Samo moje priče

Blog o malim stvarima koje ostavljaju trag u mom životu

srijeda, 31.05.2006.

Ne baš nastavak...

Drage moje blogerice (i mozda cak i kakav bloger) ipak imam jos jedno pitanje za vas. Naravno, u taktu citavog bloga, opet ce biti pitanje vezi nje.

Naime, poslije onog rucka, onoga izbjegavanja zagrljaju, nasi kontaki su bili minimalni. Ne sjecam se da sam ju ikad pogledao u oci, ove zadnje tri sedmice. Kunem se, nisam je. Pricali smo ipak jednom ili dva puta, telefonom, kad nismo mogli drukcije… zapravo me ona nazvala, teknicka pitanja, manje od 20 sekundi price. Ali pocela je razgovor kao da se nista nebi desilo… da je nisam namjerno prekinu i skratio pogovor na najbitnije i ciao, vjerovatno bi nastavili.

Osim toga… nista. Bili smo prosli tjedan cak i zajedno na neki veceri s drustvom. Nekako je doslo, da smo morali sedjet zajedno. Bila je bez decka. Ne da si nismo nista rekli citavu vece, ni pogledali se nismo. Pomalo me vec cudi da drugi nista ne skuze, vezi nasog (mojog) ponasanja… tko zna, mozda su samo dovoljno pristojni, pa necu dirat u to sto jih ne briga… meni je ok.

Sad dodje glavni dio – pitanje: Sta to njeno ponasanje znaci? Gledajte, meni se cini kao da njoj uopce nista ne smeta da se ignorisemo. Naime postoju tri mozna objasnjenja, vezi toga:
a) Nesto jako osjeca prema meni, pa se i ona mene izbjegava posto svakako voli (i) svog decka, kojeg nece izdat. Meni se to cini dosta nevjerovatna opcija, ipak me je zvala na telefon i ponasala se kao da se nista nije desilo. Znaci ne ignorise me.
b) Prema meni ne osjeca nisto tako jakog. Nece se naljutit na mene zbog toga sto je ignorisem, ali nece ni nista napravit protiv toga. Ukratko, ostavit ce me tako, nece me dirat dok se sam ne predomislim. Meni se to cini jos najvjerovatije.
c) Ne zna sta hoce… pomalo je vec uzbudjuje ova situacija, dosta ji je neprijetno kad ju ignorisem (no ipak susreta nema toliko puno), ali u svakom slucaju nece ona popustit, nece ispast kao da me treba, posebno kad me toliko puta odbijala u proslosti…

Vidite drage blogerice, cjenim vasa iskustva pa bi vas zamolio za vas savjet. Ali pazite, pitanje nije vezi mene(!!!) Nemojte mi kazat sta da ja napravim… ja za sebe znam. Ako budem imao kolkor tolko snage kao za sada, nastavit cu s tim. To mi je jedina mogucnost za oslobodjenje mojih emocija. Pitanje se tice NJE. Ipak me zanima, kao kuriozitet, kako sta bese tako ponasanje. Ja sam ipak ocekivao da ce malo emocionalije reagirat, bar me nesto pitat. Nista. Mislim, meni je Ok, perfektno ide uz moju “strategiju” ali… dali ji stvarno nista, ma nista nije stalo do mene? Postujem ju ja inace, mnogo… ali da se ispostavi da ona to lakim srcem radi… ciao! Samo to.

Jos jednom, ne trebam savjet meni! Pitanje je vezi nje, i naravno kontest cete znati ako ste procitali svih 6 diova “Price o pocetku neke ljubavi”.

- 20:33 -

Komentari (27) - Isprintaj - #

četvrtak, 25.05.2006.

Ovo mi je škola

Eto, nisam bas mislio, da cu pisat novi post, ali u zivotu se sve drugcije svrne nego covjek ocekuje. Moram se vam zahvalit za sve komentare koje sam primio. Drago mi je da ste citali, ma da nisam toliko pisao sto bi stvarno ocekivao, da cu otkrit svjeti gral (vrlo popularna rijec u zadnjem vremenu, pa je moram i ja koristit ) nego vise zbog toga, da se nekome ispricam, da zapisem moju ljubavnu pricu… Takvih prica ima nebroj na svijetu i isto bismo mogli reci za ove blogove. Ali moja je posebna (tako kako vasa, nadam se) i najvise mi znaci.

Postao sam zavisan od bloga zadnjih par dana, poceo sam ga provjeravat i citat cak i na poslu, nesreco ja! Ali prica sa blogom se je pocela dosta neduzno. Prije nekih tri tjedne dana sam slucajno usao na blog romanticne duse, koji mi je bio prakticno jedan prvih blogova, koje sam vidio u zivotu, ali sigurno prvi hrvatski… i odusevio sam se nad njezinim pisanjem… Da ne bih dalje o detajlima… otvorio sam i ja jedan blog, cisto tako da vidim kako izgleda. I sledeci dan, vraga vec komentar… I nista nisam napisao! Pa si mislim… mogo bi i ja nesto napisat… cisto tako, da “ne bude sajt prazan” i da malo vjezbam ovaj hrvatski. Opisao sam jedan susret sa Njom… i Ona je bila izvor moje inspiracije sve do sada. Kad mi cure komeniraju da neznaju backgrounda, se odlucim da ispisem sve po redu… od A do Ž.

Sada neznam sta bih. Planirao sam vec, da zakljucim sa ovim… Nisam ja bas blog covijek, nemam konstantno potrebe da se ispricavam, niti mi nije toliko dosadno u zivotu, ali nekako volim to incognito interaktivnost o intimnim stvarima koju nudi blog. Eto, cini mi se, da cu ipak napisat nesto svake toliko vremena, ako budem imao ista pametnog za rec.

Da dovrsim ovu pricu s Njom. Sada se nalazimo u statusu quo. Ne pricamo bas... Ali ipak trebam podvlacit nesto. Nije bio problem ove price kako srediti stvari medju nama, nas dvoje smo svoju pricu vec zavrsili… Problem je bio, kako sredit stvari sam sa sobom. Kako naci snagu da se sakupis, da postavis principe, za zadrzis ponos i samopostovanje… i u tome ti tesko moze iko pomoci, zar ne? Necu vam vise smarat s time, sve previse ima na blogovima takvih jadnika, pateticara koji ne znaju sta sa sobom… tko voli citat takva sranja?!? Necu ni ja sam! Za kraj… ne mozem reci nista bolje, nego da citiram ovu legendarnu:

- 00:04 -

Komentari (31) - Isprintaj - #

petak, 19.05.2006.

Priča o početku neke ljubavi… Pt. 6

Neku svadju sam i posebno zapamtio. Bilo je bas emotivno, mislim da je pocelo posto sam ja nesto pogresno rekao… ili zbog toga sto nam je projekt iso sporo… sto znam. Meni su se u glavnom svi ovi razlozi cinili neuzemljeni, ali sta sam htio… radio sam sa njom, za dobro i lose… Povrh svega, sa neke strane, vjerovali ili ne, mi je bilo drago da se svadja samnom… To ipak znaci da nesto osjeca do mene (pozitivno ili negativno), sigurno je bolje, nego da ji bi bilo potpuno svejedno. Ne bi se ona svadjala sa mnom u tom slucaju. Zapravo, bilo mi je cak cudno, zasto ji toliko stoji da se svadja samnom? Dali su to opet neki njezini testi bog zna cega? Ili samo ispadi? Nitko nije perfektan, tko bi znao. Ovaj put, kad smo tako prolazili na temu nasih odnosa, pa moje ljubavi, me ujednom pita “zasto ji toga nisam prije rekao”… Sama od sebe. Nisam je ja ni jednom pitao dali me voli (kako bezvezno pitanje), nisam htio cuti odgovor, ne bi verovatno ni ona htijela biti pitana. Nisam ji ni jednom plakao u stilu “ej sta bi bilo, ako bil bilo drugcije..” I onda mi ona, pola u ljutnji pola u placu kaze zasto ji toga nisam prije rekao! Zasto ji nisam prije rekao da je volim? Ja ji kazem, da covjek postane svijestan koliko mu neko znaci tek kad pocne da ga gubi… Tako se je i zavrsila nasa svadja ovog dana… Sledeceg dana me je ona zvala… Zapravo sam dosta kasno primetio, nisam imao mobilnog pored sebe kad me je zvala. Zovem je nazad i pitam zasto me je zvala. I ona kaze: “Ma nista. Samo sam te htijela cuti…” Bas to mi je rekla. I recite mi sada, dali to kazes nekome kome hoces biti samo prijatelj?!? Dali stvarno hoce da me buni? Naravno da se mi srce topilo kad sam to cuo od nje… ali kako da se smirim s njom kad mi konstantno ubacuje neke zavodljive signale?

Njezina veza s novim deckom je u tom vremenu postala javna. Nisu njih dvoje bas pricali okoli, ali svi, cak manje dobri prijatelji su shvatili da su oni sada zajedno. Kad su neki drustveni izlasci, ja njih samo probavam izbjegavat… da jih ne vidim, kako se grle, kako se ljube… Ona, ak mene pitate, se nije bas trudila biti diskretna prema meni… osim toga da svome decku nije nista rekla o meni. Ali mekako smo uspjeli sakrit ovu moju ljubav… Mislim da vecina ljudi nije shvatila, mislili su da smo ipak samo dobri prijatelji, cak i njezin decko koji je jednom usao u kancelariju kad smo se nas dvoje svadjali o necemu (ne svadja se ona s nikome inace)… Bio je zbunjen, ali nismo mu nista rekli, hi hi…

Zavrsili smo oni projekat zajedno, konacno. Nekako smo i imali manje razloga da se vidjamo… i zaista smo se manje vidjali. Nismo vise dosta pricali. Prakticno manje i manje. Izgleda da ji nije stalo mnogo vise do mene… svako moje malo zezanje u drustvu je shvatila kao neko uvrjedu a i meni je bilo sve manje do toga da probam rjesavat stvari sa njom. Dobro, ako sam stvarno napravio neko glupost, ali ako je nesto bez veze... samo sebe vrijedjam, kad ji dolazim nazad pa probam 'rijesavat'. Ukratko, imao sam osjecaj da je ona sasvim izgubila postovanje do mene... da, ponekad je njezin odnos vec licio na prezir... sta znam... uvijek pretiriva u toj ekspresiji svojih emocija... bar sa mnom. Nekad sam ji tako, bili smo na kavi... rekao to... da mi cesto djeluje kao da me prezira... A ona meni odgovori, da je mislila, da je ja preziram... Razpricali smo se onda... kao vec nekoliko vremena ne. Pricao sam ji kako sam se zaljubio u nju, kad smo zajedno napustali rad,
pa pricali o njenim problemima s decki...
“Pa kako,... pa ti si mi najvise od svih govorio tad, da moram jos probavat s njim... stvarno samo pocela vjerovat da sam mozda ja pogrijesila, samo zbog toga sam ja u ta cas to tako emotivno gledala... Ti si zapravo, protiv sebi radio tad!” to ji nikako nije bilo jasno... ma da ni meni... tada je bila tako nesretna, kako bih ju mogao iskoristit?
“Pa, nisam htio biti kao drugi...” samo to sam ji rekao.

Nekako je od tada situacija krenula na bolje. Ja sam prestao da se salim u drustvu sa njom, nekao sam se naviko. Nije nas odnos ni blizu sta je bio, nemamo intenzivnih kontakta ali duboki su jos uvijek isto. Mislim, kad joj treba da mi se isprica, kad je tuzna, ji jos uvijek nista ne smeta da me pozove na kavu... Samo ja neznam vise, sta jos osjecam prema njoj. Sve te duge, jake emocije... i sve uzalud... su me istrosile.

Da moram napravit rezime ove ljubavi... bio bi takav: Od pocetka naseg poznanstva sam ji samo htio biti prijatelj, pa sam to i postao... onda sam poceo osjecat nesto vise, ali nisam si to priznao. Nase veze su postajale blize i ja sam si konacno priznao da je volim. Sakrivao sam to pred drugima, jer nisam htio riskirat nasog prijateljstva... Sve dok emocije nisu postale prejake da bi jih mogao jos sakrivati. Jos uvijek nisam htio reskirat prijateljstva pa sam ji sve ispricao, prijateljski. Kasnije mi bilo zao da ji to kazem bez da bi uopce probao na njoj... pa sam poceo da ju palim pomalo. Uprkos prijateljstvu... Pobjede su bile redke. Zbog emotivne inferiornosti sam bio osudjen na poraz... Prestao sam to radit. Zavrsio sam u potpunoj resignaciji. Ne znam sta mi je ona poslije svega: prijateljica ili uvela ljubav? Sad cekam vrijeme da zacijeli rane.

THE END

I jos nesto, kao p.s...
Sreo sam u to vrijeme nekog starog prijatelja, bili smo si bas bliski prijatelji, ja, on i ona, dok se nije preselio u neki drugi grad. Pita me za nju. Ja mu kazem, da neznam dosta o njoj, ne vidjamo se tako cesto, dodam. Zabrinut me pita dali se nesto desilo medju nama, neka svadja...
“kad god nju pitam o tebi, sta radis, kaze da nezna... i ti mi nikad ne kazes nista o njoj, kad se cujemo telefonom... dali si siguran, da je sve ok, medju vama?”
Ja nekako glumim sproscenost, ali ne mogu mu pogledat u oci kad kazem “jesam, jesam... sve je Ok, samo ne radimo vise toliko zajedno, pa se ne vidjamo tako cesto... plus u zadnji cas imamo mnogo posla...”
Neznam dali ga je to uvjerilo ali nije me ispitivao vise. Morao bi skuziti naravno, kad sam izbjegavao zajednickim izlazkom s njima dvojicom poslednjih par dana... ali bas nebi bilo isto kao nekada. Nista vise nije kao prije... (necu nastavit ovu pjesmu ;) Nakon par dana ga opet sretnem. Prica mi o njoj.
Kaze, “mnogo mi je pricala o tebi... stvarno te voli...” ... “i ti bi je morao voljeti!”, zavrsi svoj prijateljski savjet dok se ja pretvaram da mi je ovi komentar sasvim nevazan.

- 00:52 -

Komentari (21) - Isprintaj - #

četvrtak, 18.05.2006.

Priča o početku neke ljubavi… Pt. 5

Zbunjen sam bio kad sam dosao kuci... plakalo mi se… Ocakivao sam, sad cu ji reci, pa ce se onda razbremenit, bit ce mi lakse, mozda cu se je cak oslobodit… Nista. Osjecao sam se skoro isto kao prije… skoro isto. Kad smo se sreli sledeci dan na poslu, sam osjetio da je drugacije gledam... i ona mene... nekako konspirativno... pa da, sada dijelimo skrivenost. A ona, kao da joj nije jos dovoljno, stipa me i zeza... kao uvijek! Znate kakav je osjecaj, kad imas nekog pored sebe, nekog kojeg volis... taj te cak drazi i uzbudjuje... ali znas da nesmijes napravit nista? Kako frustrirajuce!!!

Boze, mislim, da je bilo vec sledeci tjedan... kad slucajno sretnem ovog decka, mog prijatelja o kome sam malo prije pricao... Bilo je vece a on je bio nekako neobicno sredjen... i namirisan. Kaze mi da ide s prijatelji na pivo... Vraga, si mislim, tako sredjen ides na pivo?!? Ali nisam mu nista rekao. Sledeci dan nisam izdrzao vise, pozovem je i pitam da li se mozemo dobit na neki kavi... Naravno moze, kaze ona. Sretnemo se negdje poslije rucka, i kao obicno prica nam bas nije isla na pocetku... Sutimo.
Onda pitam ja, “I kazi dakle... Kako je bil juce?”
nekako cudno se nasmijesi.. “Juce? A gdje?” pomalo vec cerveni …
“Pa na date-u...” se ji vrlo uvjereno nasmijesim.
“A... kako znas?” me pita... “Ti je on rekao?”
“Ma nije, “ ji odgovaram, “ali sreo sam ga u nekoj fancy kosulji… pa se mi je cinilo…”
“Oh, znaci, putting some effort” mi brinuce kaze i oci se ji nekako zlocesto blistaju kad se nasmijesi skriveno. To ji je bila prva misao!
“Znaci, kako je bilo juce?” je ponovo pitam…
“Ma, dobro”, mi kaze zadovoljna... ali vidi se da mi nece bas puno kazat. “Pricali smo obicne stvari... dosta je on zreo i pristojan decko...”
To je bilo sve sto sam cuo o njemu ovog dana. Nisam ni htio vise. Dovoljno sam saznao. Moje slutnje prosli tjedan su bile na mjestu onda... Stvarno se ji svidja... i kaze jim dobro... Nisam bio posebno sokiran, bio sam vec spreman na to, psiholoski, ali jos uvijek mi je bilo dosta tesko...
“Ali kak da te ja zaboravim?” je pitam malo kasnije, kad smo vec mijenjali temu. Suti...
“Jeli mogu da ti nekako pomagnem?” ni konacno pita.
“U stvari mozes. Dogovorimo se kako cemo se ponast na poslu... nikakvih dodira vise, nikakvih stipanja sa tvoje strane in bez koketnih pogleda!” ji kazem...
Ona napravi nekak uporan izraz na licu, kao da bi mrzila to... ali na kraj kaze “ok, probat cu... ali i ti me nesmijes izbjegavat drugi put kad budemo izlazili zajedno... ne tako kao prosli put, kad mi nisi ni pozdravio...”
Pa daj, nisam ja to namjerno radio... sta ce mi da to u inat radim? Samo jednostavno nisam mogao da ti gledam u oci, samo to... ne u te oci!

Sledecih par tijedna je proslo u vrlo naelektrenoj atmosferi. Ja sam se ji pomalo izbjegavao, sakrivao pogled od nje... ali ona kao neka protiv reakcija, kad smo se poslovno sreli nije mogla de se uzdrzi pipanja... I sad kad je sam ji zabranio, bila ji jos dodatna draz, pa se svaki put kad mi to napravi jos dodatno grijesno nasmijesi i kaze, “joj, nesmijem...” Stvarno me to cinilo nesretnog... Posebno kad je izgledalo da se prica sa ovim 'novim' deckom dobro razvija... Nista nisu pokazivali javno, ali osjetio sam da se njihov odnos dubi. Bio sam ja ponovo s njom na kavi, uglavnom da je pitam kako je s njim... “I... dali ste vec zajedno?”
a ona “Kako to mislis?”
Naljutio me malo ovaj arogantan odgovor ali nisam trebao da ispitivam vise. Svakako je to znacilo “Da.” Ja jadnik, poslije toga opet okrenem razgovor na nase odnose i opet me pita 'dali moze kako pomoc'... Ah, rekao sam ti ja vec, pa toga ne postujes… Ne trebas mi nista vise pomoci… Cudni su bili ovi susreti, svi u zadnje vrijeme. Nismo se vise grlili, nije nam ni bilo zabavno, prije mucno nego ista drugo. Nije mi bilo zapravo jasno zasto uopce pristaje da se sretnemo, ako ji stvarno nista ne stoji do mene... kao sto i inace izgleda. Bila je sretna, nije trebala 'prijatelja' sada... i nije ji mnogo stalo da sam patio. Bar tada… zao.

U tom vremenu… kao u inat, dali su nama (meni i njoj!) na poslu za radit neki projekt zajedno. Zajedno!!! Znaci, morali smo provest vise vremena pricajuci… sjedeci za istim stolom cak. Nismo htjeli da se nesto stidimo, bilo bi lose za produktivnost… htijeli smo imat normalno radnu atmosferu, pa smo se kao pretvarali, da je sve kul… Ona mene zbada, ja ju ponekad dodirnem… cak ji stavim ruku na koljena… Boze nisam se znao ponasati… sta hocu, nije ni ona bila uzdrzna. :) Najvise puta smo zapravo imali verbalne izzazive, to je bilo najbolje… Drug drugog smo provocirali vrezi necega i testirali ko ce biti dosjetljiviji… Zapravo je najvise puta pobjedila ona, imala je uvijek mehanizam kako me unistit ako drugo nije radilo… Samo je stavila pricu na nek emocionalni nivo, kad god se osjetila ugruzena, i pobjedila je u trenu. Emocionalno je bila toliko jacija od mene, pileta… Stvarno su bile neke cudne emocije tad medju nama… Poceli smo se i svadjat u tom vremenu, verovatno za bez veze… Obicno je bila ona koja se je naljutila… a to zna tako vehementno pokazivat. Odlicno je sposubna isticati (u sustini potencirati) neko razpolozenje kad hoce. Kad se ljuti na tebe, te moze pogledat kao da se ti je dosla osjetit da ubojstvo njene majke… Nisam jos sreo ljudi s takom efikasnom upotrebu mimike. Obicno smo se rastali u svadji, pa sam je ja onda nakon sat ili dva nazvao pa rekao da mi je zao i to… Nebi meni bilo tezko da stojim za svojim principima kad treba… ali ove svadje su bile stvarno bez veze i nastavit ljutnju bi bilo potpuno beskoristno. Ako se vec moram ljutit trebam znati zasto, inace nema veze. Onda sam je obicno pozvao na kavu, ispricali smo se, pa je bilo sve ok… Ona jako cijeni inace, da su ljudi spemni odmah rijesavat konflikte, pa ji je naravno bilo drago kad sam je odmah pozvao. Desilo nam se to par puta… Cudno, ali nekako su utvrdjivali nas odnos… postajali smo manje osjetljiviji na neke stvari kod drug drugog… Cak i kad smo bili na kavi, pa smo sutjeli, nam nije bilo neprijetno… Bila je to neka cudna 'veza'.

- 01:52 -

Komentari (10) - Isprintaj - #

srijeda, 17.05.2006.

Priča o početku neke ljubavi… Pt. 4

Eto, igrao sam sa malo sa dizajnom bloga... Kako se vam svidja? Znam da izgleda kao od neke teenage djevojcice ali... vjerovatno sam sada i zaista tamo negdje... bar mentalno! Ali da nastavim pricu...

Cudno sam se osjecao sledecih par dana, bas cudno. Nemiran sam bio... nisam znao gdje sa sobom... Svi ovi dogadjaji proslog tjedna... sve ove emocije... Nisam znao sta zapravo misli o meni. Znam da sve izgleda da smo samo prijatelji, ali ponekad mi napravi takve stvari... Nisam vise znao sta da osjecam. Dali se samo pretvara, da nista ne osjeca do mene, pa su ji ove “provokacije” samo testi? Testi, da provjeri kaku cu reagirat, pa dali cu ispast kao muski ili kao bebica, dovoljno slatka da se igras s njom kao s 'prijateljem'? Ili me je zapravo uvijek shvatala kao prijatelja, nista vise, i sad sam samo ja onaj koji nesto masta o tome da ona stvarno nesto osjeca? Bio sam zbunjen, posebno sto sam imao osjecaj, da se ji nekako svidja oni moj prijatelj, koji je bio sa nama ostao poslije njezinog tuluma. Dosta dobro izgleda taj decko pa i stav ima nekako uvjerljiv... Sjetim se nekad prije, u muskom drustvu, izlazili smo vani, bili u neki discoteci i cure su mu same prilazile i htile se ljubit sa njim... I neke cak jesu… Bio sam zapravo ja onaj, koji jih je upoznao – sreli smo se jednom... ja sa njom i sretnemo neko njegovo drustvo... morao sam jih upoznat. Pricali su manje od minut i vec tada su si izmjenili telefonske brojeve!!! Ok, to se je sve desavalo par tijedna prije... nista se do sada jos nije desilo medju njima, hvala bogu... Ali bunilo me svakako. Slutio sam sta se moze desit...

Totalno me je frustrirala sva ova situacija. Nisam bio siguran ni sta sam hocu... Volio sam ju, ali kao da ji dam srce, kad znam da nemam sanse... ili pak? Mah… mislim da sam ji dao srce vec davno… ali nisam si htio to priznat… kako da ji to kazem, kad je skoro sigurno da ce me razocarat odgovorom? Ali sa druge strane, kako da ji ostanem samo prijatelj kad tako jako osjecam do nje?!? Da o tome popricam s prijateljima... ne, ne bi to oni razumijeli... jos manje prijateljice... sve su bile uglavnom jos bolje prijateljice i sa njom. Pa da se ispostavim takvim pricama kakvih je ona dozivjela puno? Bas nepodnosljivo... sve previse pitanja...

Tad sam se odlucio. Morao sam pricat sa njom. Zovem je i kazem ji da li hoce na neko pice, i da bih zelio, da je to negdje uvece… Zacudi se, nismo se mi ipak dobivali sami navece, ali naravno pristala je. Naicemo se negdje u centru grada, bilo je vec tama. Nadjemo neki intiman lokal i posto smo bili obojica gladni, cak porucimo nesto za pojest... Bila nam je to prva vecera 'solo', bilo mi nekako drago… ali nista posebno euforicno se nisam osjecao… suvise sam bio zategnut i zabrinut, kako ce to proci… Imali su tamo neka malena 'fancy' jela, ja sam imao patku u nekom cudnom umaku ali ona neku salatu sa jagodama i licijem… nisam ja bas neki tezak fan takve hrane, ali sa njom… ja bih jeo bilo sta! Pricali smo o tome i onome, uz crno vino, naravno… nista osobnog, zapravo… Nije izgledala zabrinuta, nis nije spomenula njezinog bivsog decka… Kad zavrsimo, cak i sa desertom… nije izdrzala vise…
pa me pita… “Ajde sad, kazi mi… sta te muci?”
Meni se jezik uhvati u grlo… Gledam dole, u stol i kazem,
“Ja, imam jedan veliki problem...” prestanem…
ona, “joj… nadam se da nima veze sa mnom?”...
ja jos uvijek gledam u stol... klimam...
saptam “ima...” ...
“Ja sam beskonacno zaljubljen u tebe...”
Jedva sam ju pogledao u oci za tren... bio sam na granici placa... Ona? Oci su ji blistale... gleda me nekako suosjecajno...
“Sta ti mozem reci” se konacno oglasi... “Hvala. To mi je veliki kompliment...”
Ja sam ji onda polako... sa mukom ispricao citavu pricu... mozda ne tako detaljno kao ovdje, ali sve bitne stvari... Ona me samo gleda... nije ji bilo bas prijetno...
“pa pomislila sam na to u nekim trenutcima, kad si me tako cudno gledao... ali ja sam bas mislila de se tebi svidjaju plave, uvijek si samo njih...”
“Ma, kako?” ju prekidam... “nije istina… mozda stvarno volim vise plavih od ostalih… ali smedje cure su mi uvijek nekako toplije djelovale...”
Sutimo neko vrijeme.

“Da li mozemo biti jos uvijek prijatelji?” me napokon pita.
“Pa to je tacno razlog zbog koga sam se odlucio da ti ispricam danas sve...”
...
“Mislim”, ji kazem kad se malo sakupim, “…pogledaj, ti se budes sada zaljubila u nekog decka… a ja previse osjecam do tebe da bi mogao to tek tako podnijeti… Ljubomorno cu se ponasat, izbjegavat cu te... I zato sam ti to sada ispricao. Ne bih htio da bi mi zamijerila takvo ponasanje… ne mogu te gubit dvostruko, kao ljubav i kao prijateljicu… previse si mi draga…”
Ona me samo gleda in suti. Mozda nije mogla vjerovat, sta ji sada pricam… sta znam. Stvarno nisam mogo riskirati, da ji nista ne kazem. Kad je bila s bivsim deckom sam imao kao 'razlog' da je izbljegavam... a sada? Kako cu sakriti pred ljudima?!? Posebno kad jos toliko jace osjecam do nje... Odmah ceju skuzit u cemu je stvar (ak stvarno ona dobije nekoga) a ja mrzim da se mi neko smije ili da me gleda milosrdjem... Nista mi to nebi pomoglo. I ako si izmislim neki fiktivan razlog, neku svadju ili nesto tako... bio bi ja oni, koji bih isabrao kracu slamku! Vecina ljudi ce sigurno sa njom simpatizirat, stagod da bude razlog, bilo je ocigledno to kod one price sa njenim sad “bivsim” deckom. Da ista kontra napravim, samo sebe izoliram – i posto imamo skoro isto drustvo... da ji ultimativno izbjegnem trebao bih promjenit prijatelje, rad, grad... sve! Nisam bio spreman napravit sve to, previse mi se inace svidjalo u ovoj okolini...

Nije se ovo zavrsavalo kao sam ocakivao... Kad sam ji se ispricao, sam mislio da ce napravit nesto... Nadao sam se da ce nas odnos krenut bar u jednu smijer: ili ce ji postat drago do mene, pa se i ona zaljubi u mene (da da, wishfull thinking), ili da se prepasti, pa ce sama bijezat od mene, da nece trebat izbjegavat samo meni… Doduse, nista od toga se nije desilo. Ostali smo tamo, gdje se mi najmanje svidjalo: na istom! Napustimo lokal... ja dosta tuzan... nisam plakao ali nije mi bilo do rijeci. Prije se rastanemo se dugo i jako zagrlimo... i jos jednom... i jos jednom. Nista vise. Zamolim je, da ne prica o tome nikome, ni svojoj najboljoj prijateljici...
“Necu”, mi kaze “to je moj privatni zivot i ne pricam ja o tome.”
Vjerovao sam joj. Nije ni meni ona nikad o drugim ljudima pricala… nije ona takva.

- 00:09 -

Komentari (6) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 15.05.2006.

Priča o početku neke ljubavi… Pt. 3

Postoje neke stvari kod nje na koje se bezuvjetno palim. Zna me ona tako dodirnut... tacno skuzi sta mi treba u nekom trenutku. Zna kako sam osjetljiv na stipanje, kako samo poskocim, kad mi neko to uradi prstom tamo u podrucju trbuha... Zna kako me milovati kad sam tuzan.... Jednostavno zna! I kako zna biti zavodljiva... Desilo se da me pozvala telefonom u ured i pocela imitirat hotline!!! Naravno da se je zezala, nista vulgarnog nije pricala (nikad neces cuti psovke od nje) ali glas ji je bio ono... uz uzdisaje... Pa znate, kad netko duboke dise... Sta je to meni radilo… Mislim, da bi to bila bilo koja druga cura, prosao bi ok, ali kad mi to radio ONA... to mi je bio stvarno mucno, samo me napali i onda prestane...

Nas odnos? Samo prijatelji! Ni ona ni za tren pomislila na ista drugog.... zaboravljala je decka polako, bar tako se je cinilo, postajala je ponovo vedra... izlazili smo puno, u drustvu naravno. Cak i decko, za kog su sada svi verovali, da je vec bivsi (osim nje... ona se je mozda negdje duboko u sebi jos uvijek nadala), se nam pridruzio katkada... Ali bili su to prizori izbjegavanja, bas mucno ponekad... Mozda je stvarno suvise maleno, to nase misto... Ja sam samo uzivao pored nje... I brzo postao ljubomoran kad je s nekim previse koketirala… Nisam naravno toga pokazivao, ali poznalo mi se na raspolozenju... Eh ludak ja, i glupa ljubav moja…

Prodje nekoliko meseci, u takvoj atmosferi, kad neki dan ja i neki moji drugovi vidimo ovog njenog 'decka' u restoranu s nekom curom… Naravno da nam je bilo zanimljivo, ali NJOJ nismo kasnije nista rekli. Nitko (ni ja) nije bio siguran sta zapravo jos osjeca do njega, i nismo je htili bez potrebe uznemirati... Nije to nas 'business' i osim svega, sta ako je ova cura samo prijateljica? Nista intimnog nisu oni tamo radili... Mjesec ili dva kasnije nam postane jasno, da ona cura ipak nije bila tada samo slucajno tamo, zaista su oni zajedno... i netko iz naseg drustva konacno isprica ovo i NJOJ. Ona se naravno ljuti... ali i kaze da “ipak nije dosta vise osjecala do njega” pa da ji je svejedno... Ah, sada da, valjda. Ako je to icemu pomoglo, je tome, da se je ona nekako dokonacno emocionalno oslobodila i pocela malo vise gledat okoli... A bas toga ja nisam htio... sad kad mi toliko stalo do nje...

U to vrijeme okoli ima ona rodjendan. Zivi ona u nekom velikom fancy stanu sa terasom, dvije kupaonice, etc. sa jos dvojicu prijateljica. E pa se odluci da ce imat neki veliki r.d. party bas kod sebe kuci... Pozvala je ona mnogo ljudi na ovu zurku, suradnike, prijatelje... i mene, naravno!
Ja nemam pojma sta da ji kupim... svi planovi sa ostalimi nekaku propadnu, i na kraju ja ajd, sam po ducanima... Znate kako je muskome hodat po ducanima... kupovat nesto za zene... muka! Ma da ovi put bas nije bilo tako... nekako mi je bilo drago da nesto za nju kupim, pa da nece imati nikakog glupog konteksta… zbilja samo rodjendan. Znao sam da su sanse, da potrefim nesto upotrebljivog jedan protiv miljun... Kad prodjem mimo nekog ducana sa igrackama se odmah odlucim: kupim ji neku onu plisastu bebu... bas je bila slatka.

Dosao je ovaj dan, konacno... i pozove me ona par sati prije veceri...
Kaze, “imamo mi ovdje neku malo veceru prije tuluma. Nema bas puno mjesta, ove cimerice su pozvale svaka svog decka, pa sam ja mislila da bi pozvala tebe... ”
O boze.... (uzdisaj, izdisaj, uzdisaj, izdisaj....) ja sam mislio da ce mi srce ispasti u tom trenu... istopio sam se! Nisam mogao nista da ji kazem, totalno me je iznenadila, samo sam nesto mumljao... “ma, ma, aa....”
A ona, “Sta sad, hoces ili neces?”
Ja se ponovo sakupim i izdavim... “dodjem, dodjem, naravno... kako bih mogao to odbiti”
Boze, dobro da je samo preko telefona. Poljubio bih je na tom mjestu! Ali moj put prema deliriju se jos nije zavrsio...
Nastavi ona: “Ej, i bas sam razmisljala sta obuci. Dali stavim gore onu mini suknju koju sam prosli put kupila ili stavim samo traperice? Bude li ova suknja ‘previse’, sta mislis?”
Oh, boze sta to mene pitas, si mislim... nemam pojma sta da ji kazem... Sigurno ce izgledat bolje u mini suknji ali.. i nametljivije... naravno da toga nisam htio. ;)
Kazem ji, “kao da vazi, sta ti ja kazem... ne bi me ti slusala”…
“Ma slusat cu te, obuci cu sta ti mislis da je bolje...”
Srce mi je razbijalo do sada, zaista!
“Onda obuci traperice, ji kazem...”
Ona, nekako iznenadjena (i verovatno nezadovoljna) izborom pita, “A zasto?”
A ja, “ma previse ce biti agresivno sa ovom mini suknjom, nije to bas dobro”...
“Ok, ok, vidjet cu” mi kaze i nas razgovor se tako i zavrsi...

Dodjem ja na ovo veceru dosta rano, bas rano za moj ukus... ali tada smo se dogovorili. Donijem par boca nekih zestokih pica... da budemo malo koktejle mjesali... vecina ljudi bude sigurno donijela vino, tega ce biti jos previse... Vercera nije bila ni priblizno jos gotova, zapravo bisu ju morali donijeti iz nekog restorana nekih za nas eksoticnih jela, nija sad vazno kako se zovu... Cekamo mi to... i dodje ona spremna – u mini suknji!!! Pah, nije me slusala, nakon svega. Pitam je zasto nema traperica, a ona meni... “pa tako sam se odlucila, ako se ti ista ne svidja, mozes i da odes.”
Da sam imao bar malo ponosa tada... verovatno bih otiso. Porusila mi svu nadu koju sam imao za veceras u jednoj recenici... Bas ti hvala! Nekao nepristojno mi je bilo da pravim scene, bio je osim svega Njen rodjendan... sta mi preostalo drugog nego da sutim...

Konacnu doniju jela, skoro sat kasnije nego planirano... Jedemo mi to... bilo je ok, nista preteranog, ali dobro... Pomalo su vec poceli dolazit ljudi, tako smo kasno poceli... Ne tako kasnije je bila festa vec u punom zamahu... pilo se, mjesalo koktejle, prolivalo... pricalo, fotografiralo... nije bilo bas glasne muzike zbog susjeda... ali inace, ludilo! A u ponoc, kao nazdravimo (dali je bio sampanjec, ne sjetim se bas dobro ) i dodje torta... ona reze, ljudi fotkaju... slatkice... hi hi. Onda naravno svi do nje, pa cestitke, zelje... i sve to sto ide s tim... Ja nekako ne silim medju prve, pa ji skoro zadnji stisnem ruku…
i samo mozem da kazem “Sve najbolje…”
Ona mi nekih blistavih oci uzvrati pogled i kaze: “Znam…”
Zagrlimo se jako, jako… Znam… znam… samo o tome razmisljam. Kako to ona zna? Zna sta reci!!! Bila mi je to najljepse rijec koju sam cuo u zivotu... i pazite, jos uvijek tako mislim! Da li ti moze netko, netko koji ti je drag – neko koji ti znaci toliko u zivotu, kolikor mi je znacila ona – reci nesto ljepseg kao je rijec 'znam'?!? Tesko sam zadrzavao suze, bas me je iznenadila...

Bilo je vec kasno, par sati poslije ponoc, kad se odlucimo da idemo u neki klub, da nastavimo, he he... Napustimo stan u nekim nepovezanim grupama... pa znate kako je kad se grupa (polu)pijanih ljudi odpravlja negdje noci... Dodjemo ispred nekog kluba i sakupljamo se nekoliko vremena... toliko da na kraju oni mangupi na vratima shvatiju ta nas ima previse pa nas ne pustaju unutra! Idemo onda prema nekom drugom, ali ta je bio mnogo dalje... (nismo bili bas bijesni – posledica toksicnih substancija, naravno) Usput... vecina ljudi se izgubi negdje... odustane ili ide kuci, sta ja znam. Do drugog bara smo dosli samo dva njezina drugara, neki moj drug, ona i ja. Imali su unutra neku divlju muziku, bas darky... ali bilo nam ok. Ona dvojica cuga neko pivo, ali nas trojica idemo odmah plesat... bas ludilo... Ali ona, samo sa mnom plese citavo vrijeme... o boze... Oblaci, dobili ste novog stanovnika! Plesemo... plesemo.. dok ne svane dan prakticno. Kad izadjemo iz bara se rastanemo. Oni moj prijatelj napusti a ja jos ostanem sa njima, nadajuci...
“Ej, pa idi i ti doma. Da li nisi i ti u toj smijeri? Hvala, sto si dosao, cujemo se sutra... “
Ja, repom medju nogama, mogao sam jos da uhvatim prijatelja koji je odlazio minut prije... Boze, kako se to zavrsilo....

Sledeci dan se dobijemo na jos jednoj veceri. Neko malo njezino drustvo... dapace, bilo nas vise nego na onoj veceri prije ;) Jeo sam neku vegetarijansku foru, bas mi je pasalo nesto lagano, dan po teski noci, hi hi... Ne bi bila nista posebnog ova vecera da me ne bi... (vec smo zavrsili sa jelom) ... da me ne bi neka prijateljica (slatkice) pocela da me dira nogom ispod stola... Zeza me valjda... samo provocira. Kad Ona (“moja”) to vidi, baci se ona u posao... Skine si cipelu, mi golim stopalom podigne hlace na jednoj nogi i pocne me mazit... ispod stola!!!

To mi radi
jer ti možeš da mi radiš sve
to mi radi
jer ja zaljubio sam se
...
kad me pališ onda idi
lomi do kraja
priđi bliže da vidim tajnu
koju čuvaš u očima

Njih dvojica se smiju, ne glasno...oni konspirativni smijeski... nitko od drugih nije to primetio, sve se desavalo ispod stola!!! A ja, meni je bilo bas neugodno... kad mi ona to radi... ONA! Vrazicka. Kako mi moze to radit? Kratko poslije toga napustimo lokal. Kao u znak protesta... (pa da se i ja malo posalim) pretvaram se da mi je neugodno ;) pa stavljam torbu ispred kao 'nabrekline' medju nogama... One nisu to ni primjetile od pocetka, morao sam cak posebno da jih opozorim... ali onda... umrle su od smijeha! Ja sa istim onim crvenim licem... ha ha… bas sam se dobro pretvarao. (mislim, ne da me nije uzbudila ova 'moja' ali... tako ekstremno ipak nije bilo)

- 00:08 -

Komentari (5) - Isprintaj - #

petak, 12.05.2006.

Priča o početku neke ljubavi… Pt. 2

Oni dio godine je bio bas cudan. Zapravo sam se osjecao dobro. Imao sam puno za radit na poslu, smirio sam se vezi nje i u moj diapazon su dosle neke nove cure. Nekako sam poceo intenzivnije gledat malo okolo, upoznao par cura sa kojima se inace na kraju nije nisto desilo (nije bilo bas to to) ali dobro sam se proveo, svakako. Cak i sa NJOM smo ponekad zajedno izlazili, ma da nisam bio bas neznam kako odusevljen time, ali sta hocu, isto drustvo imamo pa nisam bas htio potencirat nesto sto ne treba, samo bi me ljudi oznacili za cudnog ili nesto tako, kad bi previse izbjegavao... ma ni bilo ni potrebe... bili smo si nekako kul, ja i ona.

Ne kazem, da je bilo isto kao prije. Nismo mnogo pricali, ja i ona, nista posebno, nikakvih jakih emocija. Na vani, cak medju nama dvoje, valjalo je kao da je sve kao uvijek... prijatelji. Nekog dana tako dodje do mene, bilo nas vise u tom trenu u drustvu, i pita me dali sam cuo ista od njezinog decka. Ja se naravno mnogo zacudim, Sta ti mene pitas to, mislio sam da bi morala ti znati gdje je on, ne ja. Kaze da nije cula od njega zadnjih par dana. Naravno da mi bilo mnogo cudno sve to, do sada sam mislio, da je bilo medju njima sve super... Nista nisam znao o njemu ali nije mi ni stalo do toga, da ga zovem il nesto tako... nije to moj problem. Ok, mi o tome nista vise ne razgovaramo... Stvarno mi nije stalo nista do toga. Hvala bogu... Prodje par dana i ne vidjam je bas. Nista ni ne cujem od nje (ni od njega) ali kancelarija... da ne povjerujes... To ti je bila top tema. Sta se zapravo desilo medju njima, dali su jos zajedno, tko je koga ostavio... (zapravo, vecina je mislila, da je on nju ostavio) Samo o tome se je pricalo... spekulacija i pretpostavka je bilo vise nego fakata... Bljak, da ne povjerujes stvarno... kako se ljudi brine za nesrecu drugih. Polako se je “javno mnenje” okrenulo totalno protiv ovog decka, verovatno zbog toga sto se nije javljao, neke vehementne cure su ga prakticno demonizirale... a do nje... do nje je bio prakticno red, toliko “prijatelja” je htilo popricat s njom, pa ju tjesit... Ja se u to uglavnom nisam umjesavao, prakticno nisam mogo verovat da su stvarno prekinuli... nisam! Niko nije znao nista drugo osim toga da se nije javio, nista o tome da su se svadjali ili nesto tako... Sta da bih mislio sada u jednom, da nisu vise zajedno?

Neki dan mi neki kolega kaze, pa daj, idi do nje, ti si njezin prijatelj, bit ce te vesela... A ja: pa neznam, nije to moj posao, i pored svega, necem ji smarat i ja sada, kad si vec svi drugi mijenjaju kvaku od njenih vrata... Nisam siguran, da bas hoce pricat o tome. Ma ne ne, mi kaze, bit ce te vesela, ti samo idi! ... Sta sam htija? Iso sam do nje. Kasnije, mnogo kasnije, sam shvatio, da je bila to verovatno glavna greska u cili toj mojoj prici… al, sta ja znam…

Udjem u njezin ured, ona je vidno umorna, kako da ne... od svega toga. Pitam je, dali je istina to sto pricaju... A sta pricaju, me pita? Onda ji ispricam skoro sve sto sam cuo... nisam ji reko naravno, tko je sta rekao, ali rekoh sam ji dosta… Mozda nebih smio, ali mrzio sam ove debate o njezinim odnosima izza ledja... Htio sam da prestanem slusati sve ove hipoteze i da is prve ruke cujem u cemu je stvar... (nisam ja to dosta verovao, ali kako se pokazalo kasnije, vecina je bila istina). Ona... bila mi je nekako zahvalna da sam dosao pricat s njom i ispricavala mi se bas dugo. Ipak su se svadjali prije dva tjedna dana... Nije to drugima rekla, mi kaze, nije jih to briga. (Nije cudo da toliko spekuliraju onda, si mislim, kad jim tako malo kazes ) Ali, u svakom slucaju, i ona je bila iznenadjena tome, koliko se prica o njoj na poslu. Ocigledno ji jos niko do sad nije to spomenuo… Neznam sta se tada desavalo meni... nista bih reka, osim toga da mi je bilo drago, da ji mozem pomoc, zahvalila se mi cak, da sam dosao pricat sa njom.

U nekom od sledecih dana, uz zavrsetak posla, dodje do mene i pita dali mozem napustit zajedno, pa da malo prosetamo i popricamo usput... Meni je bilo naravno drago... mogao bi imat srce od kamna, da bih joj rekao “ne” tada. Bila je nesretna i ako nije previse pokazivala toga... Majstor je ona u ponasanju. Uvijek zna prikazivat tacnu onu emociju koju hoce, i to vrlo dobro. Super je odgojena! Ali sta bi to sada... Setali smo tako od posla prema centru grada i pricali. Uglavnom je pricala ona... o tome sta osjeca... sta ji je smetalo kod onog decka, sta ce sada... Nisam mogao mnogo kometarisat. Ko sam ja, da ji ista savjetujem. Samo sam je slusao, ali izgledalo je, da ji to i najvise odgovara... Kad dodjemo do mjesta gdje se nasi putevi kuci rastanu, nadjemo neku klupu, sjednemo i nastavimo... Isprica mi ona sve tada... nije plakala ali dosta je bila bila bliski tome. (Necu sada o tome... zapravo sam poceo vec pisat neki izvod njihove price ali skuzio sam da nije posteno... to je njezina osobna prica, ne moja, i nek tak i ostane!) Uglavnom, njezina situacija je bila takva, da nije znala, nek se jos nada necega sa njim, ili da ga proba sto brze zaboravit... i tu dilemu je povjerovala meni... Meni, sa losim isustvom sa zenama, i muskarcu, povrh svega... Opet sam poceo osjetit tu blizinu sa njom... kad smo se nakon skoro dva sata tamo na klupi konacno rastali, mi je vise puta rekla “hvala”... A ja, takodjer dosta ushicen od citave price...nista ne kazem, ali drago mi je bilo, mnogo drago, mos si mislit. Napravi ona vec par koraka od mene, pa se brzo vrati i me strastveno cmokne na lice... I ode. Jau, sta se je tada desavalo u meni... kad meni, njeznoj dusi, netko tako spontano ostavi poljubac, ta jednostavni znak zahvale... a da je to jos bila ona... Mislim da sam se tada zaljubio u nju...

Nisam valjda sledece dane na taj nacin razmisljao o njoj ali, razmisljao sam, i to mnogo vise nego prije. Opet sam ji poceo pisat poruke, ne mnogo, ali sigurno vise nego za cas “posta” t.j. vremena kad je bila s deckom Njoj se naravno svidjalo, trebao ji je neko i cijenila je to... I gledaj vraga, opet smo se poceli zblizavat... Vise puta smo tako napustili posao zajedno, se na putu zaustavili i pricali po bar pola sata. Naravno uvijek je bila ista tema, njezin decko, imala je potrebu da prica, vidjelo se to, a meni je nekako povjerovala da necu pricat o tome nikome. Pocela je cak da me grli, nikad prije se mi nismo grlili... Tako jako to ona grli… prijatelje. Meni se tada srce topilo, naviko sam se na taj bliski odnos... sve prebrzo... sve previse... Volio sam ju! Nisam htio to priznat ni sebi, ali bio sam verovatno vise ushicen od nje, u tim trenutcima...

- 00:48 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

utorak, 09.05.2006.

Priča o početku neke ljubavi… Pt. 1

Ljudi, mah, vidim da bih trebao malo vise objasnit... Mislio sam od pocetka, to cu pisat kao puzzle, svaki post jedan komadic i onda ceju ljudi to citat, pa sami sastavljat sliku... JOK, nikome se ocigledno ne da citat neke dugovezne storije gdje na kraju saznajes nesto glupog o nekome za koga ti je inace i svejedno... A sta sam ja znao kako rade ovi blogovi

Dobro. Trebam ja to sve dobro objasnit! Moj zivot je kao u nekom malom gradu: svi poznaju sve, svi znaju o svema sve, cak i vise nego o sebi Mos si mislit, kako je tesko napisat cak i u blog pa da ne bisu ljudi znali... Sa djevojkom o kojoj je prica radimo zajedno. Eto! Tako smo se i upoznali. Prije nekako dvije godina mislim da je bilo, kad sam dosao. Svidja mi se inace ovdje sve, grad, ljudi (ok, ima svakakvih), cure, izlasci... Necu ga spomenut, suvise ja malen ali volim ga! Ova cura, zvat cu je “ONA”, mi spocetka nije znacila nista. Ma nista... samo jedna od ostalih suradnika. Bila mi je nekako prosjecna fizicki (necu reci kakva mi je sada, naravno da bih bio pristran... Onda smo poceli da nesto vise radimo zajedno na nekim projektima. Upoznali smo se malo bolje i privatni. Mislim nista posebno, nekoliko zajednickih izlaska u drustvu i to je bilo to. Nije mi bilo pretirano zanimljiva. Nisam bio ja u nekoj vezi tada, ali nisam je ni trazio.

Onda se je u neki cas zaljubila... U nekog decka koji je radio u blizini... Nisam ja to znao tada, nije me ni posebno zanimalo ali ljudi okoli su pricali, ej pogledaj ovog decka, vidis, ona je u njega zaljubljena... Nisan ja neki covjek za cakule, bas me briga sta se prica, ali kad se nesto mnogo prica, ne mozes da izbjegnes... Ona? Ah ona je to sakrivala, nikome nije o tome pricala... samo pocrvenila je kao rak kad je ovi decko prolazio vani, he he... Onda sam joj, nekad kad je “dragec” opet prolazio, samo tako da je malo zezam, pitao dali je on “onaj” koji se ji svidja... Onda je tek pocrvenila, ak vec nije prije, hi hi... Pa kako znas... me pita... a ja joj kazem: Pa vidim... i nekako se suosjecajno nasmjesim... nista se tada u meni jos nije desilo.
Poslje tog dana poceli smo se druzit vise. Neznam zasto. Sama je dolazila do mene. Htjela je da se druzimo. Verovatno si je mislila, eh, kad vec zna, nece mi biti neprijetno kad budem pricala o njom... Ma bila mi je simpa, tako iskrena, tako ranjiva o tom trenu... zato mi i nije smetala i ako je bila malo neobicno dugo vremena u mom uredu. Tako je cvatla tada... sredjivala se je... vise nego obicno... slatka i radostna je bila, puna zivota, pricala je sa svima... osim sa “svojim” dragim. Muskarci u drustvu poceli su primetit to... Uvijek je bila okruzena s njima, pocela je primati komplimente... decki su se stvarno (i masovno) poceli palit na nju. A ona nista. Za nikog je nije briga... sve je s nekakom ubijalskom toplinom odbijala... (ubijalskom kazem, posto uobce nije postala arogantna kao bi ocakivao, nego je za svakog nasla vrijeme, da mu je zasladila )

Gledate li ikad National Geographic emisije? Sve ove zivotinje u Africi i to? Kako se ponasajo muski i kako zenski primjerki neke vrste? Eto, bas na neko tako “parjenje” mi je sve to licilo. Krasna demonstracija prirode. Tada sam ju poceo postovat. Sreo sam mnogo cura koje su bile slatke, simpe ali vecina je postala nekako arogantnija kad je dobila previse pozornosti. Ona bas ne. Nekom redkom gracioznostjom je sve to pristupala. Liga. A ja? Meni je godilo da smo se bas mi u to vrijeme toliko druzili... vidi... svi ludaju za njom a ona provodi vrijeme samnom. Bas super da mogu imat takvu prijateljicu... Povjeruje mi.. a tako ranljiva izgleda u toj svojoj ljubavi. Nekako sam se ponosio sa njom. Priznat moram, da prije toga nisam imao bas nekih ozbiljnih zenskih prijateljica... sta bi to? Toliko (prijateljski) bliski kao smo mi sada postajali sam bio prije samo jos s jednom curom... s kojom smo se i “rastali” kad sam skuzio da od mene trazi nesto vise od samog prijateljstva. Ok, ali ONA mi je tada jos uvijek bila samo to: prijateljica. Storija sa “njezinim deckom” se nije dobro zavrsila... za nju. On se preselio u neki drugi grad jos prije su se zapravo uspjeli ispricat i zblizat...

Proslo je nekoliko mjeseci... dva mozda tri. Ne place ona bas za nesudjenom ljubavom... Brzo se je skulirala posle onoga a mi dobri frendovi jos naprijed. Nisam ni sam osjetio promjene u meni... pisao sam joj poruke, takve smjesne, uzvratila mi jih uvijek... Izlazili smo van, u drustvu, kao prije. Onda sam jednom shvatio, da sam uznemiren kad flirta s drugimi decki. Znao sam da to nije nista, takav ji je stav. Flirta ona sa svima, nista to ne znaci. Ali ja sam bas bio uzbudjen. Nisam si tada znao razlozit zasto to, dali je to samo nekaki bratovski protekcionizam ili stvarno osjetim nesto sentimentalnog prema njoj... Nisam naime dosta razmisljao o toj dilemi, mi smo ipak samo prijatelji, i osim svega, ona nije nikakvog interesa za mene pokazivala... nije bilo to munje. Ali ipak... cesto sam se uhvatio da mislim na nju... i da u nekim situacijama moje uzbudjenje prolazi u ljubomoru...

Nisam htio o tome razmisljat. Gurao sam tu misao iz glave, negdje u podsvjest.... dok jednom ne shvatim da se ji mnogo svidja neki decko iz naseg drustva. Cesto smo izlazili zajedno, ja nekako zavistan kako brzo su se skompali njih dvoje... I ovaj decko mi je nekako tajanstvano djelovao. Kao da bi imao sve pod kontrolom. Slutio sam sta se sprema... Vec sam bio na drugom tiru. Imalo me, da bih joj na sav glas urlao onu pjesmu od Zabranjenog pusenja:

Neću da budem Švabo
U dotiranom filmu
Neću da budem statist
U životu i u kinu
Neću da budem Švabo
Švabo da budem neću

Slavni režiser je u našem gradu
Snima novi film, kažu bit će dobar
Strani glumci, prijemi i lova
Nema sumnje, smiješi mu se Oskar
Trebat će on i mnogo statista
Za masovne i grandiozne scene
Iako kažu da on dobro plaća
Tamo neće, neće biti mene

Neću da budem okupator
Ima neki đavo u mojoj psihi
Neću da budem Švabo
Kad ne mogu biti Prle niti Tihi
Neću da budem Švabo
Švabo da budem neću, nema Boga!

Glavni glumci bi htjeli
Da su na pravoj strani
Ja da budem Švabo
A oni partizani

I odjednom su bili zajedno. Sakrivali su to. Meni nisu nista rekli. Ali bas smo se dosta druzili prije toga. Bio sam jima verovatno daleko najbolji zajednicki prijatelj. Ali za njihovu vezu sam morao saznati od drugih... jau, kak me boljelo to. Neko vrijeme je nisam htio ni pogledati. Nisam bio siguran zapravo, dali sam vise razocaran, ljut ili ljubomoran... Verovatno svakoga po malom, ali zadnjeg najvise. U svakom slucaju, na vani sam se ponasao kao da sam “samo” ljut... mnogo vremena... bar par tjedna... Ona je vec davno odustala od toga da proba ista rijesit sa mnom, ja sam je jednostavno ignorirao. I onda je pocela i ona mene. Dok me jednom njezin decko ne pita dali se stvarno ljutim na njih...Halo?!? Da, mu kazem, ali samo na nju, posto sam ocakivao da ce mi ista reci. Od tebe nisam toga ni ocekivao, zato se i ne ljutim na tebe... To je bila cista istina... nisam se nista ljutio na njega, nikvih negativnih emocija... Eto, kad sada pomislim... mozda je to dokaz da sam bio stvarno samo ljut i ne ljubomoran? Kad bih bio ljubomoran, ne bih ga mogo podnijeti... Sta ja znam...

Polako smo sredili nase veze. Ne mozes radit u losoj atmosferi. Nije vrijedno. Rekla mi je Oprosti. Da bi mi morala rec... i da ji je zao... Ok, sta god... Mnogo mi je bilo tesko da se naviknem na to da ima sad decka, ali nekako sam uspijeo sredit sam kod sebe i smirit se sa tim. Poceli smo cak zajedno izlaziti... ponovo... Sta hocu, nema ovo nase “malo misto” dosta ljudi, ali ovi su mi bili jos uvijek dragi...

- 03:32 -

Komentari (6) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 08.05.2006.

Što mi to treba...

Ne zasluzi si, da samo o njoj pisem. Sigurno ne! Ali sta cem o drogom ispricavati, zivot je moj, kao svi ostali... Ima ljepog, loseg, smijeha, tuge, rada, izlaza... I nadam se svega.

Ali dobit ce paznju. Zbog nje je bio ovaj blog osnovan. Posto ne mozem o tome pricat drugim ljudima... Papir sve podnosi, “prijatelji” ipak ne. Sve prerado cujeju “senzacije”, pa price o drugim ljudima... kako jim to napuni svijet (pa svi smo isti, necu sebe izuzimat ).
Danas me je naljutila. Konacno. Posto trenutci ljutnje su jedini kad mi ne fali... i najbolja terapija da je zaboravim. Probao sam jih vec mnogo... inscenirat bijes mislim, ali nekako nije proradilo kak treba. Izmislio sam neko prcku, ju spremio da smo se svdjali ali onda mi je uvijek bilo zao, pa sam se joj ispricao. Ne moze se to umjetno radit, ne funkcionira... Danas je bilo drugacije.
Pitao sam je, zasto me nece vise zagrlit... kao u proslosti. Kaze mi, da smo se u proslosti grlili kao prijatelji (bar tako “je mislila”) ali sada da to ja ne hocu vise zbog prijateljstva, nego... OK. A sta onda?!? A kad sam te slusao posle raskida s (sadasnjim bivsim) deckom, tad si me mogla grlit, a? Sada kad ja trebam pa ne?!? Kad ti treba drustvo za rucak, sam dobar, pa za pricicu, kad te niko drugi ne slusa... Znam. Nista mi nije duzna. Ne trebam ji ni ja nista dat, ali ji dajem svejedno... budalo jedna. Samo sebe mrcvarim.

Ok, dosta negativnih emocija; niko nece citat ovo ako bude tako dosadno napisano. Polako moram razmislit kako poceti pisat pozitivne price. Verovatno cu onda i bolje razmisljat. To je uzajamno.

- 23:53 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 07.05.2006.

Ručak

Ok, opet se oglasam. Nisam ocekivao, da cu vec sada nesto dodat, ali tako se desilo.... Prosli post je stvarno cak i mene malo smarao ali sta cu, nemoze covjek vec od pocetka sve tip-top. Plus, cini mi se da je sva prica ispala tuznija nego je u istini bilo... Osim ako ne predpostavimo, da je inace vec moj zivot tuzan ali bolje da tako ne razmisljam. Probat cu danas pisat manje “poeticno”, nisam ja u istini taka sanjalica kao se cita, ma da.... ma da je sve istina sto sam napisao. Samo mogao bi malo drugacije. Probat cu u sledecim postovima, pa cemo vidjet kako bude ispalo.

Danas smo se ponovo sreli. Vec. To je nekako iznenadjujce, posto zadnje vrijeme nismo bili naviknuti da se vidjamo tako cesto. Cak i saljili smo si nekoliko SMS-ova, sve neke gluposti, ali samo juce jih je bilo vise nego citav prosli mjesec dana. Ako pogledam sve sa malo distancije, to ipak nista ne znaci, znam je dovoljno vec i osim svega, bile su neke gluposti od poruka. Ovi put je zapravo bila ona, koja je predlozila da imamo rucak zajedno. Bilo je sigurno po prvi put poslje osam mjeseci, da rucamo zajedno. Samo nas dvoje. Kad se sretnemo mi opet mi dodje u nekom njezinom “smrketa” stavu, koji inace ne bih bio nista posebno, ali za osobu njezine starosti je bas ljubak, meni cak previse. Predobro zna sta mi to radi! Zavrsili smo u nekom poznatom bliskom restoranu, koji je dovoljno jeftin i zadovoljavajuci za obojicu – ukratko nista posebno. Ja porucim neki dio od praseta sa nekim umakom ona neki steak. Vrlo los izbor. Ovaj dio praseta ispadne samo kosti i masnoca, nis mesa! Bljak, kakvi prevaranti. Neceju me vise vidjet tamo... Sta hoces, pochi soldi, poca musica!

Inace, nije nam bilo bad. Ja sam se odlucio da ne budem “tuzna plakalica” i da probam uzivat. Zapravo sam ja sam mnogo pricao. O tome i onome, o onom prijatelju i drugom – postao sam svjestan kako malo smo u istni pricali proslih nekoliko mjeseca. Kadgod sm se sreli na samom, bile su to neke emotivne i nigdjevudece price o tome sto ja bih a ona ne bih (zapravo, nikad nismo direktno pricali sta ona nebih, ali svakako je bilo jasno), tako da si dosta ni obicnih stvari nismo ispricali. Znaci, bio sam dosta otvoren i opusten... a sta mogu... kad me tako uzbudjava kad god sam sam sa njom. Citavo raspolozenje su gorsale samo poruke nekih njenih prijateljica, koje su joj konstantno nesto saljile. Skoro vec zavrsimo, umireno, uprkos porukama, kad je zove njen dragi. Naravno sam odmah skuzio ko zove, ne oglasa se ona svakome na isti nacin... Pocne mu radostno pricat o tome kako smo zajedno na rucku, kako nisam nista jeo… Raspolozenje mi je odmah upalo za devedeset posto, nekako mucno i neprijetno sam se ojecao za stolom. Kada ona pocne jos saptat u telefon i kad skuzim, da se dogovaraju kad da se dobijo nocas mi postane dovoljno i namignem ji da idem platit... Nisam se vise vracao za stol, radije sam je sacekao za sankom. Vidjela je kako sam se promjenio. Nisam je htio pogledat i sutio sam. Bas ti hvala, kao da nisam znao sta ti je decko i sta ti ja nisam. Da li si trebala dokazivati koga zaista volis meni ili sebi? Uglavnom, ona me pocne golicati (verovatno zbog krivog osjecaja, tko zna), svjesna da sam ji to zabranio vec davno. Zna kako sam osjetljiv na to. Dioma ji na kraju i uspije, pocnem da ji vracam kratke dodire, cak i poglede. Ajme, kako me frustrira to, tako jednostavno me procita, tako brzo zna sta mi treba... i vec sam kao alat u njenim rukama. Pussy!!!

Da ne zaboravim... dobro bi mi dosli neki prijedlozi kako malo dizajnirat ovi sajt. Do sada nisam skoro nista promjenio u html kodu (mozda ni ne treba) ali mogo bi sta... necu da bude izgled isto dosadan kao tekst... Ubacit cu neke slikice, bar...

- 23:04 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

subota, 06.05.2006.

Ponovi susret...

Juce smo se ponovo sreli. Cekala me je na klupi ispred parka. Mnogo se je ljudi guzvalo na ovoj strani ali nije je bilo tesko prepoznati. Kako je ne bi prepoznao, o boze, kad je uvijek pratim medju ljudima, i tada kad znam da je nema. Bila je obucena konvencionalno, nista posebno, ali ta njezina jednostavnost mi je bas simpa... tako prirodna izgleda u njoj... Iznenadjujuce nije nosila parfema, koji inace stvara prepoznatljiv krug mirisa oko nje. Od svih mojih prijateljica ona najvise voli sarmirat parfemom... Pozdravi me obican sirok osmjesaj: “brzo si stigao...” Ovi osmjehi me ubijaju. Htio sam biti hladan prema njoj, bar sada od pocetka, sto vise vremena. Umjesto toga bio sam sposuban samo nekog gorkog smijeska. Zasto moram biti tako slab prema njoj... tako je sjajna.

Kad guramo bicikle protiv sredistu parka mi sva vedra prica o tome sta su prosle veceri radili sa cimericom. Ja je jedva slusam. Razmisljam sta cu ji reci... kaku cu se ji priblizati, mastam o tome, kako cu je grliti. Konacno sjednemo na praznu klupu na nekom praznom mjestu. Sali se o tome, da ceju ljudi mislit da munjamo nesto, ako nas vide. Ja se nekako ironicno zaklinjam da mi ne bi nista smetalo ali ona se samo smije... Pocine brbljat nesto o fakuleti, o kolegima, o krasnim trenutcima koje smo proveli zajedno, smije se, uziva... a ja sutim. Svake toliko vremena ji kao kimam glavom. “A sta ima kod tebe?” me konacno pita. “ma, nista” jos dalje sutim i gledam negdje u daljinu. “Joj, pa ti si me pozvao da se nadjemo” mi izazivajuce prigovara. Njezini koketni pogledi mi uzimaju tu mrvu snage koliko mi je jos ostalo da ji se ispricam. Ali stvarno sam zaboravio sto sam htio reci. “Da li se nesto promjenilo u zadnje vrijeme?” –“Ma, nije...” Pogled mi skita negdje izmedju praznine i njenih oci koje su bile sada fiksirane na meni. Istegnem ruku i gladim ji kosu... bozanski osjecaj... Shvatim da ne smjem vise, zbog sebe... i zbog nje. “Ne mogu da te zaboravim...” saptam. “Pa kak?” mi hoce pomoc. I broji mi sve cure koje poznajemo zajedno i nemaju decka. “A ona, kak se ti ona svidja? Pa ona?...” – “Sta su one prema tebi...” gleda me, kao da mi ne vjeruje, ma da zna, da ne lazem. “Bas si mi sladak...” samo mi je to jos trebalo. Nisam dosao ovdje, da budem sladak. Da, pussy, si verovatno misli ako me mozda negdje duboko u sebi ocjenjuje kao muskog. Sta mi je sva ova iskrenost pomogla... da budem “sladak”? Pitam ju kakvi su joj planovi za ljeto. Morao sam okrenuti temu. Da nezna, mi kaze. Ocekivao sam tak odgovor. Verovatno bude isla na more sa svojim deckom. Recem ji, da mi je zao da su stvari taku krenule ove godine, da nisam htio da se tako zavrsi. Ona samo slegne ramenima, kao da se slaze. Neko vreme samo sutimo, svak u svojim mislima.

I'm just the pieces of the man I used to be
Too many bitter tears are raining down on me
I'm far away from home
And I've been facing this alone
For much too long
I feel like no-one ever told the truth to me
About growing up and what a struggle it would be
In my tangled state of mind
I've been looking back to find
Where I went wrong

Too much love will kill you
If you can't make up your mind
Torn between the lover
And the love you leave behind
You're headed for disaster
'cos you never read the signs
Too much love will kill you
Every time

I'm just the shadow of the man I used to be
And it seems like there's no way out of this for me
I used to bring you sunshine
Now all I ever do is bring you down
How would it be if you were standing in my shoes
Can't you see that it's impossible to choose
No there's no making sense of it
Every way I go I have to lose !!!! I have !!!!

Too much love will kill you
Just as sure as none at all
It'll drain the power that's in you
Make you plead and scream and crawl
And the pain will make you crazy
You're the victim of your crime
Too much love will kill you
Every time

Too much love will kill you
It'll make your life a lie
Yes, too much love will kill you
And you won't understand why
You'd give your life, you'd sell your soul
But here it comes again
Too much love will kill you
In the end...

Ona prva prekine tisinu: “Sve ce biti jos dobro. Ti samo vise gledaj okoli.” O boze, kako da gledam, kad samo tebe vidim svuda, kad svaki osmjesaj usporedim s tvojim, kad me parfem na ulici podsjeti na tebe, kad iznad svake sjenke trazim tebe? Sutim i gledam ju neuvjereno. Vjetar mi nosi njezin miris, a ja nezasitno udisajem. Tako volim njezin prirodni miris, bez bilo kog parfema. Joj, zasto moram gledat stvari tako emotivno. Gledaj stvari sa srcem pa ces monogo osjetiti ali i patiti... gdje je tome kraj?

Pocne mi pricat o svom bivsem decku. Vidi se da je i nju gnjavila ova tema o nasim odnosima. Koliko puta smo to vec razgovarali. Ali to sa njenim bivsim nije nista bolje. Opet cu igrat razumijevajuceg prijatelja. Upravo to ulogu, koji tako nestrpljivo probam da izbjegnem. A sta kad ima ona svu snagu u svojim rukama, a ja… i ako sam akumulirao brdo snage za nas susret – kad ji pogledam u oci, sve mi ispari u trenutku. Eto ti, takav muskarac!

Nismo vise dugo pricali. Bilo je kasno, i vjetar je postao jak. Jos uvijek su hladni, ovi prvi dani svibnja. Sjeli smo svak na svoj bicikl i napustili park. Nismo se ni zagrlili. Rastali smo se kao prijatelji, nekakvi prijatelji.

- 20:43 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

Uvijek je teško početi...

Evo me!!! Pa kazu da neznam koristiti kompa
Znaci prijatelji moji, kao sam obecao, evo moja adresa
marko.zorin@gmail.com
... vrlo tesko pogoditi jel' ne?

- 03:54 -

Komentari (1) - Isprintaj - #