gustirna

Preko smeća do ...

U prošlom postu obećala sam pričati o tome što se nalazi na kraju puta koji vodi priko smeća na lokaciji Ščeće kod Komiže, a koje je javno odlagalište komunalnog otpada za grad Komižu.
U međuvremenu sam poslušala blogericu M.Split i u zadnji čas poslala par slika na fotonatječaj "Dva lica Dalmacije".
To me potaklo da sa još primjera pokažem kako sve ima dva lica, pa i ono što posebno volimo kao što ja osobito volim ovaj otok s kojeg je potekla moja none.
Iako više volim pokazivati onu svjetliju i ljepšu stranu mog Visa i nikad neću prestati s time, zaključila sam da ne bi bilo pravedno pokazivati samo jednu stranu medalje.
Nije fer ni prema svim onim ljudima koji kao gosti dolaze na ovaj otok s velikom vjerom da će se susresti samo sa prelijepim prizorima otočkog krajolika i morske obale,
pa kad dođu i krenu u obilazak naiđu na smrdljivu gomilu smeća u neposrednoj blizini malog ribarskog mjesta toliko razvikanog i raspjevanog, naravno bivaju neugodno iznenađeni. Zato me ne iznenađuje kada negoduju i kažu mi kako na mom najdražem otoku nije baš sve tako divno i sjajno.
Zato je potrebno prikazati i onu drugu - ružniju stranu medalje ,podignuti rub tapeta i izmesti prljavštinu koju smo tu nabacali.

Vodimo prijatelje u istraživanje onoga što se nalazi na kraju puta koji vodi preko smeća.
Nakon što smo dobro zatvorili prozore i ventilaciju u autu, prošli smo ispod podignute rampe uz pozdrav neobičnog čuvara smetlišta...


I našli se usred gomile smeća koje se uredno prebacuje i naslaže na ogromnu gomilu ispod puta.
Na okolnim padinama raste makija i borovina, a među tom mediteranskom vegetacijom naziru se stare gomile kamenja koje su nekada viški težaci krčili da bi stvorili komad čiste zemlje za posadit vinovu lozu. Na padinama gdje je nekad rasla loza, sada raste gomila smeća

Gomile, gromače i smeće


S vrha gomile smeća, pogled nadesno...


Smrad ostaje za nama, otvaramo prozore i udišemo miris borovine, makije i mora.
Znamo da nas na kraju puta čeka more i kupanje... i još štošta zanimljivog iz doba kada je bivša JNA gospodarila ovim krajem

Prva zanimljivost - tunel čiji je ulaz natkriven mrežom koja izgleda da je puna kamenja....nije kamenje, već obojani stiropor kojim se želi maskirati ulaz
u raketnu bazu bivše JNA


U tunelu je mračno pa dok prolazimo autom tiho pjevušimo: U tunelu usred mraka.....


...sija svjetlo južnih vrata,


a iza njega pogled na pučinu i ostatke nekadašnjih objekata


Vruće je, more nas zove ...žurimo u tako željeno osvježenje....istraživanje ostavljamo za kasnije


Rt Stupišće, uvala Gnjilna




i.....pusta pučina.....


Sve šta čovjek ubaci, more mu vrati.
Da ni more neće smeće, otkrit ćemo u svakoj uvali, žalu, plaži


Vraćamo se našem istraživanju. Zaraslom stazom iz uvale dolazimo do nekadašnje kasarne/vojarne Stupišće




Objekat je potpuno devastiran nakon što je JNA napustila svoje poožaje na Visu, 1993.g.


Ne strahujemo od mina, jer očito je da su neki ljudi dobro sve prehodali i pretražili, te odnijeli sve što je imalo ikakvu uporabnu vrijednost.

Neka slike pričaju priču















Nastavljamo putem pokraj velike sive gustirne,


kojim stižemo do veličanstvenog položaja na liticama iznad mora, gdje je opet onaj čovjek - vojnik podigao betonska zdanja,
u koja je usadio metalna čudovišta koja rigaju vatru, uvjeren kako je to najsigurniji način obrane od napada s mora.
Na pitanja: Tko? Kako? Gdje? Zašto? - ne namjeravam iskopavati odgovore.

Pogled na netaknutu prirodu - lijevo


...pa desno,


... otprilike nekako s ovog položaja,


...ograde su pale, ali...


...ne sve


Stare vojne ograde sa betonskim stupovima i bodljikavom žicom još uvijek ispresjecaju velik dio otočkog teritorija, uglavnom obraslog u makiju.
Ovuda se još uvijek muvaju znatiželjni turisti predvođeni vodičima agencija koje nude višku avanturu,
doći će "bilotko" u potrazi za skrivenim blagom (blago može biti materijalne, ali i duhovne prirode),
a nađe se i pokoja koza.



Kada smo prije desetak godina prvi put s dječacima došli na ovo mjesto, nismo znali na šta ćemo naići.
Tada smo krenuli putem preko smeća da bi pronašli put do uvale koja je bila negdje u mojim sjećanjima.
Sjećanja su mi se malo pomutila i put nas je odveo u neočekivanu pustolovinu.
Dječaci (svo troje) razgledavali su topove, zamišljali svakojake akcije,


a ja sam se prepustila osjećaju neopisive slobode...










Ne izbjegavajmo gledati ružniju stranu medalje, jer tek kada nju spoznamo možemo zapravo cijeniti onu ljepšu i svjetliju .


Za znatiželjnike: Motoristi, post Vis - Gibraltar Jadrana-otok utvrda