Juce smo se ponovo sreli. Cekala me je na klupi ispred parka. Mnogo se je ljudi guzvalo na ovoj strani ali nije je bilo tesko prepoznati. Kako je ne bi prepoznao, o boze, kad je uvijek pratim medju ljudima, i tada kad znam da je nema. Bila je obucena konvencionalno, nista posebno, ali ta njezina jednostavnost mi je bas simpa... tako prirodna izgleda u njoj... Iznenadjujuce nije nosila parfema, koji inace stvara prepoznatljiv krug mirisa oko nje. Od svih mojih prijateljica ona najvise voli sarmirat parfemom... Pozdravi me obican sirok osmjesaj: “brzo si stigao...” Ovi osmjehi me ubijaju. Htio sam biti hladan prema njoj, bar sada od pocetka, sto vise vremena. Umjesto toga bio sam sposuban samo nekog gorkog smijeska. Zasto moram biti tako slab prema njoj... tako je sjajna.
Kad guramo bicikle protiv sredistu parka mi sva vedra prica o tome sta su prosle veceri radili sa cimericom. Ja je jedva slusam. Razmisljam sta cu ji reci... kaku cu se ji priblizati, mastam o tome, kako cu je grliti. Konacno sjednemo na praznu klupu na nekom praznom mjestu. Sali se o tome, da ceju ljudi mislit da munjamo nesto, ako nas vide. Ja se nekako ironicno zaklinjam da mi ne bi nista smetalo ali ona se samo smije... Pocine brbljat nesto o fakuleti, o kolegima, o krasnim trenutcima koje smo proveli zajedno, smije se, uziva... a ja sutim. Svake toliko vremena ji kao kimam glavom. “A sta ima kod tebe?” me konacno pita. “ma, nista” jos dalje sutim i gledam negdje u daljinu. “Joj, pa ti si me pozvao da se nadjemo” mi izazivajuce prigovara. Njezini koketni pogledi mi uzimaju tu mrvu snage koliko mi je jos ostalo da ji se ispricam. Ali stvarno sam zaboravio sto sam htio reci. “Da li se nesto promjenilo u zadnje vrijeme?” –“Ma, nije...” Pogled mi skita negdje izmedju praznine i njenih oci koje su bile sada fiksirane na meni. Istegnem ruku i gladim ji kosu... bozanski osjecaj... Shvatim da ne smjem vise, zbog sebe... i zbog nje. “Ne mogu da te zaboravim...” saptam. “Pa kak?” mi hoce pomoc. I broji mi sve cure koje poznajemo zajedno i nemaju decka. “A ona, kak se ti ona svidja? Pa ona?...” – “Sta su one prema tebi...” gleda me, kao da mi ne vjeruje, ma da zna, da ne lazem. “Bas si mi sladak...” samo mi je to jos trebalo. Nisam dosao ovdje, da budem sladak. Da, pussy, si verovatno misli ako me mozda negdje duboko u sebi ocjenjuje kao muskog. Sta mi je sva ova iskrenost pomogla... da budem “sladak”? Pitam ju kakvi su joj planovi za ljeto. Morao sam okrenuti temu. Da nezna, mi kaze. Ocekivao sam tak odgovor. Verovatno bude isla na more sa svojim deckom. Recem ji, da mi je zao da su stvari taku krenule ove godine, da nisam htio da se tako zavrsi. Ona samo slegne ramenima, kao da se slaze. Neko vreme samo sutimo, svak u svojim mislima.
I'm just the pieces of the man I used to be
Too many bitter tears are raining down on me
I'm far away from home
And I've been facing this alone
For much too long
I feel like no-one ever told the truth to me
About growing up and what a struggle it would be
In my tangled state of mind
I've been looking back to find
Where I went wrong
Too much love will kill you
If you can't make up your mind
Torn between the lover
And the love you leave behind
You're headed for disaster
'cos you never read the signs
Too much love will kill you
Every time
I'm just the shadow of the man I used to be
And it seems like there's no way out of this for me
I used to bring you sunshine
Now all I ever do is bring you down
How would it be if you were standing in my shoes
Can't you see that it's impossible to choose
No there's no making sense of it
Every way I go I have to lose !!!! I have !!!!
Too much love will kill you
Just as sure as none at all
It'll drain the power that's in you
Make you plead and scream and crawl
And the pain will make you crazy
You're the victim of your crime
Too much love will kill you
Every time
Too much love will kill you
It'll make your life a lie
Yes, too much love will kill you
And you won't understand why
You'd give your life, you'd sell your soul
But here it comes again
Too much love will kill you
In the end...
Ona prva prekine tisinu: “Sve ce biti jos dobro. Ti samo vise gledaj okoli.” O boze, kako da gledam, kad samo tebe vidim svuda, kad svaki osmjesaj usporedim s tvojim, kad me parfem na ulici podsjeti na tebe, kad iznad svake sjenke trazim tebe? Sutim i gledam ju neuvjereno. Vjetar mi nosi njezin miris, a ja nezasitno udisajem. Tako volim njezin prirodni miris, bez bilo kog parfema. Joj, zasto moram gledat stvari tako emotivno. Gledaj stvari sa srcem pa ces monogo osjetiti ali i patiti... gdje je tome kraj?
Pocne mi pricat o svom bivsem decku. Vidi se da je i nju gnjavila ova tema o nasim odnosima. Koliko puta smo to vec razgovarali. Ali to sa njenim bivsim nije nista bolje. Opet cu igrat razumijevajuceg prijatelja. Upravo to ulogu, koji tako nestrpljivo probam da izbjegnem. A sta kad ima ona svu snagu u svojim rukama, a ja… i ako sam akumulirao brdo snage za nas susret – kad ji pogledam u oci, sve mi ispari u trenutku. Eto ti, takav muskarac!
Nismo vise dugo pricali. Bilo je kasno, i vjetar je postao jak. Jos uvijek su hladni, ovi prvi dani svibnja. Sjeli smo svak na svoj bicikl i napustili park. Nismo se ni zagrlili. Rastali smo se kao prijatelji, nekakvi prijatelji.
Post je objavljen 06.05.2006. u 20:43 sati.