gustirna

petak, 20.02.2026.

928 KB - A SAD ADIO

I svemu dođe kraj.
Doduše, kraj mog bloganja bio je već davne 2017. godine, ali nekako sam uvik imala u primozgu osjećaj kao da ću jednom opet zaželjeti se pisanja na blogu, početi puniti moju gustirnu nekim novim kapima....ali evo, kako stvari stoje - ništa od toga.
Ovo će biti moj zadnji post koji će zajedno sa ostalima otići u nepovrat zauvijek.
Blog hr. nam je velikodušno dao mogućnost da jednim klikom preuzmemo sve postove koje smo objavili za vrijeme svog blogerskog života. I to sam upravo obavila....samo jedan klik i brzinom munje svi moji postovi su zipovani u jednu mapu koja je teška 928 KB. Eto, nisam dosegla niti 1000 KB u tih 10-11 godina, od 2007. do 2017. godine. Cijeli moj blogerski život skinuo se u samo jednom kliku.....simbolika, ha?!?
Ma, u toj ZIP mapi koju sam upravo preuzela nema fotografija (odavno su već bile izbrisane na starim postovima), nema ni komentara blogerskih kolega-ica koji su bili jedan dragoscjeni dio cijelog bloganja. Bez komentara, bloganje nije imalo smisla.
Eh, donilo mi je to moje bloganje u život mnoge drage ljude sa kojima sam još u kontaktu, a sa onima s kojima više nisam u direktnom tj. prisnijem kontaktu, uvik kad ih sretnem na fejsu ili na bilo koji drugi živući način, osjetim se toplo pri duši.
Moram se spomenut i mog dragog brata koji je u isto vrijeme kad i ja pisao svoj blog "prirodno ćelav", ali ga je ugasio u nekom momentu kad mu je dodijalo. Imao je on tih momenata u svom životu, kad bi mu nešto dodijalo jednostavno bi prekinuo s tim i nastavio nešto drugo.
I tako je u nekom momentu dobio volju da opet krene s bloganjem, ali sa potpuno novim blogom....ne bi sad odavala tajnu koji je to blog bio, ali bio je vrlo uspješan dok je pisao taj svoj blog, u kojem je uživao i također stekao mnoge prijatelje (a moguće i neprijatelje, jer to je normalno kad pišeš sve šta misliš "Šćeto-neto", pored onih koji te podržavaju dobiješ i one kojima se ne sviđaš...baš kao i u životu). Jednom prilikom kad smo došli kod njega doma, sidimo tako za stolom i on u jednom momentu izjavi - "upravo ste u društvu sa TOP blogerom Blog.hr-a!" - bija je cili ponosan, smiuljija se onako ispod brka ka šta samo on zna, a ja sam ostala Paf! - "Šta?! Zar si opet počeja pisat blog?".....ispalo je da ga je počeja 3-4 godine prije nego šta se pohvalija. Moran priznat da san bila malo zatečena i uvrijeđena što mi se nije prije povjerio, jer ipak smo nekada zajedno blogali tim blogosvijetom i stjecali zajedničke blogo prijatelje....ali, neka, zaključila sam da je bolje tako. Bez mene je mogao biti potpuno slobodan, jer mlađa sestra je ipak mlađa sestra i uvik je bija pažljiv i fer prema meni.....zadnjih godina volija me zvat "Seke" (po uzoru na onog lika iz neke naše serije-sapunice koju je on volija gledat, a ja nisam, pa sad i neznam kako se ta serija zvala), ali prije, dok smo živili pod istim krovom, u istoj sobici....tada me zva Nele ili u zrelijim godinama ....sestro..... i dobro sad sam otišla preduboko.... da ne zabrazdim, vrime je da zaključim i napišem ono zbog čega sam odlučila napisat ovaj zadnji post na mom blogu Nelina gustirna.

Moj jedini i predragi brat je preminuo prije 2 godine - zloguka bolest ga je odnila iz naših života u roku 6 mj. ,prebrzo, prenaglo, presilovito, na isti način kako je odnila i našeg tatu (ista bolest, isto skoro pa sve) .... i tada sam obećala sebi kako ću prekopirat sve njegove postove i spremit ih , neka njegovo pisanje ostane negdje sačuvano, za nas i za njegovu djecu, kad i nas više ne bude.
I tako sam prije 10-tak dana napokon odlučila početi sa kopipejstanjem njegovih postova zajedno s komentarima. Iznenadilo me koliko toga ima, od veljače 2016. do ožujka 2024. - naslagao je on podosta tih postova, ali krenula sam i dovršit ću to do 01.ožujka 2026. kada se Blog.hr. ugasi zauvijek, baš kao što se i život mog brata zauvijek ugasio u ožujku 2024. i na posljednjem oprošaju s njim pjevala se pisma "A sad adio", također i Armstrongova "What a wondreful world" ... pa ću kao što je i on na tom svom zadnjem blogu volio ubacivati pisme koje su mu bile drage za života, i ja ubaciti linkove na ovih par pisama za oproštaj s njim i Blog.hr-om

(samo da se sitin kako se to radi??)

Valjda će bit u redu...evo prve


What a wonderfull world

i zadnje....A sad Adio


A sad adio

Zdravi i veseli bili!
...pozdrav od Gustirne.....i ko zna kad, i ko zna gdje....?




Oznake: brat, život, smrt
- 11:51 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< veljača, 2026  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28  

Veljača 2026 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Prosinac 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Studeni 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Lipanj 2014 (2)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Veljača 2014 (1)
Siječanj 2014 (2)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (3)
Travanj 2013 (3)
Ožujak 2013 (1)
Veljača 2013 (3)
Siječanj 2013 (4)
Prosinac 2012 (2)
Studeni 2012 (3)
Listopad 2012 (5)
Rujan 2012 (3)
Srpanj 2012 (3)
Lipanj 2012 (5)
Svibanj 2012 (10)
Travanj 2012 (2)
Ožujak 2012 (2)
Veljača 2012 (5)
Siječanj 2012 (4)
Prosinac 2011 (3)
Studeni 2011 (3)
Listopad 2011 (2)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (1)
Srpanj 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (2)
Travanj 2011 (3)
Ožujak 2011 (3)
Veljača 2011 (3)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (4)

Opis bloga


  • o svemu pomalo,
    nečega puno, nečega malo,
    nekomu previše, nekomu premalo,
    a meni dovoljno.

    O FOTOGRAFIJAMA
    Sve fotografije objavljene na blogu
    moje su autorsko djelo,
    osim ako nije drugačije navedeno.



    Vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo
    Možda su oba u vremenu budućem,
    A buduće vrijeme u prošlom sadržano.
    Ako je sve vrijeme vječno prisutno
    Sve je vrijeme neiskupljivo,
    Što moglo je biti jest apstrakcija
    Koja ostaje trajnom mogućnošću
    Samo u svijetu razmišljanja.
    Što moglo je biti i što je bilo
    Pokazuje istom kraju,vječno sadašnjem.
    U sjećanju odjekuju koraci
    Kroz prolaz, kojim nismo krenuli
    Prema vratima, što ih nikad ne otvorismoo

    T.S. Eliot

    "Znam koliko toga ne trebam
    da bi bio sretan."
    /Woofman - Apallachian Trail/

    "Toliko je bilo u životu stvari
    kojih sam se bojao -
    a nije trebalo.
    Trebalo je živjeti"
    /Ivo Andrić/

    (...) da ostanemo ovo što smo.
    Sutra. I uvijek.
    Djeca. Ne veliki, ne odrasli.
    Da se ne zavlačimo svako u svoju ljusku,
    da jedno drugom ne dopustimo
    da budemo ono što nismo,
    da ne gledamo vučijim očima
    i da se uvijek prepoznamo
    kada se sretnemo.
    /Tišine - Meša Selimović/



Linkovi