš takve uređaje imaju kod kuće.
Čudnog li svijeta...

27.01.2015. u 17:25 | 18 Komentara | # | ^

Kriza identiteta i ostale gramatičke greške

....nije nam jasnoooo....
Pazi, puno toga mi nije jasno, al sa par stvari se ovih dana susrećem i stalno im se čudim.

Ljudi koji kad se obraćaju Tebi, uvijek ti se obrate sa velikim T. Ne samo što mi nije jasno zašto se to radi, što zapravo predstavlja i poručuje, već me malo i...smara.
Sad kad malo o tome mislim, i neke božićne čestitke sam dobila s "T". Mislim, Meni čestita, a ostale ko... jel.
Molim Te, prosvijetli me, Ti koji čitaš ove retke.

Iduća stvar, pretjerano korištenje uskličnika!!!
Izbjegavam završiti rečenicu uskličnikom. Osim ako to konverzacija zahtijeva. Al, eto, neki ljudi na kraju svake rečenice stave jedan, a nakon svake treće tri uskličnika! Strašno!!!
Ne znam, možda su uzbuđeni! Ili misle da ih inače ne doživljavam!!! Nekad to ide toliko daleko da ne koriste ni upitnik na kraju rečenice!!! Objasnite mi molim vas!!!

Onda, potpuni izostanak interpunkcije. Oćeš u sms poruci oćeš na fejsu kreneš pisat i pišeš i pišeš vjerovatno i ne udahneš dok ne kažeš što ti je na duši i moguće da i govoriš tako bez da zastaneš na sekundu valjda te je strah da će te netko prekinuti pa ćeš izgubiti nit ili si možda nekad prije često koristio velika slova gdje ne treba i uskličnik gdje ne treba pa je sad ovo neki rehab kao odlučio si ogoliti se sasvim i ne se ograničavati interpunkcijom nema veze ako te nitko isprve ne razumije i ako miješnjaš tri teme u jednoj rečenici okrenulo je na snijeg ali nije skroz

...i naravno...trotočje...umjesto razmaka...umjesto zareza...umjesto točke...jer je...valjda...preobična...ta jedna....mala točka...ili je...možda...stvar u tome...da misliš...sasvim...polako...i pričaš...savim...polako...a možda...na taj način...želiš postići...da osoba...nestrpljivo...iščekuje...svaku...tvoju...riječ...ne...znam... ... ... ... .. .

Palo mi je na pamet da nije do ljudi, već do tipkovnica. Moja bivša tipkovnica je bolovala od pomanjkanja spejsa. Pasumisverečeniceizgledaleovako, osim ako ih ne bih na silu trančirala, lupajući palcem lijeve ruke bezbroj puta iza svake riječi. Nakon nekog vremena sam shvatila da je život prekratak za to i investirala 40 kuna u novu. Možda je to rješenje za neke od navedenih primjera.

Ali, za sljedeće zasigurno nije.
Ljudi kojima se profil na fejsu zove Ivan Marija Horvat. Marko Silvija Trubić. Mislim, šta znači to, Ivan Marija Horvat? Jel stupanjem u brak to dvoje postalo jedna jedinka, pa su nedjeljivi fizički, psihički, mentalno, materijalno? Nikako da doskočim ovoj enigmi. Zašto bih dijelila profil sa bilo kime, i ako bih već našla neki razlog (npr. muž mi zabranjuje da imam samo svoj profil/ ja zabranjujem mužu da ima samo svoj profil) ne bi li bilo logičnije da se zovemo Marija i Ivan Horvat? Jer, žensko ime, po bontonu treba ići prvo, jer to malo "i" ipak ostavlja bar iluziju da se doživljavamo kao zasebna bića.

Još gori primjer, vrlo sličan. Mi kakimo svaki dan, mi cikimo šest do osam puta dnevno, mi nosimo samo pampers pelene, mi smo, dok smo bili trudni...mi jedemo samo kašice koje su rađene doma, mi idemo kod pedijatra sutra...eeeeej!
Od navedenih, ova mi jedina para živce. Mislim, tvoj dvogodišnjak koristi Pampers, sasvim jasno. Al ti garant ne koristiš Pampers, jer oni proizvode pelene za bebe, ali ne i za inkontinetne mame bez vlastite osobnosti. Osim, naravno, ako VI zaista nemate osam kila, u tom slučaju je vrlo moguće da oboje koristite pelene za bebe.
Možda je sasvim normalno da te kriza identiteta do te mjere pokori, al to ne znači da i dijete trebaš uvjeravati da je i dalje dio tebe, nakon 40 tjedana trudnoće i uspješnog poroda. Mislim, i pupčana vrpca se odavno osušila i otpala. Time to let go.


Onda, sterilizatori za bebe. Njuškam nešto po oglasima, i kako to već sa njuškanjem bude, završim na sasvim desetim proizvodima. I iako imam vrlo malo iskustva sa bebama, čak je i meni ovako neukoj jasno da se misli na sterilizator za bočice. Ok, nisam TAKO pametna, postalo mi je jasno tek kad sam vidjela fotografiju već navedenog sterilizatora. Za bebe. Ovaj, bočice. lol
Onaj prvi čas sam se zapitala kakva je to nova izmišljotina, zakaj bi bebu trebalo sterilizirat, meni mama niš slično nije radila, a sasvim sam ok ispala.

O gramatici neću. Bio bi dug post, osim toga, godinama ne ispravljam novinarske gafove pa sam sasvim izašla iz mota. Nije ni čudno, obzirom na sve gore navedene primjere, kojima se svakodnevno čudim.
Ako netko od vas boluje od pretjerane upotrebe uskličnika ili točaka, molim da mi objasni zašto to radi. I da se ne naljuti na ovaj post, cilj nije vrijeđati, već shvatiti :D

23.01.2015. u 12:22 | 21 Komentara | # | ^

Gospodarica prstena




...prsten Jedan da zavlada svima...
prsten Jedan što traži i seže...

Naš je junak neko vrijeme bio u zabludi. Mislio je da je svima nevidljiv. A onda je shvatio da ga netko ipak vidi...


I junakinja ovog bloga je često u zabludi. Dapače. Ponekad joj se čini da bi opet trebala poblajhati kosu i furati se na imidž sisate plavuše. Ovako, kad se fura na imidž brinete intelektualke, prečesto mora objašnjavati neke svoje...naivne ideje.

Biranje prstena je trajalo i trajalo. Nismo se nikako mogli uskladiti. Njemu su se sviđali oni od čudnovatih novih metala, što izgledaju ko da su otpiljeni sa kakve cjevčuge, a meni jedino i isključivo zlatni, debeli, na prvi pogled nezamjenjivi za išta drugo. Čim ga vidiš na prstu, znaš da je to vjenčani prsten. Verica, po domaće. Bez greške prenosi poruku koju i treba prenijeti.
Kako sam ja popustila u mnogo i premnogo pitanja vezanih uz taj sudbonosni dan, on je na kraju popustio po pitanju prstenja.

Junakinja je kratko nakon što je stavila "okove od zlata" shvatila, kao i junak, da ju prsten ne čini sasvim nevidljivom. A tome se veselila. I prije udaje je vježbala pokazivanje lijeve ruke, elegantno, kao odgovor na ulet nekom dosadnjakoviću i veselila se danu kada će biti u braku, jer će je prsten automatski činiti nevidljivom. A ako ga netko i ne zamijeti odmah, uvijek može mahnuti ručicom i reći - kasno, momak, kasno.

Međutim, kao i u Međuzemlju, i ovdje razni Sauroni vrebaju i ne prezaju od sredstava da dođu do cilja. Pa ne samo da junakinja nije nevidljiva, nego nekad ispada da je baš zahvaljujući Prstenu itekako vidljiva, i zanimljiva. Dapače, i zanimljivija nego što bi bila da ga nema.

Jasno je zašto. Udana žena je sigurno bolja opcija za avanturu za jednu noć. Teško da će o tome pričati okolo, što je jako bitno oženjenim Sauronima, teško da će se preko noći useliti k njemu, i male su šanse da će se samo tako riješiti zakonitog, sve da i padne na pod od Sauronovih čari i poželi se sa njim provesti hepili evr eftr.

Junakinja se zadnje vrijeme bavi još jednom zanimljivom mišlju. Naivno, također smatra da se takvi ne nabacuju trudnicama. Jer nekako vidi trudnice kao aseksualna bića sa neke nepoznate planete, bića koja borave u balončićima od sapunice, sa zagonetnim ala Mona Lisa smiješkom, nedodirljiva i divna i sve samo ne kao objekt požude. A zaboravlja jednu ooooogromnu prednost koju trudne žene imaju u očima Saurona svih vrsta - ne mogu ostati trudne. Srećom, prijateljica joj je na to skrenula pozornost neki dan.
Zaključak?
Dosadnih tipova se nećeš riješiti ni udajom, ni trudnoćom, a Mona Lisa se onako smiješi jer je pušila dobru maricu.
Ipak ostaje mala doza iznenađenja, kad u nekim dragim ljudima prepoznaš signale koji nepogrešivo ukazuju da te tek sad žele...nategnut. I razočaranja, i mrvica gađenja i tuge također.
I šta mi preostaje kad me iritantna zemljačina tlači da odem s njim na kaaaaavuuuuu? Isto što mi preostaje kad to radi tip čiji mi napori laskaju. Kažem da ću nazvat muža i pitat kad i njemu paše.
Neki ni tada ne shvate...

19.01.2015. u 13:23 | 32 Komentara | # | ^

O politici, sad i nikad više.

...ma, ne živicira me ni ta dijaspora toliko, iako nalazim krajnje licemjernim da ljudi poput mog strica, (otkad je Hrvatske, u istu kročio tri puta, jezik polako zaboravlja, o stanju u državi samo misli da nešto zna, ne plaća ovdje porez, ni na koji način ne doprinosi i nikad se neće vratiti) određuju moju sudbinu, opet i opet, od izbora do izbora...

...ne živcira me ni to što mi svi tvrde da trebam biti vesela i podržati Kolindu jer je ŽENA - haloooo, može bit i maslačak, podržavam sposobne, a kako takvih nema, nikoga...

...ni to što ljudi uporno glasaju za HDZ ako žive u Slavoniji i Dalmaciji, a za SDP ako žive u Istri...

...ništa me ne živcira kao to da ću našu predragu predsjednicu gledati iz dana u dan...obučenu ovako.
Mislim, jeste vi vidjeli onaj...šta je ono, komad podsuknje prevoren u kostimić, koji je nosila na dan izbora?
Pa košuljicu s onim nečim što se veže, dan nakon u Dnevniku?
Aloooooo, pa šta je to? Na što to liči, čovječe? Kaj buš nas takva, neukusna i cijepljena od stila predstavljala u bijelom svijetu? EEEEEEJ?!?
I ta frizura, nedajbože krupnog plana, sve se male kapljice laka presijavaju na vlasima, onako ljepljive...i taj smoki ajs, da oprostite, ko prostitutka...
...samo joj još fali broš, ko Jaci.

Nekako sam očekivala da će, ukoliko bude izabrana, malo više pažnje posvetiti tome.
Jbg, ja i moja očekivanja....
...al ovako sam zaključila da treba biti - treba joj odoboriti pare za dobrog stilista. Para se ima, nemojte mi reć da nema. Ako se možemo vozat u službenim vozilicama i letjelicama na skijanja i slično, onda valjda možemo i koju kintu izdvojit za nekog modnog mačka, jer ko će ovo gledat narednih godina, uz svo ostalo sranje koje će izasrat, a mi opet izist?
...kad je već ŽENA, i kad je to toliko bitno, onda nek joj netko pomogne da tako i izgleda.

14.01.2015. u 12:47 | 32 Komentara | # | ^

Trebala si bit...

...šilica.
Kaže ona meni danas, nakon što se čudom čudila u par novih uradaka. Da se razumijemo, daleko je to od uradaka koje bi čovjek ponosno objavio na fejsu, ali za neuku/samouku šilicu i više nego dobro.
Tako ona meni svaki put, čim krene novi interes ili hobi (kvartalno u mene kreću novi interesi i hobiji) krene tumačit što sam trebala bit i hvalit kako mi super ide. Znam ja da sve mame tako, al zanima me jesu li i senilne poput moje.
Moja je mama poticala samo jednu karijeru. Jako je htjela da budem teta u vrtiću. Ja nisam htjela, niti danas želim, biti teta u vrtiću.
Moraš bit zaista od nekog posebnog materijala da bi to mogao biti, a mene su napravili od nekih uobičajenih supstanci, od kojih se djeca i inače rade.
Ili, ako ne znate, da vam pojasnim, kao što je mama meni pojasnila kad sam bila jako mala.
Djecu se napravi. Dal od špeka i kobasica? Da, rekla je mama, kad je prestala plakat od smijeha, i od šunkice i prezburšta...
...još par godina mi je to pravljenje djece bilo enigma, pogotovo nakon prvog kolinja koje sam vidjela. Iako, danas mi je jasno da sam dobro pretpostavljala još tada- uglavnom i jesmo prasci :D

Kažu da je normalno to projiciranje roditeljskih želja na djecu, ali tek prije par mjeseci sam mami, koja bi bila odlična odgajateljica, uspjela rastumačit da ja to nikad ne bih mogla biti. Pol sata je to trajalo, i preznojila sam se pritom.
Jer, ja zaista nisam u stanju provesti više od deset minuta sa više od dvoje djece. Ne znam samo kako je ona došla do zaključka da bih to ikad mogla ili htjela, ali kažu da je također normalno da roditelji malo preuveličaju talente svoje djece.Ok, u ovom slučaju bi to više spadalo u stopostotno izmišljanje talenta, al ajde...nek joj bude.
I iako je shvatila (naaaaapokon) zato to za mene ne bi bilo idealno zanimanje, svejdeno joj je bilo sasvim strano to....mislim, kako ja ne bih mogla, i htjela, dane provoditi sa veselom malom dječicom...
...valjda joj je prevelika ta razlika između nas dvije.
Uglavnom, ona sad svako malo zaključi da sam trebala bit ovo ili ono, al više ne povlači temu tete.
U ovo vrijeme, na ovom geografskom položaju i u ovim okolnostima, moja struka mi se čini kao najbolji mogući odabir.
U srednoj školi su nas, iz strukovne, trogodišnje škole, cure iz gimnazije gledale kao da smo niža bića. Neinteligentna niža bića, lišena ambicije i ideje o budućnosti.
Ko bi gori, sad je doli...
...sad gledam neke od tih cura, kako vuku palete u superhipermarketu, za plaću manju od moje. A nadređene su im cure poput mene. Sa trogodišnjom, strukovnom školom. Ne gledam ih kao niža, neinteligentna bića, lišena ambicije i ideje o budućnosti, ne gledam ih sažaljivo, ni pakosno, niti mi je drago što su tu gdje jesu.
Jer, svi smo zapravo u istom dreku. Neki su taj drek potpisali na neodređeno, ali, opet je to jedan te isti drek. Smrdljiv i velik. Koliko smrdljiv i velik shvatiš tek kad te prijateljica nazove i pita dal ju možeš ubacit u svoju trgovinu. Priljateljica sa završenim fakultetom.

U vrijeme kad se samo trgovački centri otvaraju, sve što jedna mama može reć je - trebala si bit prodavačica.




11.01.2015. u 18:59 | 15 Komentara | # | ^
Kolovoz 2017 (2)
Svibanj 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (6)
Veljača 2015 (9)
Siječanj 2015 (6)
Prosinac 2014 (1)
Listopad 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (4)
Lipanj 2014 (5)
Svibanj 2014 (4)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (1)
Veljača 2014 (5)
Siječanj 2014 (6)
Prosinac 2013 (5)
Studeni 2013 (4)
Listopad 2013 (4)
Rujan 2013 (4)
Kolovoz 2013 (3)
Srpanj 2013 (6)
Lipanj 2013 (5)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (6)
Ožujak 2013 (7)
Veljača 2013 (12)
Siječanj 2005 (1)











Brojalica: