cisto jer sam naisla na ovo prije nekoliko dana. i zaista je tako. nikad nisam bila sposobna zapisati nesto onako kako stvarno i je bilo...
problemi s tim svaki put kad otvorim ovu stranicu.
bojim se vidjeti za stvarno ono sto mislim, jer mi se nakon nekog vremena nece svidjati. mozda mi se vec ne svidja. a ovako u glavi nije materijalno. moze doci, a bogme moze i otici. spremiti se duboko. ne mora se nikad vise izvlaciti.
a napismeno... rijeci bole, rijeci proganjaju. one sputavaju, ubijaju, ne dopustaju da zaboravis. i uvijek su tu, odjekuju u praznim prostorijama, na poljanama, vriste s papira. ne mozes se maknuti od njih. ako zacepis usi, svejedno se cuju. ako zatvoris oci, svejedno se vide. utisnu ti se u pamcenje kao precizan klesarski potez na kamenu i ti ne mozes vise nista napraviti oko toga.
eto.


****

i ljudi ne mogu biti sretni s nekim ako nisu sretni sa samim sobom.
fajrunt.
probably story of my life.

sad ce jos ispast da se samosazalijevam i da sam depresivna.
ali nisam. samo ocito nisam bas sretna sa sobom.
trenutno.
imam problema s opustanjem. evo, "javno" priznajem. ne mogu se opustiti. previse razmisljam o onom "sto ako". sto ako nam ponestane tema za razgovor?
sto ako odbije poziv na kavu?
sto ako mu nisam dovoljno dobra u krevetu?
sto ako mu nisam dovoljno dobra bilo gdje?
sto ako sebi nisam dovoljno dobra?

//okej, ovo zadnje se nisam nikad upitala, ne znam bi li trebala. mozda.

sto ako bilo-sta-sta-mi-se-ne-svidja-i-muci-me?

pa, ovaj...
trebali bi si rascistiti neke stvari u glavici. i postati sigurni u ono sto zelimo, mozemo, hocemo. yes, my precious.


****

voljela bi napisati neki dubokoumni post, ali ja nisam osoba od dubokoumnih postova.
ja sam osoba od blesavih, samopromisljajucih, besmislenih postova.
neodlucnih postova.

mozete reci da sam se upravo predala, ali...
nije da sam imala sta predati.
mozda radije ne srljati u nesto
u cemu na kraju nece nikome biti dobro.



****

svaki put ovako zavrsi haha. pa nevjerojatno.

dolje na plaži
ja i ti smo bili sigurni da
lako ćemo popraviti svijet




ne znam. ne znam sto da pisem. imam snaznu zelju nesto napisati, ali rijeci nisu bas voljne izaci van. bar ne na pravi nacin.
sve je nekako umjetno, sav ovaj nacin komunikacije. izrazavanja.
zelim napisati koliko sam u nedoumici, ali zapravo nisam nimalo.
zelim napisati koliko mi fali. samom ovom recenicom to nedostajanje izgleda kao da se pretvorio u moju hranu i vodu i da necu prezivit bez njega. a nije tako.
samo mi fali. onako. jako. fino jako.
sav je bedast. i to mi je super.
i nekak volim to kak smo si postali blizi - ili se bar tako cini - poslije brucosijade oliti kolektivnog pijancevanja pred faksom. bas ono. nekak. da.
ono kad te zove bezveze da se kladi s tobom zbog neke jos vece bezvezarije. i onda spusi haha.
i jos mi je duzan palacinke.


htjela bi uciniti nesto, ali poznajuci sebe, napravit cu nes totalno krivo, zblamirat se i propast u zemlju :D i onda nis ne bu kak treba. kak valja.
nemam ideju.
stay calm and do nothing?

bahh. not really.




*****


+ imam najvecu seks-bombu na faksu. ufffff. sve mi se noge odsjeku kad ga vidim. joj.
i ne, to "nazalost" nije ovaj gore lik.
(:




*****
izgovoreno nista vol. IV
the world is ours