gustirna

Mosoraški pozdrav jeseni

Riječi: planine, planinari, planinarenje asociraju na visoke planine, kamenih vrhova, često pokrivenih snijegom. Pomislit će na Velebit, Biokovo, Mosor, Dinaru, Alpe... i mogli bi ih nabrojiti bezbroj.
Rijetki će zamisliti otok kao planinarsku destinaciju.
Otoci se uglavnom povezuju sa suncem, morem, kupanjem.
Otok Vis sa svojim mladim planinarskim društvom Hum razbija takve predrasude. Kad je prije nepune 4 godine Željko Arnautović sa svojim istomišljenicima osnovao Hrv.plan.društvo "Hum", Vis je počeo izranjati iz planinarske anonimnosti.
A kad je pred godinu i pol otvorena planinarska kuća "Sv.Andrija", viške otočke staze ne uspiju se niti ohladiti od planinarskih gojzerica.



Prvog jesenjeg vikenda vladala je poprilična gužva na planinarskim stazama prema Humu.
Već u petak smo od Željka saznali da su stigli šibenski planinari i to iz dva društva: "Kamenar" i "Dalmatino", a pored njih došla je i povelika grupa iz Slovenije.
Plus naših 35 Mosoraša iz Splita....bogme će bit veselo!

Zora rudi, dan se budi....a bit će to još jedan prekrasan dan


Rano subotnje jutro, izlazak sunca i prva jutarnja kavica kod "Kolđeraja" dalo nam je elana za pokret. Krenuli smo u 07.45 h, od nulte točke tj. 0 m nadm.visine, sa asfalta smo skrenuli na plan.stazu br. 1 kojom smo preko brda Vela Glava došli do Žena Glave i to za nepunih 2 i pol sata.
Važno je napomenuti da je to ujedno i stari težački put kojim su se koristili težaci iz Podšpilja i Žena Glave. Jasno je da će u to vrime kad je prijevozno sredstvo bilo tovar, odabrati najbrži i najmanje naporan put, jer u prošlosti takvim putevima su se koristili da bi na tovarima i mulama prenašali korpe svojih proizvoda (grožđe, smokve, bajame, rogače) u višku luku na trabakule koji su plovili dalje prema kopnu.
Cijelim putem imali smo i viškog psa vodiča. Neznam jel to nešto Željko (predsj.HPD Hum) sredio, ali ovaj pas nas je pratio i vodio cijelim putem i izgledalo je kao da mu to nije prvi put.



Ideju o obilasku vojnih položaja na Veloj Glavi smo odbacili zbog nedovoljnog poznavanja unutrašnjih tunela, nedostatka potrebne svjetleće opreme, a za pravo reći, puno ljepše je biti vani u osunčanoj i mirisnoj prirodi nego u zagušljivim mračnim tunelima.



Kad sam našoj domaćici Lei u Žena Glavu javila da stižemo za 5 minuta dobila sam njen paničan odgovor:
"Već?!? Dajte malo usporite!"
Nema šanse! Ekipa koja je bila na našim izletima u protekle dvije godine i još pod nepcima osjećala okuse njenih delicija,
ubacili su u petu brzinu i ko će to zaustavit?!



Uskoro smo došli kod naše Lee gdje nismo bili ni žedni, a još manje gladni. Otočke delicije koje je prostrla na stol, nikog nisu ostavile ravnodušnim.
Komiška pogaca je planula dok si rekao "keks"!, a manistra sa pestom se tražila repete. O kozjem siru i namazu od slanutka neću reći ni riječi!



Najradije bi kod Lee još i "ubili oko" poslije marende, ali Šibenčani iz društva "Dalmatino" koji su došli nakon nas, podsjetili su nas da je vrijeme za pokret.
Uzeli smo po grozdić viškog plavca za popudbinu i krenuli dalje uzbdo prema vrhu Huma.
Točno u podne!
Usput zastajemo da bi bacili pogled na dvor Jurakotovih i Mikitov vrtal u kojem je sve čisto ko na pjatu



Putem prema vrhu mimoilazili smo se sa grupom slovenskih planinara, a naš viški pas vodič nam je režanjem signalizirao da nam neki drugi planinari dolaze u susret. Prava dvosmjerna ulica!
Moram priznati da smo se cijelim putem divili našem psu vodiču i kako nas sigurno vodi, a pritom smo brinuli kako ćemo ga vratiti u Vis odakle je krenuo za nama. Možda ga uspijemo prošvercat u autobus kojim se večeras vraćamo iz Komiže u Vis?
Putem nas je pratila pasja vrućina.
Kod Titove špilje dogodio se međunarodni planinarski susret. Naišla je grupa slovenskih planinara-geodeta koji su jutros krenuli iz Komiže uzbrdo na Hum,
a sad se spuštaju prema Visu.
Posjet Titovoj špilji je neupitan... i kod njih i kod nas.



Slovenci su krenuli nizbrdo prema Podšpilju , a mi opet uzbrdo na stazu prema Humu i crkvici sv.Duha.
Ubrzo smo primjetili da nas je naš viški pas vodič napustio. Zaključili smo kako se priključio Slovencima s kojima će se vratiti svojoj kući u Visu
(potvrđeno je te večeri kad smo ga susreli na viškoj rivi).
Živija nam viški pas vodič! Uljepšao nam je otočko planinarenja!



Na vrhu, kod crkvice Sv.Duha opet planinarski susret, ovaj put sa Šibenčanima iz društva "Kamenar" koji su odsjeli u hotelu Issa,
iznajmljenim autobusom došli u Komižu i penjali se na Hum iz Komiže.



Kako stvari stoje, izgleda da mi jedini pješačimo u komadu od viške rive (0 nmv) na Hum, pa nizbrdo u Komižu spustili se na 0 nmv.



Spuštanje je bilo strmovito, a do kraja i žuljevito.




Kad smo se napokon oko 15h dokotrljali na Kamenice, napili se svježe izvorske vode, skinuli gojzerice, patike,
uronili žuljeve u naše lipo plavo more.....ajmeeeeeee ....koje li divote!!!!



Imamo vrimena za kupanje, izležavanje, istraživanje komiških žala, upoznavanje Komiže....bus za Vis kreće tek u 20.30.
Savršen završetak prvog dana!



Dan drugi. Viško jutro – tiho, mirno, Prirovo okupano prvim sunčevim zrakama...zvono je zazvonilo 7 puta



Prvu jutarnju kavicu ne propuštamo, kao ni topla peciva kod "Perma".
Nakon što su se skupili svi oni koji su odlučili krenuti na današnju turu prema pl.kući Sv.Andrija,
krenuli smo prema Lučkom brdu gdje se nalazi stari težački put koji je spajao težake iz Velog polja sa Viškom lukom.
Baš ovako kako se vidi na grafici Vjekoslava Paraća iz 1964.godine


U današnje doba ovim putem najčešće se koriste planinari kad žele doći brzo do planinarske kuće, i možda poneki otočanin koji je odustao od vožnje autom
i zaželio se šetnje po prirodi (što je naravno rijetkost).


Na našem današnjem planinarenju pridružio nam se Stjepan Tafra, mladi i perspektivni fotograf iz Komiže.
Stjepane, bravo za tebe i hvala ti što si bio s nama!
Neke Stjepanove fotografije s našeg izleta možete pogledati ovdje


Dolazak na planinarsku kuću, ponovni susret sa ekipom Šibenčana koji su tu spavali i upravo se spremali za pokret prema Visu,
i hladovina pod najboljom planinarskom nadstrešnicom


Zajedničku fotografija sa Željkom i Nenom, našim domaćinima iz pl.društva Hum koju je uslikao Stjepan možete vidjeti ovdje

A kakav je pogled sa vidikovca na Svetom Andriji? Prosudite sami.



Prije povratka u Vis posjetili smo Podselje – Velo selo, gdje nas je osim predivnog pogleda na zeleno Velo polje i plavu morsku pučinu čekala i treća kavica!?
Nastavimo li se ovako kretati po otoku, nećemo ga nikad napustiti.!



Usprkos opuštenom i veselom raspoloženju pod odrinom sa lijepim pogledom, trebamo se vratiti u Vis.
Vraćamo se putem preko Čunkavice, pa starom stazom niz Valicu, i eto na za čas na predio Kut u Visu.
Putem nam je zašuštila jesen u Valici



Pala je odluka da se u Split vraćamo katamaranom u 18 sati, jer ovako predivan dan treba iskoristiti do zadnjeg trenutka.
Pozdravili smo Stjepana koji je žurio uhvatiti bus do svoje Komiže, a mi smo krenuli put Češke vile do plaže Grandovac na kupanjac, odakle smo mogli mahati planinarima koji su napuštali otok trajektom Petar Hektorović


Šetajući rivom na Kutu još jednom smo se podsjetili da je usprkos vrućinama i kupanju,
ipak počela jesen, a na otoku je zavladalo vrime od jematve.



Pozdravili smo Vis i njegove stanovnike koji su zaposleni po svojim konobama turnjajući grožđe, praveći mlado vino koje će bit taman za probat kad se iduće godine opet sretnemo s otokom.
Kad je sušno lito kažu da je grožđa malo, ali je puno sladora i tada bude dobro vino.



Jedva čekamo da ga probamo dogodine!
Živili!