Oko Malačke do očiju Zagore
Svanula sunčana nedjelja!
Sastali se dva pivca i tri koke, pa krenuše put Malačke na Kozjaku. Lipo vrime izmamilo nas iz gradskog kokošinjca.
Neki su van kondicije pa se plan sveo na malo više vozanja i nešto manje hodanja...tek toliko da zaslužimo fažol u planinarskom domu na Malačkoj.
Na po puta do Malačke stali smo malo prošvrljati u potrazi za šparogama. Našlo se ponešto šparoga i blušti, ne baš puno, al znakovito za ovaj rani datum.
Usput smo bacili pogled na Kaštelansko polje, procvale bajame i maslinike ....na livadi konj travu pase i repom maše.
"Ne treba nikamo ići nigdje drugdje tražiti što jest i tu je" - Tonči Petrasov Marović, hrv. pjesnik (1934-1991)
Govorila sam - Treba otići na Mačkov kamen kad bajame cvatu!
Gle kako cvatu bajame u kaštelanskom polju, tu baš blizu mog rodnog kraja!
Sa Malačke pogled puca na čitav Kaštelanski zaljev, obrubljen Splitom i Marjanskim poluotokom, Solinom i Kaštelima, te Trogirom i Čiovom
Krenusmo izletničkom stazom prema Izvoru ili Jezercu koje se smjestilo nedaleko, nekih 20-tak minuta od plan.domova Malačka i Česmina.
U daljini na sjeveru tražim pogledom Kamešnicu ...eno je! Al' eno i bijelih vjetroelektrana koje niču po brdima kao visibabe
Kod jezerca skupilo se još izletnika... guštaju, uživaju...visibabe beru?!? Zašto ih brati kad je njima mjesto u prirodi, a ne u vazi gdje će vrlo skoro uvenuti.
Ponekad žene ne mogu odoljeti zovu one male djevojčice koja se skriva u njima i kad vide cvijeće u prirodi, požele ubrati kiticu i odnijeti je doma.
Brala sam i ja kitice poljskog cvijeća i nosila ih mami koja bi se ozarila primivši tu kiticu cvijeća.
Odavno već to ne radim, radije ih uslikam i kući ponesem kiticu šarenih fotografija.
U šumarku pokraj jezerca naišli smo na cijelu koloniju visibaba i šafrana. I opet sam spoznala da mi ne treba nigdje daleko ići, jer sve što trebam i volim tu je, pokraj mene.
Govorila sam da visibabe trebam tražiti po šumama Like, Velebita, Gorskog kotara...a gle ih ovdje na Kozjaku, usred mog zavičaja!
Visibaba mala zvoniti je stala
cin,cin,cin, don, don, don
čujte mali zvon!
Osim ovih malih vjesnika proljeća, procvao je i drijenak u šumi oko jezerca. Žuti cvjetići obojali su sivi šumarak i blatno jezerce koje, vjerovali ili ne, divlje svinje koriste kao blatnu kupelj
Nakon fažola u domu, logičan slijed bio je silazak prema Radošiću i potraga za općepoznatim bunarima Rajčica.
O bunarima Rajčica pisao je Brod u boci prije par godina i nekako se nametnula ideja da ih i mi potražimo kad smo već u blizini istih. Nismo baš detaljno proučili karte i planove, pa smo krenuli logikom. Gdje bi mogli biti bunari Rajčica ako ne u blizini sela Rajčići.
I tako smo došli u Radošić i skrenuli kod table za mjesto Rajčići. Parkirali u centru sela i odmah bili pozdravljeni od par mještana i seoskih pasa.
Pitali smo za bunare i čovjek nam je lijepo pokazao put. Kaže - oko kilometar hoda do tamo, tamo di su oni auti tu su i bunari.
Krenusmo nedavno asfaltiranim putem i usput se divili lijepo obnovljenim suhozidima.
Dok smo pogledom tražili ta auta i gdje bi mogli biti ti bunari, uši nam je parala nesnosna buka koju su proizvodila neka auta škripeći gumama u punoj brzini.
Ma di je ovo? Na auto putu? Ko to luduje?
Uskoro smo saznali. Stanište bunara na koje smo bili upućeni nalazilo se u neposrednoj blizini lokalnog autodroma gdje su momci isprobavali mogućnosti svojih autića - svojevrsni Top gear u Radošiću.
Dolazak na bunare ili bolje rečeno lokve nije ispunio naša očekivanja, jer ovi bunari nisu nimalo ličili onim bunarima na Darkovim fotografijama.??
Teško je povjerovat da su devastirani u tako kratkom roku. Možda su ovo neki drugi bunari?
Gdje je ta suhozidna gradnja kojom su bunari obzidani? Gdje su kamene skaline koje vode u dubinu bunara? Ovo ovdje nikako ne mogu bit oni bunari.
I ta buka, ta nesnosna buka....!!! Ama baš ništa nije onako kako smo očekivali.
Pomalo razočarani razgledavamo dalje i tražimo "one prave" bunare, koji očito nisu na ovom mjestu.
Žuto-plava izletnička markacija ipak kazuje da nismo baš kardinalno zalutali.
Ipak, i ovo su bunari koji drže vodu i ta voda je nekad život značila za ovaj kraj dok još nije bilo vodovoda i moderne tehnologije.
U neka davna, davna vremena ljudi koji su naselili ovaj kraj i sagradili naseobine i gradine, birali su mjesta blizu vode, a vode je bilo u podzemlju.
...ima tu dubine...
Podzemne vode su uzvirale i stvarale lokve, a ljudi su činili sve da sačuvaju tu vodu, da je imaju za život jer bez vode života nema.
Tako su nastajale obziđane lokve, bunari i njihova povijest seže vrlo, vlo daleko.
Prema stručnom članku Mate Matasa - "PRILOG PROUČAVANJU GRADINA I GROMILA NA PODRUČJU OPĆINE LEĆEVICA U SPLITSKOJ ZAGORI" - Geoadria, Zadar 2002.g.
Čitajući taj članak bilo mi je jasno da su bunari iili lokve na ovom području nastali još u doba starih Ilira koji su naseljavali ovaj kraj još prije stoljeća sedmog.
U članku je obrađena problematika razmještaja gradina, ukopnih gomila i lokava kao
prapovijesnih lokaliteta na području splitske Zagore s namjerom da se prodube spoznaje o
vremenu i načinu naseljavanja tog prostora i sa željom da se probudi interes arheologa i drugih
stručnjaka za temeljitije terensko istraživanje spomenutog prostora.
Ključne riječi: gradina, gromila (gomila), Iliri, kulina, lokva, splitska Zagora, Hrvatska
Splitsku Zagoru, odnosno Srednju Dalmaciju naselilo je pleme Dalmata (Delmati):
Kao što je poznato na prostoru splitske Zagore odnosno srednje Dalmacije živjeli
su pripadnici ilirskog plemena Dalmati (Delmati). Prema podatcima antičkih pisaca
Dalmati su najprije živjeli u unutrašnjosti, u današnjoj Hercegovini, gdje se nalazilo i
njihovo plemensko središte Delminium, a naknadno su, koliko je moguće pratiti njihove
pokrete, u 3. stoljeću prije Krista naselili i središnju Dalmaciju
. Inače, pleme Dalmata je pružalo najžešći otpor rimskom osvajanju
istočne obale Jadrana . To je bio i razlog da su Rimljani
naknadno svoju provinciju na zapadnom dijelu jugoistočne Europe prozvali Dalmacijom.
Za njih su Dalmati bili simbol ilirskog otpora općenito u tom prostoru.
Posebnu ulogu u lokaciji pojedinih gradina imala je vodoopskrba (izvori, riječni
tokovi, lokve i sl.). Za gradine u splitskoj Zagori, koju obilježava nedostatak izvora i
površinskih tokova, posebno su bile važne lokve. Lokve predstavljaju prirodne ili
iskopane udubine, najčešće u vododrživoj glinovitoj podlozi, u kojima se nakupljala i
zadržavala kišnica. Lokve su se razlikovale po obliku, dubini i površini. Većina ih je
okruglog oblika, a neke su imale promjer i preko 20 metara. Neke su lokve obzidane
kamenim suhozidom, ponegdje očito još iz davnih vremena. Za razliku od gradina koje su
već odavno napuštene većina je lokava i nakon toga kontinuirano korištena za
vodoopskrbu kasnije osnovanih susjednih naselja ili pak za napajanje blaga, sve do
najnovijeg doba.
Zanimljivo je mišljenje lokalnog stanovništva po kojem su veće gromile
(gomile), lokve, bunari i druge impozantnije građevine građene u turskom razdoblju (bez
obzira što je znanstvenim istraživanjima utvrđena njihova predturska starost). To se može
objasniti činjenicom masovnog naseljavanja zagorskog prostora u vremenu turske
dominacije ovim prostorom i neposredno nakon oslobađanja Zagore od Osmanlijske
vlasti krajem 17. i početkom 18. stoljeća, i to uglavnom iz južnih i zapadnih dijelova
današnje Bosne i Hercegovine. Oni su došavši u novu postojbinu, zatekli građevine, ali ne
i predaje o njihovim graditeljima pa su ih najčešće pripisivali Turcima .
Iako nismo našli one očuvanije i ljepše obzidane bunare Rajčica, susret s oblacima u bistrim ogledalima kaštelanske Zagore ispunio me zadovoljstvom.
To zadovoljstvo viđenog i doživljenog nije mi pokvarila ni buka s autodroma u neposrednoj blizini, ni odbačeno smeće iza starih kuća, ni nemar kojem su prepušteni ovi vodeni dragulji.
Bijelim oblacima na plavoj vodenoj površini divili su se i stari Dalmati prije ove Kristove ere, pa dođoše i stari Rimljani nekako u isto doba, te Hrvati u stoljeću sedmom,pa Turci i opet Hrvati koji potjeraše Turke krajem 17.stoljeća..... i sve do dana današnjega
U Rajčićima živi tek nekolicina stalnih stanovnika, pretežno starije dobi. Raseljavanje ovog kraja je počelo netom iza 2.svj.rata, 50-tih godina prošlog stoljeća.
Tek nastala industrija u kaštelanskom bazenu tražila je radnike, neki su otišli voljom, a neki priko volje. Danas se samo rijetki vraćaju za stalno.
Obnovljeni suhozidi dokaz su da je ljudima još uvijek stalo do starog kraja
Voda, oblaci, zemlja, nebo, Sunce...vječni su, postojani...mi smo tek prolaznici...sićušni mikrob u beskonačnosti univerzuma
P.S.
Sad kad smo obašli ove manje poznate, drugi put otići ćemo još malo sjevernije od zaseoka Rajčići u Radošiću , prema Lečevici i Niskom, pa kod Gornjih Matasa skrenuti na makadam, te malo pješačiti do onih nadaleko poznatih bunara Rajčica.
Do tada i ovi manje poznati još uvijek vodu drže.
vidi Google mapu
|
