gustirna

Za neke stare i nove dane

Krenula sam u potragu, ovog puta tražeći papirnate ostatke mojih sjećanja.
U prvom naletu nađoh staru ulaznicu i izreske iz novina koji su mi razjasnili datum prethodnog koncerta:
16.12.2004.
Pa da! Bilo je to baš na bratov rođendan!
Htjela sam mu tada pokloniti ulaznice za koncert, ali nije im se išlo, ni njemu, a ni ženi mu.
A meni se baš išlo, iako su prognozirali "bombe, rašpe i rivolvere".
Pitam prijateljicu s kojom sam bila dio omladinske mase koja je one davne 80-te zborno pjevala
Njoj se išlo, i njenom mužu koji je često ponavljao kako će on nas čuvati od bombi, rašpi.....haha, zaludu je bio u stanju pripravnosti, jer:
(izdvajam novinsku crticu iz SD-17.12.2004.))
"Iako se u kuloarima tijekom jučerašnjeg poslijepodneva moglo čuti nekoliko, iz policijskih izvora nepotvrđenih, lažnih dojava o postavljenoj bombi, koncert Đorđa Balaševića je sinoć bez ikakvih incidenata održan na splitskim Gripama, pred 7000 posjetitelja. Koncert je umjesto u 20 sati kako je bilo najavljeno, počeo s 35 minuta zakašnjenja, a razlog su bili detaljni pregledi na ulazima dvorane, no i uobičajeni dolasci posjetitelja u zadnji tren. Osiguranje kakvo se odavno ne pamti na nekom splitskom koncertu održavao je velik broj djelatnika policije, među kojima su bili pripadnici interventne postrojbe. Već od samog izlaska na binu koncert je pratila neviđena euforija, skandiranje, pljeskanje, zapaljene svijeće i prskalice, zajedničko pjevanje koje nije prestajalo do samog kraja višesatnog Balaševićeva nastupa." (T.Š.B.)

Prije 6 godina nisu pucale bombe, ni rivolveri...
mi smo pucali, po šavovima...sa svakim poznatim stihom, taktom,
... emocije su se izlijevale iz nas
i spajale se u gusti oblak pozitivne energije.
Tada su se zapisivale Đoletove riječi koje su odjekivale jače od njegovih opjevanih stihova:
/iz SD-18.12.2004./
"Što da vam kažem, djeco...
Rekli bi neki genijalci:
Došao je da likuje.
Ne može se likovati nad svim tim godinama koje su prošle.
Pitali su me isto što ću reći na početku koncerta.
Ne znam što se obično kaže na početku ovakva koncerta.
Na ovakvom koncertu još nisam bio..."
....
"...Ne mogu se ispričati zbog nečega što nisam radio,
a pogotovo ne u ime onih koji su to radili.
I ono što je najvažnije, takve stvari se ne mogu rješiti isprikom.
Meni je stvarno žao zbog svega što se dogodilo.
Onima kojima sam htio nešto objasniti,
takvi to od mene nisu ni tražili.
A oni koji su to tražili,
njima ništa ionako ne možeš objasniti."
...
"I neće stići niti da se zbroje
sve zvezde nad Marjanom,
a mi ćemo već biti daleko...
I pitat će nas neki: Odakle vi?
A mi ćemo samo reći:
Mi smo samo malo bili kod svojih..."

Zašto sada pišem o ovom prvom splitskom poslijeratnom koncertu?
Ispričat ću vam poslije, nakon što završim potragu.

Prekopala sam najdonji škafetin i izvukla jednu fasciklu na kojoj je pisalo
"uspomene iz školskih dana" .
Našla sam ono što sam tražila.
Zapuhnuo me miris prošlosti, miris mladosti,
miris... prvih ljubavi...

I počela sam čitati nešto što je nekad davno napisao neki novinar za neki "ženski list" (jer bio je to intervju o njegovoj ljubavi, braku, djetetu,detaljima kao što su vjenčanje i sl. Danas se to zove "žuta štampa"):
"Romantični sanjar, brojač zvezda, pesnik vojvođanskih ravnica, mladosti i ljubavi, kome je pošlo za rukom da najkraćim putem dopre do svačijeg srca."



ili Đoletov odgovor na jedno novinarsko pitanje:

"Moj skromni doprinos je da pod okriljem noći, da me ne bi otkrili,
izbacim đubre, operem nekad sudove, usisam prašinu. Trudim se koliko mogu, ali u okviru balkanskih predrasuda, ne mogu ni ja sebi baš svašta da dozvolim."

ili što reče njegova Olja:

"Vezuje nas to što smo maštoviti, što smo kao deca,
van svih šablona koje nameće klasičan brak. Đole zna da se šašavi,
pun je duha i to je divno. Jovanu vidimo kako raste, a mi ostajemo deca."

Pitam se zašto sam sačuvala baš ovaj novinski isječak iz tog vremena?
Možda da bih imala napisani predložak o idealnom braku?
Ili jednostavno zato što mi je bio drag, taj Đole i njegove pjesme.

Nisam našla gramofonske ploče, ni kazete, jer njegovih nikad nisam imala.
Ipak, dok su se na našoj Tosci vrtili Doorsi, Status Quo, Deep Purple, Clapton, Janis Joplin, Golden Gate, Dylan, Diamond, Young, Mahalia i štošta još... dok smo se tražili u nekom rocku, punku, bluesu,
često bih zatekla sebe kako pjevušim neke pjesmuljke koji bi onako usput sa radia uskočili u moje uho:
o nekakvom ljubljenom razdjeljku
ili se uzaludno pitam "Pa dobro, gdje si ti?"

I naravno, ušli su i ostali u mom srcu, zajedno sa svim lijepim trenucima mog odrastanja, moje mladosti, prvih ljubavi...
i zato je Đole bio stopostotno u pravu kad je ovog petka u prepunom Spalladiumu uzviknuo:
"Moje pesme su došle kući!"
Da, upravo tako, vratile su se u naša srca!
Zapravo iz njega nisu nikad ni otišle, samo netko treba s vremena na vrijeme uključiti ton.
A tko bi to uradio bolje od njega:





zauzvrat dobio je naramak bijelih zecova


Po pitanju ovog Đoletovog koncerta, sve je bilo drugačije.
Nisam zvala ja, već su pozvali mene, a ja radosno prihvatila.
Nisam trebala žurit na Pjacu po ulaznice, već se sve hitro rješilo preko interneta i srećom u zadnji čas.
Hvala Slavici što je odlučila baš mene nazvati, hvala Duji i Tihani što su rezervirali karte i što smo svi zajedno bili neodvojiv dio ovog za mene drugog Đoletovog koncerta.
Nisu se najavljivale "bombe,rašpe i rivolveri", ali je najavljena premijera Balaševićevog filmskog prvijenca "Kao rani mraz", što sam ovog puta preskočila. Nekako mi više paše intimnija atomsfera za taj film.
Kad pretresem sve dojmove, ipak sam jače emocije proživjela gužvajući se na tribinama tijesnih Gripa, nego u raskošnom Spalladiumu.
Možda zato jer je bio prvi put, a svi znamo da je prvi put baš kao i prva ljubav - nezaboravan.
A sad, kad su krenuli prvi taktovi, zapljusnuo me val tako snažnih emocija,
tako....neopisivo da neću trošiti riječi:







Ako je život more,
tada se veliko more ulilo u ovu arenu,
dok je moja kap bila tek jedna od tisuće njih
koje su pulsirale po taktovima "panonske mornarice"
i njenog kapetana





Na kraju - jedna za moju Dunju.



Dok ja izrezujem jučerašnji novinski članak o Đolinom koncertu i spremam ga u fasciklu uspomena na neke nove dane.