gustirna

Nije Rijeka, al' je blizu

Zaželila sam se malo putovati, pa sam se sjetila naših lanjskih putovanja na relaciji Split-Rijeka-Split.
Prva godina studija uvijek je nekako kritična po pitanju te odvojenosti, pa se svako malo zaželiš posjetit sina studenta.
Druge godine je već probijen sav led, uletila cimerica....i sad ne mogu starci banit kad im šune u glavu.

U svakom slučaju, došlo mi je da putujem i.... ajmo, ajmoooooo....u Bakarac!
Eto nije Rijeka, al je blizu!



Bakarac je jedno malo mjesto smješteno u istočnoj uvali Bakarskog zaljeva ( na ovom linku saznajem da ga neki zovu i Bakarački zaljev). Bakarac pripada gradu Kraljevici, iako sam ja po nekoj logici smatrala da mu je glavno sjedište Bakar, kao stariji veliki brat


Zašto baš Bakarac?
Želja da stanemo u Bakarcu, a ne se samo provozamo kroz Bakarac, datira još iz mog djetinjstva. U djetinjstvu smo svi imali puno želja koje
su se mogle ostvariti samo ako bi nam ih roditelji ispunili. Prilikom naših putovanja prema unutrašnjosti i natrag, tata se češće odlučivao za
vožnju Jadranskom magistralom, a rijeđe preko Like. Valjda zato jer je volio biti što više blizu mora i kad vozi.
U tim vožnjama moj zadatak je bio sjediti na zadnjem sjedištu i promatrati krajolike kroz koje smo prolazili. Još uvijek volim promatrati krajolike dok se vozim, jedino je nezgodno kad me to uhvati dok je volan u mojim rukama.
I tako smo puno puta prošli kroz Bakarac, a meni bi uvijek za oko upale neke duge drvene skale koje su se koso uzdizale iznad morske površine.
"Tata, šta je ono tamo?"
"Koje tamo?
"Ono šta izgleda ka skale i puno je visoko i koso."
"Aaaaa, to su ti tunere." - reče bez da pogleda u tom pravcu
"A šta su to tunere?"
"Tunere su ti.....ma ne mogu ti sad to objasnit dok vozin! Pitaj me opet kad negdi stanemo."
"A možemo li ovde stat?"
"Ne možemo, stat ćemo kad dođemo u Karlobag."
"Uf, taj Karlobag." - i nastavin gledat te visoke skale za koje sad znam da se zovu tunere.



Kasnije sam od tate doznala i čemu su služile te tunere. Za lov na tune. To su bile izvidnice, pa bi se gore do vrha popeo ribar i promatrao more u Bakarskom zaljevu. Pa kad bi ugledao neko komešanje na površini, ili tunu kako u skoku hvata srdelu nad površinom....uzbunio bi čitavo mjesto.
I onda bi počeo lov na tune.



Ponekad smo kroz Bakarac prolazili noću. Tada bi vidjela vatru koja je sukljala iz nekog visokog dimnjaka, a odrazi te vatre vidjeli su se na moru i na prozorima kuća u Bakarcu.
"A kakva je ono vatra iz dimnjaka?"
"To je koksara...."
Koksara me baš nije puno zanimala, iako mi je Bakarac izgledao nekako mistično s tim bakrenim odsjajima na staklima.
Zaključim kako se Bakarski zaljev tako zove upravo zbog te vatre koja po noći osvjetljava morsku površinu koja se pretvara
u tekući bakar. Dugo sam vjerovala da je to baš tako, ali ni danas ne znam točno zašto se taj zaljev zove Bakarski.

Vratimo se tunerama.



Želja iz djetinjstva bila je ostvarena kada smo prošle godine putovali za Rijeku Jadranskom magistralom. Već na po puta sam rekla:
"Stat ćemo u Bakarcu! Želin vidit izbliza one tunere."
"Oćemo!"
Eto, zar je to bilo teško?
Srećom, vrijeme nam je bilo naklonjeno i nije pala kiša kojom su nas plašili oblaci putem.


Na Pagu je baš padala


Vrijeme je bilo baš savršeno za snimanje, nigdje nikoga, samo mi, Bakarac i tunere.....i jedan galeb








Na kraju mu je dosadilo, pa je i on otišao


Preko puta Bakarskog zaljeva primjećujem terase na kojima su bili vinogradi. Možda se još neki obrađuju


Opet me sjećanje vrati u tatinog "Fiću" i začujem ga kako govori:
"E ovo gore iznad ceste su vam vinogradi od Bakarske vodice!" -
naravno da sam znala šta je Bakarska vodica, pa to je šampanjac kojim se nazdravljaju sretne Nove godine!


Dovoljno smo se zadržali u Bakarcu i kod tunera, palo nam je na pamet da će nas sinak čekati za ručak


...vrijeme je da krenemo dalje...