"I opet si misli 'zasto me ne primjecuje?', opet neke njene mastarije o negativnoj strani joj unistavaju svu percepciju koju si je stvorila. 'Vlakovi svi su vec prosli', govori. NIJE ISTINA. Njezin um vjeruje u stvar koja je potpuno drukcija od 'onog neceg' sto ju sputava. Umislja si da on zbog NJE se okrece na hodnicima, da zbog NJE ide tamo gdje ga prije nije vidjala... Al ona mracnija strana vuce drugdje: on nju ne zna, ne zamjecuje po hodnicima, ne interesira ga, ne zeli ju upoznati... Te dvije strane ju rastezu, ni sama vise ne zna... Vjeruje, tj. zeli vjerovati u ovu ljepsu, pozitivnu stranu, no tu je uvijek neki prokleti crv sumnje. Proklet bio. No svejedno, njene oci traze njegove, nalaze ih, no bez povratne poruke. Ili mozda oboje pogledaju u krivom trenutku? Neki dan su bili sami u hodniku, ona prilazila s jedne, a on s druge strane. Mimoisli su se tocno pokraj vrata njegovog i njezinog najdrazeg predmeta. Predmeta koji ih je, na neki nacin, spojio. Jer da nije njega, ne bi nikad saznala za to prekrasno bice za kojeg 'zivi'. Nije li to mozda i malo prejak glagol, 'zivjeti za nekoga'? Ona to ne zna, jedino to si sad tumba u glavi jest 'zasto? Prokleta zivciranost, zasto sam spustila glavu? Zasto ga nisam pogledala, pozdravila, nasmjesila mu se?' Prokleti zasto. Tko zna sto on sad misli o njoj. Zarko zeli znati... A nema nikoga da joj kaze..."