gustirna

Berba na Vrulji

Vrući dani početkom svibnja nagnali su nas da krenemo prema moru.
Umjesto da jednostavno dođemo negdje uz more i okupamo se mi smo skovali "ratni plan" - istražit ćemo Vrulju,
pobrati mladice motara (jedna trava šta raste uz more, ali o tom potom) i možda se usput okupati bude li nam baš zavrućilo.
Za svaki slučaj u ruksake smo spakovali sve potrebno za kupanje, pa šta bude.
Zborno mjesto Dubci - odmorište i vidikovac. Sunce prži - more zove!
Valjda će bit i motara za ubrat, berba nam je bila ideja vodilja.





Spuštajući se prohodnom i markiranom stazom prema dnu ovog "velikog lijevka" koji razdvaja dvije planine - Omišku Dinaru i Biokovo,
primjetili smo neke neobične detalje dole na obali.





Nogu pred nogu i nabasamo na raskrižje! Kud sad?


Naravno- krenuli smo u smjeru za PRIVATE, jer staza prema PLAŽI baš nije bila obečavajuća.
Usput smo se prisjećali nekih starijih novinskih članaka o bagerima na Vrulji, o širenju puta, o vraćanju u prvobitno stanje staze, i ...blablabla...ovo-ono...
i eto nas usred građevinskih radova!?




Dočekao nas gazda sa safari šeširom i pustio nas da prošetamo njegovim "privatnim posjedom", usput nam ispričavši kako muku muči sa morem, jer to more sinje svake godine odnese sa plaže svo žalo koje on donese sa maonama.
Ma vidi ti kako je zločesto to more?! I naravno, kakav bi on poslovni čovjek bio ako te gubitke učinkovito ne riješi. I zato on lipo gradi lukobrane - jedno "pero" sa lijeve bande, a bit će i drugo "pero" sa desne bande, i tako će zagradit plažu, dobit malu luku i spriječit more da mu krade žalo sa plaže. Eto, kako je on poduzetan i pametan! (nadam se da znate pročitati sarkazam u mojim slovima)
A eto mi nikad prije nismo bili ovdje...pa bi malo ostali i usput ubrali malo ove trave šta raste po sikama uz more...
Mislili smo da ćemo se verat po sikama, a ono ...gle! - sazidani puteljak, od sike do sike...vidiš kako taj poslovni čovjek na sve misli





Ovo lijevo "pero" lukobrana bit će taman gotovo dok počne sezona....sve je tempirano da ne pofali gostiju


Usput smo dobili poduku o ortopedskim šlapama i kako nam te naše patike nisu nimalo adekvatne za hodanje po kamenjaru, pa nam pokaže svoje ortopedske šlape. Gledamo ga u čudu i stvarno smo totalne budale kad po planinarskom terenu hodamo u čvrstoj i sigurnoj obući koja nam čuva stopala i zglobove. Otvorio nam je oči! Kako smo mogli uopće doći tu bez njegovih ortopedskih šlapa na nogama?!?
I baš kad smo pomislili da sad sve znamo, stižu nove informacije....o putu kojeg su gradili Francuzi u doba Napoleona i taj put povezuje Imotski sa Dubcima, Brelima, Baškom vodom i sve tamo do Makarske....- pokazuje nam kuda ide taj put.
Dobro, to nam je jasno - Francuzi su dosta gradili po Dalmaciji, da nije njih bilo ne bi bilo ni Marmontove ulice u Splitu i još mnogo čega.
E, ali priča se nastavlja - kad je on htio proširiti taj put i urediti ga do ove tu plaže - onda ga je naša država zaustavila i još je morao platiti visoku globu?! I zato je on cijeli taj predmet predao francuskoj državi, jer na kraju krajeva oni su taj put gradili i neka to i riješe.
Blijedo ga gledamo i ne vjerujemo svojim ušima ?!?? Znači po toj logici Francuska bi trebala imati pravo na sve šta je sagradila u povijesti na teritoriju današnje Hrvatske ( neću ni spominjat sve one prethodne države)?!!?
Pogledamo se i zaključimo da nas je "čovjek sa safari šeširom i ortopedskim šlapama" dovoljno informirao i uputio u svoje poduzetne poslove...
Zato - lipi pozdravi i odosmo mi na onu drugu plažu!
Put do druge plaže pokazao se upravo onakvim kako smo i ranije zaključili - nepouzdan.
Upeklo je podne i bilo je prevruće za istraživanja kuda vode sve one strme staze koje su se račvale prema moru.





Vraćamo se gore! Kupat ćemo se u Baškoj vodi ako nam još bude do kupanja!


Klipsam na začelju diveći se dubokoj modrini mora na Vrulji...


...kad li primjetim modrinu odmah tu na stazi pored mene!
Gle, modro lasinje!? - najmanje sam očekivala zateći ovu biljku ovdje. Oduševljenje!!! Klik-klik-klik......


Prepisujem: "Modro lasinje (lat. Moltkea petraea) iz porodice Boraginaceae koja je ilirsko-balkanska endemična vrsta, a na Biokovu dolazi na klisurama i kamenjarima na usponima. Mjestimično se spušta znatno niže čak i do mora (Omiš, Vrulja, Kuk, Nugal). Višegodišnja je zelen koja se razmnožava uz pomoć jednosjemenih merikarpa. Cvate od svibnja do srpnja kada svojom intenzivno plavom (modrom) bojom dominira."




Gospodin "lasinje" i gospođica "kadulja" se baš dobro slažu na ovom sivom kamenu


Nije ni punta Brača tako daleko


Uživajući u raznovrsnom bilju koje me pratilo putem, zaboravljam i na kupanje i na nebulozne priče čovjeka sa safari šeširom..
Gle ovu lijepu rutvicu, iako baš i nije tako lijepa kad se pretjera s njom rutvica - Ruta Graveolens


Jooooooj! Zijevalica, zečić, mačkica... a saznala sam i još jedno neobično ime "konjska glava" - ljudi su smišljali tako osebujna imena upravo zbog sličnosti koju ovaj cvijet ima s nekim pripadnicima životinjskog svijeta
lat. Antirrhinum majus


Buhač, moj ljubimac!


I nježna sunčanica koja se pružila po osunčanim dijelovima staze


Kad sam napokon,s jezikom do poda, stigla do odmorišta na cesti iznenadila me cijela kolonija jezičastog zvončića


I na koncu - Mak na konac!


Bijaše to prava foto berba predivnog krškog bilja na Vrulji!!!
Zašto smo mi uopće odlazili dole u Vrulju?? Aha - motar!!! Šta bijaše sa motarom? Šta je to uopće motar???
Nešto više o tome - sutra!

P.S. Za one koje zanima tko je uopće bio onaj lik sa safari šeširom i ortopedskim šlapama?