gustirna

utorak, 22.05.2012.

Marjanske šetnje

Kada promatram naš Marjan izdaleka i divim se njegovoj ljepoti, zelenoj šumi, plavom moru, strmim liticama....


Gore: pogled sa Kozjaka na Marjan
Dolje: pogled sa Čiova


... zasramim kad se sjetim kako ga rijetko pohodim, a praktički mi je iza kuće.
Doslovno bih mogla svaki dan poslije ručka napravit đir po Marjanu, ali to ne radim. Bar ne onoliko često koliko bih mogla.
Bilo bi lako sad naprojiti na stotine razloga zašto ostajem kod kuće ili idem negdje drugdje, dok je pravi komadić prirode upravo tu na dohvat ruke, ili bolje reći noge.
Sve te razloge mogu objesit mačku o rep i lijepo priznati sebi i svijetu da sam lijena protegnut noge po Marjanu onako čisto radi protezanja nogu, bez neke posebne motivacije.
Tako su moje šetnje po Marjanu uvijek povezane s nečim. Nekad je to bilo s mojim dječacima koji su voljeli posjećivati Zoološki vrt usprkos jadnom stanju u njemu, pa bi se još usput poigrali u Drvenom gradu dok je još postojao. Ponekad bi otišli na vrh Marjana- Telegrin, spustili se do Sedla i Marangunićevim šetalištem natrag do Vidilice. Ipak, najčešće bi ih zajedno sa pripadajućim bicikletama ili rolama ukrcala u auto pa bi otišli do Sjevernih vrata od Marjana, a dalje biciklama do Bena gdje nas je čekalo igralište sa toboganima, ljuljama i sl.
Kad dođe vrijeme od šparoga, odnosno početak proljeća, nešto me povuče i odvuče prema Marjanu u potrazi za mladim izdancima koji se sve teže nalaze, jer po Marjanu šeta jako puno šetača koji su ujedno i berači šparoga.
Prošle godine smo prijateljica i ja čvrsto odlučile kako ćemo svaki dan bar jedan sat šetati po Marjanu, pa smo bile nekih 2-3 puta. Zašto tako malo?
Uvijek nešto iskrsne, ili meni, ili njoj...a na kraju nas prošla volja.
Prošle nedjelje Marjan je slavio svoj dan, pa sam čvrsto bila odlučila kako ću otići i...opet nisam....povukli me neki drugi dogovori.
Šta da kažem? Bolje da šutim i da vam pokažem bar nešto od Marjana što sam upoznala kroz moje malobrojne šetnje.

Do Prve vidilice treba mi desetak minuta penjanja Marjanskim skalama


Usput se poklonim Botiću i ponovim sebi po tko zna koji put - "češće ću dolazit"


A pogled odozgo na grad...prilipo..





Ipak, milije su mi one druge, manje poznate staze koje vode na Marjan. Jedna od tih staza vodi od ulice Pod Kosom i penje se sve do Marangunićevog šetališta.
Prolazeći pored zadnjih kuća koje se sve više penju na Marjan, nailazim na svakojake lude ideje koje proizvede ljudski um.


Dolazak na šumsku stazu pruža mi olakšanje




Odlučila sam otići sve do Instituta na punti Marjana, te biram put preko Sedla, vidilice na Betlemu i Šantinih stina.





Pogled sa plaže Kašjuni na Šantine stine i crkvicu sv.Jere u podnožju


Pogled sa Šantinih stina na Kašjune


Gusta borova šuma na sjevernoj strani prošarana je žuto obojanim grmovima....(nije brnistra)


Nema greške, na putu sam prema Institutu


Saznajem da sam upravo prošla Putem klasične gimnazije


Pokraj crkvice Sv.Jurja vode skale prema moru.


Na krajnjem marjanskom rtu još od 1933.godine nalazi se impozantna građevina u kojoj je smješten Institut za oceanografiju i ribarstvo.
Nekad je u sklopu zgrade Instituta bio smješten akvarij . Dobro pamtim kada su me mama i tata odveli u posjetu akvariju koji je bio u sklopu zgrade Instituta. Bio je to nezaboravan doživljaj za mene kao i za sve koji su ga posjećivali dok nije zatvoren 1986.g.
Možemo se samo nadati da će Projekt novog akvarija na Bačvicama ipak zaživjeti



Vratit ću se nekoliko godina unatrag kada su me "dobri duhovi Marjana" , odnosno članovi udruge "Moje mjesto pod suncem", pozvali
i poveli me do Labirinta mudrosti kojeg su sagradili na Marjanu.
Smješten na lokaciji koju ne bih nikad sama pronašla, skriven i zaštićen čuva tajne mudrosti.











U središtu samog Labirinta mudrosti zapisane su mudrosti koje često zaboravljamo - "Ja sam ljepota, suosjećanje, ljubav..."
Zaista, već dugo nisam bila posjetiti labirint...vrijeme je da odem i nadam se da ću uspjeti pronaći put do njega,
jer ponekad dok tražimo mudrost zalutamo na nekim sporednim putevima.

Za one koji žele saznati više o nebeskim labirintima:
1.O labirintima
2.Knjiga o labirintima
3.Labirinti Tramuntane
4.Labirinti na Premanturi
5. Nebo na Zemlji




- 07:59 - Komentari (11) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< svibanj, 2012 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Prosinac 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Studeni 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Lipanj 2014 (2)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Veljača 2014 (1)
Siječanj 2014 (2)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (3)
Travanj 2013 (3)
Ožujak 2013 (1)
Veljača 2013 (3)
Siječanj 2013 (4)
Prosinac 2012 (2)
Studeni 2012 (3)
Listopad 2012 (5)
Rujan 2012 (3)
Srpanj 2012 (3)
Lipanj 2012 (5)
Svibanj 2012 (10)
Travanj 2012 (2)
Ožujak 2012 (2)
Veljača 2012 (5)
Siječanj 2012 (4)
Prosinac 2011 (3)
Studeni 2011 (3)
Listopad 2011 (2)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (1)
Srpanj 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (2)
Travanj 2011 (3)
Ožujak 2011 (3)
Veljača 2011 (3)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (6)

Opis bloga


  • o svemu pomalo,
    nečega puno, nečega malo,
    nekomu previše, nekomu premalo,
    a meni dovoljno.

    O FOTOGRAFIJAMA
    Sve fotografije objavljene na blogu
    moje su autorsko djelo,
    osim ako nije drugačije navedeno.



    Vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo
    Možda su oba u vremenu budućem,
    A buduće vrijeme u prošlom sadržano.
    Ako je sve vrijeme vječno prisutno
    Sve je vrijeme neiskupljivo,
    Što moglo je biti jest apstrakcija
    Koja ostaje trajnom mogućnošću
    Samo u svijetu razmišljanja.
    Što moglo je biti i što je bilo
    Pokazuje istom kraju,vječno sadašnjem.
    U sjećanju odjekuju koraci
    Kroz prolaz, kojim nismo krenuli
    Prema vratima, što ih nikad ne otvorismoo


    T.S. Eliot


    "Znam koliko toga ne trebam
    da bi bio sretan."
    /Woofman - Apallachian Trail/

    "Toliko je bilo u životu stvari
    kojih sam se bojao -
    a nije trebalo.
    Trebalo je živjeti"
    /Ivo Andrić/


    (...) da ostanemo ovo što smo.
    Sutra. I uvijek.
    Djeca. Ne veliki, ne odrasli.
    Da se ne zavlačimo svako u svoju ljusku,
    da jedno drugom ne dopustimo
    da budemo ono što nismo,
    da ne gledamo vučijim očima
    i da se uvijek prepoznamo
    kada se sretnemo.
    /Tišine - Meša Selimović/




Linkovi