gustirna

Dubioze na putu dubova

Krenule smo, nas tri....potaknute mojim dojmovima i željom da bolje upoznamo svijet hrastova u mosorskoj Dubravi.
Dubrava je svoje ime dobila zahvaljujući dubovima koji rastu na tom području, a što je to dub?
U narodu to bi bio drugi naziv za hrast.
Po našim mosorskim vrletima raste hrast medunac (Quercus pubescens)


Na samom početku, kao čuvar neki, dočekao nas je pred ulazom u kraljevstvo dubova,
dub Divovsko stopalo

Nemožeš proći, a da zadivljeno ne uočiš to deblo razliveno u obliku velikog stopala.
Razočarano sam primjetila da je izgubio skoro svo ono lijepo zlatnožuto lišće koje je krasilo njegovu krošnju kad sam prolazila ovuda prije nekoliko tjedana (sa praznim baterijama)


Prohladna je ova nedjelja na Mosoru, čak prilično hladna.


Iz zaleđenih lokvica izranjaju neobični likovi....
prepoznajem nježnog anđela i kao da mi šapće:
"Pogledaj u sebe i naći ćeš svoj put...na ovom putu...."


Veličanstveni dub skreće nas sa širokog puta, poziva da stanemo pod njegovim povećalom kao da će iščitati sve ono što smo ponijele sa sobom na ovaj put


Nastavljamo, zamišljajući kako bi bilo leći pod tim zelenim suncobranom za vrijeme ljetnih vrućina


Na Studenac izvoru, probijajući se kroz još lisnatu dubovu krošnju, dotaknu nas jedna ljubičasta zraka....
...oko izvora ...vazda zeleno...


Obasjane sunčevim zrakama svjetlucaju prozirne ljuspice sasušene biljke i pomisliš...

tako bih ga rado ubrala i odnijela tu svjetlost u dom svoj, ali...
već korak dalje shvatiš da sjaj nestaje i ostaje tek nešto bezlično, sivo ...
i spoznaš da bez sunčeve svjetlosti nema ni sjaja u domu tvom.
Dok hodamo tim putem dubova, pitamo se i tražimo odgovore.
Usred zlatnožutog hrastovog lišća nazire se neki plod, a nije žir.


Plod hrasta zove se žir i svi znamo kako žir izgleda, pa kad vidimo ovaj čudni plod okružen hrastovim lišćem, prirodno je zapitati se:
Pa, što je to, ako nije hrastov plod?
Znam da neki to zovu hrastova šiška, a zašto baš šiška?

Čeprkajući po Googlu, naravno nalazim i pravi odgovor
A za još bolje shvaćanje istog tu su i slike kao dokaz
Prema tome - svi vi koji ste kao i ja vjerovali da je ovo bio nekakav plod hrasta, sada smo jednom za svagda naučili da to nije plod, već gnijezdo ose šiškarice.
Idemo naprijed, dok nam se s lijeve strane uzvisio Kozik, mosorski vrh Sv.Jure i kao da nas priziva da skrenemo na stazu prema njemu

...ali nećemo...znamo da možemo....ali baš nećemo,
jer ovo nije dan za osvajanje vrhova, ovo je dan za upoznavanje dubova.
Dan da spoznamo da i dubovi stupaju u brak...svojevrstan brak sa bršljanom, tom puzavicom koja najprije nježno miluje...osvaja


...da bi na kraju posve obuzela, zarobila, ugušila...

....kao nekakav biljni vampir isisava životne sokove jadnog duba koji zapravo nije ni svjestan tragičnog kraja tog smrtonosnog zagrljaja.
Pitamo se: Koju mi ulogu igramo u našoj životnoj zajednici? Bršljan ili hrast?
Pitamo se i idemo dalje. Pred nama je put kroz dubov lug...


A negdje na tom putu naiđemo na....

Papuče?!? Zar opet?!
Nakon ljetnih japanki i jesenskih Starki, nabasam i na zimske papuče?!
Prijateljice mi mudro prognoziraju: "Čeka te put. ..i to u papučama!"
"Ha! Ta nemojte kasti?!" - ipak, dalo mi je mislit

Zamiriše mi vrisak, pa skrenem malo s puta....i naiđem na vijugavu postrojbu...


Pčelice titraju pred vratima svog doma, hvatajući tople zrake podnevnog sunca i ....kao da oklijevaju? Kao da se još jednom ogledaju u svojoj sjeni...prije ulaska u svoj mračni dom...?

Nekako mi se ne ide s ovog mjesta...ugodno mi je s njima...osjećam miris meda kako dopire iz košnica....prisjećam se neke već zaboravljene želje...da bih jednom,... pčelar htjela biti?


Sustižem prijateljice kod crkvice Sv.Ivana Krstitelja



Malo niže ugledamo staro napušteno selo Skočibe i krenemo tamo pronaći toplu zavjetrinu za blagovanje.
Usprkos praznim i ruševnim kućama, koje nastanjuju tek čempresi i bršljan...

...ipak nailazimo na razigrane znakove života pred nečijim pragom


Nahranjene i osnažene sunčevim zrakama, vraćamo se početku našeg puta , putem prema izvoru i hrastu...
poniremo u dubiozne teorije života i smrti, početka i završetka, i opet na izvoru nekog novog života kojeg smo odabrali, kojeg smo zaslužili, kojeg želimo živjeti....


Zavučem se u labirint krošnje jednog duba, naizgled zamršeno isprepletenu...otkrivam neke posebne životne tokove koji pojedinačno neobjašnjivi, dobivaju svoj smisao tek sagledani kao sastavni dio tog živopisnog veza Majke Prirode.



I na kraju zapitam čudesnu šumu : Što nam je poručilo drveće iz dubove šume?
A Drveće mi odgovara porukom:
MIRNOĆA SANJANJA
Budna si, a sanjaš. I to se zove život. Jer mala je razlika
između sna i jave, skoro da je nema.
Jedino što ti trebaš imati je mirnoća sanjanja.
Potpuni mir koji prožima sve dijelove tvoga tijela.
Baš poput drveta koje svojom mirnoćom liječi okolinu
i nije mu važno što je san, a što java.
Tvoje djelovanje očitava se na svim stvarima oko tebe.
Zato u teškim trenucima reci "možda je to samo san,
ali ja to ne znam, a nije ni važno, važan je samo moj mir".
I tada poput drveta stoj mirno u svijetu što te okružuje
i dopusti mu rasti uz tebe.