).U potrazi za istinom
27.05.2007., nedjelja
My way: igram se igru "Vjerujem/ne vjerujem"
|
S osvrtom na "kavicu" Došao je i taj trenutak kada je potrebno točno definirati razloge mog pisanja i uputiti sve vjerne čitatelje u neke moje sasvim osobne stavove o svijetu u kojem živimo. Bavljenje nekim vrstama psihoterapije pokazalo je da ljudi tendiraju u životu zauzimati različite uloge. Zamislimo to jednostavno: svaka osoba percipira samu sebe na određeni način – to je uloga koju si primarno u životu dodjeljuje (kažem primarno jer većina nas zapravo ima više različitih uloga, ali ova predstavlja ono što smo MI u suštini). Pa tako je netko učitelj, netko sljedbenik, netko roditelj, netko dijete, netko svećenik, netko zabavljač, netko žrtveno janje... Ja sam sebe uvijek doživljavala kao istraživača i do određene mjere edukatora. Zbog toga postoji i ovaj blog – kao sredstvo istraživanja novih gledišta i način da prenesem dosada naučeno dalje – onome tko želi prihvatiti, naravno. Voljela bih saznati kako vi doživljavate sebe – jer to su zapravo vaše prirodne uloge u životu. U tom kontekstu, doživljavam da je najveća vrijednost za čovjeka pojedinačno i društvo u cjelini – znanje. Međutim prikupljanje znanja može biti mukotrpan posao za nekoga tko nije spreman uložiti dovoljno vremena i truda u to. Razlog tome je što smatram da znanje nikako ne može proizaći iz samo jednog izvora – već mora biti više različitih izvora koji potvrđuju istu informaciju, od kojih je jedan od vrijednijih i osobno iskustvo. Ipak osobno iskustvo ne može biti jedini kriterij znanja: jer je previše subjektivno i zato ga je dobro kombinirati sa drugim različitim izvorima. Tako otprilike izgleda ova moja potraga: spoj potvrđenog znanja iz različitih izvora i osobnog iskustva spojenih u, za mene, racionalnu i logičnu cjelinu. Naravno, znanost smatram jednim od najvećih izvora dosadašnjeg ljudskog znanja (usprkos svemu donosi velik broj „neporecivih“ činjenica). Zato se većina mojih tekstova bazira na znanstvenom pristupu, a tiče se stvari koje (da citiram Krešu Miška) idu malo preko ruba. I usprkos činjenici da sam se na taj način vjerojatno „proklela“ u smislu da ću imati malen broj čitatelja koji razumiju što zapravo hoću reći i koji podržavaju moje mišljenje i zato što nisam pripadnik niti jedne od dviju ortodoksnih struja – namjeravam u tom smjeru nastaviti. Dakle, u dosadašnjem, bilo virtualnom bilo materijalnom, kontaktu s vama koji me redovito čitate susrela sam se s velikim brojem, meni dosad nepoznatih mišljenja, informacija, pristupa, stavova. Vrijeme je da odaberem što od toga svega mogu iskoristiti u svojoj daljnjoj „misiji“, a što, barem za prvu ruku, odbaciti. Naravno, kako će potraga ići dalje možda odaberem i pokoju dotada odbačenu informaciju koja se u tom trenu može dobro uklopiti. Stoga krećem s nabrajanjem stvari u koje vjerujem, nasuprot onih u koje ne vjerujem, naravno s obrazloženjem. Ovdje još želim napomenuti da moja vjera nije istovjetna vjeri u religijskom smislu, odnosno podložna je promjeni ako rezultati potrage pokažu da je promjena opravdana. Također, ovo je samo moje mišljenje koje se bazira na meni prihvatljivom konceptu i ne tvrdim da je apsolutna istina za sve ljude (o bože, zvučim kao Berix ;))))). Vjerujem u ideju da smo svi povezani, samo dijelovi ili moduli nekog većeg bića ili svijesti (bit prethodnog posta). Vjerujem da su sve informacije povezane i da svatko može doći do svake ako zna kako – čak i noviji nalazi u znanosti idu u tom smjeru. Vjerujem da se sve tajne čudotvornih izlječenja i „neobjašnjivih“ situacija u kojima se ponekad nađemo kriju u nama samima i u odnosu nas kao pojedinaca sa tom višom svijesti (koja je također sačinjena od nas). Djelovanje toga pripisujem neizmjernoj snazi sugestije, autosugestije, vjere, vizualizacije i namjere. Smatram da su to nedovoljno istraženi fenomeni i da bi im trebalo posvetiti više pažnje. Vjerujem da je cijeli naš svijet projekcija svijesti i da bez te svijesti ne bi bilo ni tog svijeta. U tom kontekstu prostor i vrijeme kakve poznajemo ne igraju nikakvu ulogu. Ne vjerujem u visak koji prima poruke iz svemira i drugih denziteta – vjerujem da je visak ili bilo kakvo slično pomagalo samo produžetak naše ruke. To znači da podaci koji u njega dolaze mogu doći iz „polja“ iz kojeg primamo informacije ili iz nas samih, neovisno o tom polju. U tom kontekstu – nije objektivan. Npr. ako nam na prvi pogled netko nije simpatičan, ali ne osvjestimo odmah razloge za to – postoji opasnost da će taj naš osjećaj priječi i na pomagalo koje koristimo. Zato sam sklonija metodi koja se sastoji od osvještavanja osvojih osjećaja i traženja njihovih motiva. Ne vjerujem u raspored denziteta kakav se opisuje – moguće je da postoje razine, ali isto tako vrlo malo vjerojatno da mi išta o njima znamo. Sve informacije koje dobivamo o tome dolaze iz samo jednog izvora – to je već dovoljno sumnjivo. Ako prvi put „zagrizemo“ i prihvatimo taj izvor kao apsolutnu istinu sve daljnje senzacije koje doživljamo tumače se iz te perspektive – to je odlika organizirane religije – kojoj ću svakako posvetiti jedan zasebni post. Česta tema u zadnje vrijeme – Bringersi. Svi kažete da ste se u njima prepoznali – naravno, knjiga je pisana za ljude sa alternativnim pogledom na svijet, dakle za buntovnike iz sadašnje perspektive – drugi je neće niti čitati. Druga odlika joj je što udara direktno u ono što ste nazvali egom – svi mi želimo biti važni, svi mi želimo biti pripadnici „obitelji svjetla“ sa važnom misijom na ovom svijetu. Ne vjerujem u tako doslovan opis bilo čega dosad neistraženog. Uostalom poštivanje te ideologije me gura iz jednog sustava u drugi – a po knjizi – mi koji smo je čitali ne funkcioniramo u sustavima, rušimo ih. To mi se čini malo paradoksalnim: PROGRAMIRANI ste da srušite sustav – dakle već samim time smo dio nekog drugog sustava. Ne vjerujem u doslovne opise Kasiopejaca, Orionaca, Plejadinaca, Reptila, Greyeva – ne kažem da je nemoguće, ali mislim da ako je tako mi o tome teško možemo nešto znati. Čini mi se da ljudi nisu za neke stvari spremni reći: ne znam. Vjerujem da mi ne znamo ništa ili znamo jako malo o ustrojstvu Polja, univerzume, svemira, kolektivne svijesti, homunculusa – kako ga već tko naziva. Eksplicitni i detaljni opisi takvih stvari, pogotovo ako se uz to još shvaćaju doslovno umjesto simbolično, su također odlike organizirane religije – dakle vrlo rigidnog sustava. Definitivno ne vjerujem u organske portale, ljude bez duše koji se hrane nama i našom energijom. Smatram da ne postoje ljudi bez duše, samo ljudi koji su toliko ovisni o sustavu u kojem žive da više ne znaju i ne mogu bez njega. Dapaće iz moje perspektive i životinje i biljke imaju „dušu“ odnosno predstavljaju module više svijesti. Ne vjerujem u striktnu podijelu na crno i bijelo, dobro i zlo, OPS i OPD. Ne vjerujem da ijedan čovjek svjesno i svojevoljno (bez da su za to krive neke druge frustracije) odabire negativno. Mislim da negativno vrlo često proizlazi iz pozitivnih motiva, a ono što je negativno najviše šteti onome tko ga koristi. Mislim da svi imamo u sebi i crno i bijelo, isprepleteno do mjere da smo svi sivi. Dapaće, mislim da je to i nužno za ravnotežu i cjelovitost svakog bića – kako onog „velikog“ tako i nas „malih“ unutar njega. Zbog toga ne vjerujem u negativne ljude, samo u ljude koji su zbog ovog ili onog razloga zaglibili u nešto i više se ne mogu izvući vlastitim snagama. Takvi ljudi pate – i ja suosjećam s njima. Ovoj temi ću također posvetiti zaseban post pa neću sada previše o tome. Ne vjerujem u instant rješenja, instant oporavke, instant promjene, instant „punjenja energijom“. Vjerujem u fiziku koja kaže da je količina energije uvijek konstantna – dakle instant punjenje, negdje znači i instant pražnjenje. Vjerujem u postupne metode, koje ne zahtjevaju nužno rituale. I duboko vjerujem da svaki organizam na svijetu ima prirodnu sposobnost regeneracije samo ako ga pažljivo osluškujemo i dajemu mu dovoljno vremena. Na žalost svijet je ustrojen tako da je to ono čega imamo najmanje. I zato vjerujem da to treba mijenjati za osobnu i opću dobrobit. Ne vjerujem u rituale bilo koje vrste. Mislim da niti jedan ritual ne dovodi do cilja već da do cilja dovodimo mi sami uz pomoć svega što sam do sad opisala. Međutim, vjerujem da većina ljudi treba rituale kako bi im pomogli da se opuste, koncentriraju i pomoću vizualizacije, namjere, vjere i autosugestije usmjere u željenom pravcu. Vjerujem da je to jedina svrha rituala i da se isti efekti mogu postići vježbom. Vjerujem da je sustav u kojem živimo postao "biće" za sebe koje smo pokrenuli i iako većina ljudi više nije sretna u njemu ne zna ga zaustaviti. Moguće (ne vjerujem, ali je moguće) da je netko drugi inicirao taj sustav, ali vjerujem da je za njegovo održavanje zaslužan ljudski faktor. To je kao kada želite posvađati savršeno složan čopor vukova: prvo ih držite gladnima, onda im bacite jednu kost. Mi u te svrhe imamo novac - predstavlja prijetnju i obećanje - prijetnju ako ga nemate, obećanje "života iz snova" ako ga imate - a do njega možete doći samo na unaprijed određen način. Dakle, tko god bio zaslužan - mi smo ti koji su "zagrizli". I na kraju čvrsto vjerujem da je svijet točno onakav kakav mi vjerujemo da je i da ako želimo promijeniti nešto na njemu moramo prvo mijenjati svoja vjerovanja (to je, naravno, najteže). Istina je relativna stvar, kao i sve što nas okružuje ;)). |
- 18:23 - Komentari (64) - Isprintaj - #
19.05.2007., subota
Samo teorija postojanja
Post koji slijedi je malo prerađena verzija teksta koji je već neko vrijeme pohranjen na mom hardu (neki od vas su ga već vidjeli, tko je - znat će ;)). Početno mi nije bila namjera objaviti ga, ali kako stvari odmiču pronalazim da mnogo ljudi misli isto, a čini mi se da velik dio uopće ne može prepoznati da pričaju istu priču, samo na drugačiji način. Pogledamo li staru Elejsku školu, Jungovu teoriju ličnosti, Matrix, Coelhovog Alkemičara, pa čak i bilo koju svjetsku religiju neće biti teško uočiti obrazac koji se ponavlja - sve je jedno. Ja ću, kao i obično ovoj temi pristupiti posve individualno i više znanstveno, jer već sam napisala da smatram da bi se takvim stvarima znanost trebala baviti. Pa eto, malo se i bavi  Osnovno životno pitanje koje ljude muči od kad poznajemo povijest: koja je bit života i smrti, prirode i civilizacije. Vječnost je pomalo besmislena, kraj još više. Možda je upravo zato, prema nekom mojem viđenju, ovaj svijet formiran kao beskonačni dinamički proces koji se odvija u ciklusima. Vratimo se na onaj gornji Matrix ili Alkemičara ili Elejsku školu, Junga itd.: sve je jedno – mi smo samo dio tog jednog, samo moduli nekog „višeg bića“ ili svijesti čiji smo neodvojiv dio i na posve nesvjestan način povezani s ostatkom svijeta (bili to drugi ljudi, životinje, stvari, materija...). Svijet (pritom mislim na sve što znamo, Zemlja, svemir...) je sastavljen od samo dva osnovna elementa (nazvat ću ih elementima, jer se ne mogu domisliti drugog izraza): materije i energije, koje su međusobno isprepletene i međuovisne. Znamo da je energija u tom sklopu neuništiva, samo prelazi iz oblika u oblik. Što se materije tiče, sve je sastavljeno od istih čestica. Kao što sam već napisala u postu o Homunculusu: pogledamo li svoje tijelo vidjet ćemo da se sastoji mnoštva stanica koje djeluju na svoju ruku neovisno o našoj svijesti. Prebacimo to na makrorazinu: možda smo i mi upravo to – stanice ili moduli nekog "krupnijeg" (u bilo kojem smislu) organizma (pod organizam ne smatram isključivo materiju) koje predstavljaju jedno biće (jedini problem je u tome što je, ako je to biće npr. Zemlja, bijeli čovjek zapravo karcinom). Takvih razina može biti više - naše stanice su moduli nas, mi smo moduli nekog višeg bića, to više biće nekog još višeg...dok ne stignemo do tka zna kuda (pritom se "razine" poklapaju sa onim što mnogi od vas zovu denzitetima). Naravno, neki moduli su bolje međusobno povezani, neki lošije (baš kao u mozgu). Je li vam se ikad dogodilo da tek upoznate nekog, a imate osjećaj kao da ga već jako dugo znate? Meni se dogodilo više puta i još se događa. U takvim situacijama jednostavno znate kakva će biti reakcija drugog čovjeka na određene stvari i redovito pogađate. To je ta povezanost između modula koji rade na "bliskim frekvencijama", sinhronizirano - prepoznajemo sebe u njima. Nakon naše smrti dolazi do raspršenja naše tjelesne energije koja se vraća u kružni proces u prirodi, od nje žive druga bića, odnosno drugi moduli. To je prirodni perpetuum mobile koji mi ne možemo kopirati jer redovito uzimamo premale jedinice - on funkcionira samo globalno, u kontekstu svega. Što je sa sviješću? Ovdje moram naglasiti (za slučaj da post čitaju skeptici :)) da čak i iz znanstvenog gledišta svijest nije lupetanje lakovjernih ljudi, već u psihologiji postoji koncept svijesti kao konstrukta odvojenog od kognicije i osobina ličnosti. Pogledamo li svoje tijelo vidimo da je sastavljeno od hrpe dvostrukih zavojnica (DNA). Funkcija zavojnice je u fizici jasna - možemo ga promatrati kao idealnu ANTENU. Kad kažem da smo samo dio neke više svijesti mislim da se moduli te svijesti "uključuju" u naša tijela i to dvoje zajedno čini – nas. Nakon naše smrti – svijest (naša) se vraća u „biće“ i opet biva spojena sa „svime“. Dakle po tome, preko DNA primamo informacije iz "više svijesti". Informacije iz okoline u kojoj se trenutno nalazimo primamo preko univerzalno uređenih prijemnika - naših osjetnih organa. Pri tome je mozak fantastičan dekoder koji tumači vanjske podražaje u sliku svijeta koju imamo. No, svaki prijemnik i dekoder su ograničeni na određenu frekvenciju, tako da zapravo možemo primati i interpretirati samo ono što nam "stroj" dopušta. Tako televizor reproducira emitirani TV program, ali ne i signal radijskog programa ili mobitela. Drugim riječima, ako percepciju svijeta baziramo pretežno na osjetilima, kako smo uglavnom navikli, moramo se suočiti s činjenicom da smo vrlo ograničeni. Ako pokušamo svijet interpretirati preko signala koji dolazi na DNA, otvaramo si mnoga vrata u širini pogleda na svijet. To je ono što mnogi opisuju kao neki unutarnji osjećaj, šesto čulo, intuiciju i sl. - podaci koji dolaze direkno iz univerzalne svijesti, a koje naš mozak nije naučio interpretirati iz čistog razloga što smo taj dio zapustili i previše se oslanjamo na informacije koje dolaze putem osjetila. Podatak koji ide u prilog tome je i činjenica da koristimo vrlo malen dio ukupnog kapaciteta svog mozga. Pokušamo li ovako objasniti neke fenomene koje znanost do sada nije uspjela objasniti (djelom i zato što se žestoko opire pokušaju - znanost se bazira isključivo na osjetilnim informacijama): U situacijama gdje se ljudi regresivno sjete svojih prošlih života ima puno situacija da se različiti ljudi sjećaju istog prošlog života, najčešće neke povijesno poznate ličnosti. Skeptici bi rekli da je uzrok tome podsvjesna "izmišljotina" (morala sam staviti ovu riječ pod navodnike jer me neodoljivo podjeća na jednog mog profesora s faksa :)). Iz ove perspektive ponovno rođenje podrazumijeva da su se isti dijelovi svijesti tog višeg bića ponovno uključili na neki od prijemnika. Nije čudno što se više ljudi odjednom sjeća istog prošlog života jer su svi prije rođenja bili spojeni sa svime, a do informacija o poznatim povjesnim ličnostima im je lakše doći jer su slušali o njima kroz postojeći život – to je stvar dobre „utabanosti“ asocijativnih veza. Znanstvenici također nikad nisu uspjeli ustanoviti gdje se zapravo pohranjuje pamćenje, a pogotovo činjenicu da dugoročno pamćenje ima neograničen kapacitet. Putem ovog pristupa, što se uvelike poklapa sa idejom teoretičara Polja, informacije su svuda oko nas. Kada zatrebamo koju samo se „prikopčamo“ na Polje ili tu veliku svijest i odaberemo. Naravno, opet do nekih dolazimo teže, do nekih lakše – ovisno o tome koje češće koristimo (anlogija: ulicu u koju često idemo nalazimo s lakoćom, dok neku u kojoj smo bili jednom, prije više godina, ipak nešto teže). Na taj način u mozgu niti ne treba postojati "hard disk" na kojem se informacije pohranjuju, a naše znanje ne predstavlja ništa drugo nego dobru uhodanost pojedinih asocijativnih veza koja se postiže čestim ponavljanjem ili učenjem s razumijevanjem kojim stvaramo unikatan put do neke informacije. Ovo također objašnjava pojavu da se u svijetu obično nove, iste ideje rađaju u isto vrijeme na posve nepovezanim mjestima kod ljudi koji prividno nemaju nikakve veze jedni s drugima („biće“ sazrijeva). Time svaka naša misao dobiva na važnosti jer se pohranjuje u "svijest" koja je univerzalna baza znanja i teoretski svatko do nje može doći, ako zna kako. Tako sam ja došla do istih zaključaka kao i vi, koristeći posve drugačije puteve i izvore. Isto mi se događa u zadnje vrijeme - složim neku teoriju u glavi i za koji mjesec ili godinu je negdje pročitam, a nikome nisam za to rekla. Dakle i ja i izvor koji je to napisao uzeli smo istu ideju iz univerzalnog znanja. Ako jednog dana znanstvenici postanu manje rigidni (a sve djeluje kako se sada još samo u tom smjeru mogu kretati) i priznaju ovakav ili sličan pogled na svijet biti će to fantastična podloga za ukidanje zakona o autorskim pravima, jer će se znati da su ideje i znanje vlasništvo svih :). Još potkrepljenja ove teorije nalazimo u istraživanjima koja pokazuju da kolektivna posvećenost može utjecati na stvari za koje se mislilo da se, osim restriktivnim mjerama, na njih ne može utjecati, npr. smanjenje kriminala u svijetu. Pritom što je veći broj ljudi koji se fokusira na recimo "mir u svijetu" to je efekt bolji. Zašto je tome tako? Kada radite neki posao sa samo pola kapaciteta vlastite pažnje vjerojatno ćete ga napraviti znatno lošije nego da ste u punoj koncentraciji. Isto je i ovdje: što je veći broj nas posvećen, to je veći dio "bića" posvećen nečemu i učinak je jači. Ima još mnoštvo fenomena koji se mogu objasniti ovakvim pristupom – ali to ćemo ostaviti za neke druge postove... Glavni zaključak je jednostavan: Tek kada smo svjesni svog neznanja možemo početi učiti nove stvari, a prostranstva u koja nas to može odnijeti su nepregledna |
- 12:00 - Komentari (53) - Isprintaj - #
10.05.2007., četvrtak
Pressure to conform iliti moderna lomača...conclusion
|
Dakle obećani nastavak na prethodnu temu. Kako ne bih gubila prostor i vrijeme, odmah prelazim na daljnje točke naše rasprave: 3. Sloboda govora i misli. Zasada još uvijek većinom mogu reći što mislim i misliti što želim (možda još nisam izgovorila previše, tko zna...). Ipak, plamičci upozorenja mogu se naći i u ovoj domeni života u sustavu. Dakle, izgovorim li svoje mišljenje u većini slučajeva neću trpiti zakonsku kaznu, no najvjerojatnije će se javiti socijalna. Ljudi koji čitav život žive u sustavu za koji nikad nisu niti razmišljali je li racionalan i ima li uopće smisla, kad ga napadneš, žestoko ga brane. Najčešće uopće nije stvar u tome da su ti ljudi sretni i zadovoljni svojim životima, već su jednostavno prihvatili "da to tak treba bit" i ako im tu ideju poljuljaš osjećaju direktan napad na sebe i svoj život. Najbolja obrana od takve prijetnje za ego i samopoštovanje (prijetnja se sastoji od ideje da se može i drugačije) je direktan napad. Manifestacija takve socijalne osude može se pronaći u najsitnijim segmentima svakodnevnog života, pa ne želim time zatrpavati ovaj post, tko zna možda neki budući. 4. Potiće se individualizam i kreativnost - samo onoliko dugo dok je u skladu sa sustavom. Istina je, dakle, da se individualnost pokušava satrti na bilo koji način - svi moramo raditi iste stvari kako bismo preživljavali što nam jedva ostavlja vremena za razvijanje bilo čega osobnog i individualnog. Također "pretjerana individualnost" povlači za sobom istu onu društvenu osudu o kojoj sam pisala u prošloj točki. Npr. ako imaš neke "čudne" kriterije odabira što je dobro, a što zlo: ja primjerice ne vjerujem u čisto zlo, kao niti u čisto dobro - mislim da to dvoje uvijek dolazi u paketu i da smo svi mi napravili puno i jednog i drugog. Jedina nit vodilja koju kroz život koristim je empatija sa drugim živim bićima, ma tko ona bila. To me često puta dovodi do toga da se "čudno" ponašam - poput: vidim mušicu kako se utapa u čaši vode, pa ju spašavam. S druge strane nemam ni mrvicu senzibiliteta prema nekim stvarima koje su ljudi postavili kao imperativ ("treba se držati tih i tih običaja" zašto? "zato što to tako treba biti"  ). Iz moje perspektive je nemoguće da čovjek koji vidi mušicu kako se utapa ne primjećuje njenu grčevitu borbu za taj ionako kratki život i ne pruži prst - da ne može zamisliti samog sebe u takvoj borbi i koliko bi mu takav prst značio. Također mi je nemoguće razumijeti zašto bih se JA morala držati nekih predefiniranih običaja koji ničemu ne pridonose. Iz perpektive većine - ja sam jako čudna i neće prezati da me zbog toga "osude".5. Kreativnost - iako svi ističu kako je dobrodošla, ona se u potpunosti ubija životnim uvjetima - što također zbog toga što nemamo vremena biti kreativni, a što zbog posve neshvatljivih ograničenja koja su cijelo vrijeme nametnuta. Uzmimo za primjer: imate (u najboljem slučaju) radno vrijeme od 8 sati dnevno. To vrijeme morate provoditi u nekakvom bezličnom uredu u kojem imate stolac i kompjuter. I najbolje od svega poslodavac od vas očekuje da budete kreativni u rješavanju poslovnih problema. Dakle MORATE biti kreativni svaki dan od 9 do 5 na točno određenom mjestu i još po mogućnosti imate točan (često vrlo kratki) rok do kojeg tu kreativnost morate izraziti. To je jedna od najvećih idiotarija ikad: za kretivnost je potreban prostor, vrijeme i sloboda. Ipak, većina poslodavaca će na vaš prijedlog da radite kod kuće (jer vam posao to u potpunosti dopušta) i pritom organizirate vlastito vrijeme nezadovoljno otpuhnuti i reći kako to zapravo i nije najbolja ideja. Budite uporni - i nećete dugo. A sad moja omiljena tema :): 6. Znanost i tehnologija: Budući da sam veći dio već rekla u svojim komentarima po drugim blogovima neću previše dužiti. Zamislite situaciju jednog "dobrog" znanstvenika - napravi svoje istraživanje, prikupi podatke, u mnogim radovima svojih prethodnika pročitao je kako su neke hipoteze višestruko potvrđene, pa je zato i izabrao neku od tih tema - ide na sigurno jer ga na faksu (recimo) pritišću da mora objavljivati ili mu poslodavac uvjetuje da mora magistrirati ili doktorirati do tog i tog roka. Ako to ne uspije riskira karijeru, ugled, posao, pa tako i opstanak. Dakle sad napokon ima svoje podatke i može ih obraditi. Ubacuje cijelu stvar u neku statističku analizu (pritom kopirajući već postojeće radove - što je sigurno, sigurno je). I gle čuda: rezultati ne štimaju. Hm, što sad - ako mentoru ili lektorima pokaže nešto takvo izlaže se ozbiljnom riziku da će mu reći "kolega, niste to dobro napravili, ne valja postupak prikupljanja, promašili ste uzorak, pa i sami vidite da u literaturi ne piše tako (!!!) - ponovite postupak". A rokovi ga pritišću sa svih strana - to si ne može priuštiti. Nije li lakše promijeniti pokoju brojku i sve će opet biti ok? I tako i bi. Neki drugi znanstvenik godinu dana kasnije uzima njegov rad kao referentni okvir i cijela stvar kreće iz početka. Tko je za to kriv? Iskreno, teško mi je okriviti te znanstvenike jer rade ono što moraju da bi opstali. Znanost je davno prestala biti vjerodostojna - dopuštaju da se objavljuje samo ono što je u skladu s prethodnim nalazima (ili sa mizernim modifikacijama). Tek oni koji objavljuju iz čistog gušta, a ne zato što iz nekog razloga moraju, imaju neke šanse progurati nešto novo. Ako se i uhvate neke dosad neistražene teme postoji ozbiljna vjerojatnost da će ta tema biti proglašena irelevantnom (pa se takav rad niti neće objaviti), ako ne odgovara kognitivnim shemama dosad fino ugniježdenih "znanstvenika" koji su svoj postupak lažiranja ponovili već toliko puta da su i sami u njega povjerovali ili vlastitom subjektivnošću utjecali na ishod rezultata. Ok, nije sve lažirano - neke stvari su i beskonačno puta ponavljane (tako da se već davno izgubio smisao istraživati ih) :). Neke nove stvari ipak i prolaze, pa djelomično ipak napredujemo: one koje donose PROFIT. 7. Većinom zapadnog svijeta vlada demokracija - definiciju demokracije pogledajte pod točkama 1, 2, 3, 4, 5 i 6 :) Eto to je otprilike šturi popis stvari za koje ja mislim da hitno treba mijenjati. Opet ću naglasiti ne znam je li doista riječ o globalnoj zavjeri ili o mašineriji koju su ljudi nesvjesno pokrenuli i sad je više ne znaju zaustaviti jer je praktički postala biće za sebe - tu odluku svatko treba individualno donijeti i pritom mu ne smije biti uskraćena niti jedna informacija niti mišljenje. Ipak, kao upozorenje se moram osvrnuti na još nešto: danas sam naišla na tekstove po nekim blogovima koji su mi ukazali na to da nije svaka poruka za svakoga. Tekst je parafrazirano glasio: reptili biraju ljude svjetle kose i plavih očiju kako bi se s njima parili, tako da su svi reptili svjetli i plavih očiju makar to ne znači da svi plavooki jesu reptili. Dotičan tvorac ovakvog teksta je barem uhvatio onu poruku da je jedini način borbe protiv njih "pozitiva", ali nije prezao od toga da jednu blogericu koja mu je ostavila komentar koji mu se nije svidio nazove "reptilčugom" (za više informacija potražite blog divljeg pileta ili tako nešto...iako ga ne želim reklamirati). Ipak, ako takvo mišljenje prijeđe još nekoliko ušiju sličnog profila, s vremenom može dovesti do pravog modernog lova na vještice. Možda ljudi doista još neko vrijeme moraju biti u situaciji u kakvoj jesu kako bi dovoljno evoluirali da se mogu nositi s problematikom. |
- 20:50 - Komentari (27) - Isprintaj - #
05.05.2007., subota
Pressure to conform iliti moderna lomača (part I)
|
Ova tema je inspirirana, te se nadovezuje na rasprave sa drugih blogova. Cijelo vrijeme govorim da nešto ne valja sa svijetom i vidim da imam dosta istomišljenika. Možda je vrijeme da i ja dam svoju verziju o tome što zapravo ne valja. Je li tome kriva zavjera ili zahuktala ljudska glupost - sud ostavljam vama na izbor. Budući da toga ima previše, vjerojatno će se razvući kroz nekoliko postova Svi smo u školama učili o tome kako su nekoć prolazili danas poznati i priznati znanstvenici, osobito ako se nekome nije svidjelo što su imali za reći. Od progona do lomača (pretežno iniciranih od strane crkve), a sve samo zato što su rekli istinu, barem istinu koju su u tom trenutku mogli dokučiti. Nakon takvih predavanja ljudi samozadovoljno otpuhuju: "Huh, sva sreća da više ne živimo u takvim vremenima...". I stvarno, danas sa svih strana slušamo kako napokon svijet funkcionira kako bi trebao i to po svim ovim točkama: Ljudi imaju: 1. pravo živjeti životom kakav sami odaberu , 2. pravo na zdravlje 3. slobodu govora i misli. Potiće se: 4. individualizam 5. kreativnost 6. stjecanje i širenje novih znanja, osobito kroz naprednu znanost i tehnologiju 7. Većinom zapadnog svijeta vlada demokracija Eh, kako to lijepo zvuči - svaki alien koji čuje ove poruke koje se neprestano šire medijima, poželio bi doći živjeti k nama :-). No brutalna istina je malčice drugačija...po tim istim točkama: 1. Pravo na život kakav želite. Zamislite situaciju da vam u jednom trenutku dosadi cijela ova priča o civilizaciji, sakupite ušteđevinu (pretpostavimo da je imate :)) i odlučite sagraditi kuću negdje u prirodi, gdje nema ljudi, zbrinjavati vlastiti otpad na neki od prirodnih načina, postaviti (ako želite) solarne ploče na svoju kuću kako biste i iskoristili neka znanja do kojih je čovječanstvo došlo, uzgajati vlastitu hranu ili je prikupljati iz prirode - dakle jednostavno se maknuti iz sustava, kako biste imali svoj mir. Prvi zid u koji ćete tresnuti će biti: gdje je dovraga to mjesto na kojem nema ljudi i sustava?!? Ako ga i nađete tamo se NE SMIJETE nastaniti. Ako pak odlučite živjeti ko Tarzan, kad vas nađu smjestit će vas u neku ustanovu. Onda kad shvatite da je to nemoguća misija, prihvaćate život u nekom polunaseljenom mjestu i nadate se sličnim uvjetima. Međutim uskoro dolazi vodovod, kanalizacija, odvoz smeća koje treba plaćati (željeli ih vi ili ne). Dolazi elektra koja frče nosom na vaše solarne ploče i propisuje vam da morate platiti državi određenu naknadu za to (ograđujem se od ovog podatka, nisam sigurna u njega - netko mi je jednom rekao da je tako, ali nisam to provjerila), dođe telefonska kompanija, uđe vam u dvorište i bez vašeg pristanka nakelji žicu od telefona na vašu kuću (ovaj je provjeren) itd. Odjednom se nalazite u situaciji u kojoj morate platiti hrpu stvari, koje zapravo niste tražili, niti željeli. Budući da nemate od kud, prisiljeni ste naći neki izvor prihoda - dakle posao. Kako ste otišli malo predaleko od civilizacije fizički ne stignete svaki dan na taj posao - naravno morate kupiti auto...i tako se zahuktava dok ponovno niste posve usisani u sustav. Nema bijega. Ulazimo u sustav kod rođenja, uvedu nas u knjige, sa 16 nas prisile da damo otiske prstiju i dobijemo komad plastike koji moramo uvijek i svuda imati sa sobom. Ako ga nemamo kazne nas, jer nas nisu mogli identificirati. To je sve u svrhu "prevencije kriminala". Dakle ono što dečki iz Teorija zavjera pišu - da dolazi čipiranje ljudi - ma to nije potrebno, već smo svi u sustavu i pod kontrolom, čijom ne znam i zapravo nije niti bitno - ono što je bitno je da li želimo u tome ostati ili ne. Dakle, za sve one koji su se našli prestrašenima s teorijama zavjera: nema razloga za paniku - situacija neće biti ništa puno gora nego što je sada ;-). Kada smo se jednom ipak pomirili s tim da nema bijega iz sustava, onda pokušamo izvuči najbolje iz njega. "Pa ipak, ako smo već u njemu jamči nam neka osnovna prava" poput druge točke naše raspave: 2. Pravo na zdravlje: da pravo? Imamo obavezu. Jeste li ikada na razgovoru za posao pokušali pitati potencijalnog poslodavca "Što ako se razbolim, smijem li ostati doma taj dan?". Ako ikad odlučite pokušati, napravite to na razgovoru za posao koji baš ne želite previše, jer čim pošaljete poruku da uopće razmišljate o takvoj opciji...U svakom slučaju, imam pokojeg svjedoka kojeg su negativna iskustva na prošlom poslu ponukala da napravi takvu glupost - osim što je automatski bio eliminiran kao kandidat odgovor koji je dobio bio je: "ha, zdrav život..." A sada malo o tom "zdravom životu". Čak je i ispodprosječno inteligentnoj osobi dovoljno da pogleda npr. nekoliko blokova reklama i uvidi koje nam se poruke svakodnevno šalju i graviraju našu podsvijest: "Ne stignete doručkovati? Pojedite na brzaka našu čokoladicu", "Nemate vremena za obitelj i prijatelje? Nema frke - imamo mobitel s kamerom, kao stvoren za vas", "Ne stignete ni ručati? Imamo čokoladicu i za to", "Boli vas glava od tog silnog nestizanja? Popijte našu tabletu." , "Zbog loše prehrane i stresnog života (za koji ste si btw sami krivi, ali samo nastavite tako) imate problema s jetrom, bubrezima, probavom, cirkulacijom...? Uzmite našu tabletu.", "Starite? O, pa to je nedopustivo - namažite se našom kremom kako to nitko ne bi primijetio i zaključio da ste sporiji i da nećete moći držati prethodno opisani tempo". Zanimljivo je kako nitko ne kaže: "Umorni ste? naspavajte se", "Boli vas glava? Prilegnite malo i opustite se" ili općenito "posvetite više vremena sebi, manje radite, više se družite...". To naravno nije opcija, jer tko bi onda održavao cijelu ovu mašineriju...i okretao predmet čovjekove najveće požude - novac. No, vratimo se na zdravlje. Jeste li znali da farmaceutske kuće stalno izdaju nove lijekove za jedne te iste bolesti, sa samo neznatno promijenjenim sastavom ili ponekad samo dozom i/ili imenom lijeka? Većina liječnika zna malo ili ništa o tim lijekovima (jer tko će to sve pratiti), a najveći dio informacija im daju upravo suradnici tih farmaceutskih kompanija (da se razumijemo, takav je legalan postupak). Dakle, oni koji se najviše puta pojave kod liječnika ili zato što su mu simpatični ili daju (također legalno) najveće donacije - oni će najbolje izreklamirati svoj lijek. Drugim riječima liječnici zapravo nemaju pojma što propisuju, pacijenti, naravno još manje što gutaju. Kada sve to prestane biti dovoljno, onda se izmisli nova bolest. Samo mora biti dovoljno raširena da bi postupak bio isplativ, ne moram niti naglašavati da se za rijeđe bolesti niti ne pokušavaju nači lijekovi - jer to nije isplativo. Pa ako, poput mog dobrog prijatelja, imaš npr. rijetku autoimunu bolest, ha j...ga nije isplativo to istraživati. Kad biraš od ćega ćeš oboljeti conform or burn. Izmišljena bolest: osteoporoza. Ma koliko o njoj slušali u posljednjih nekoliko godina osteoporoza je zapravo prirodan proces starenja kostiju do kojeg ćemo SVI kad tad doći (osobito žene nakon menopauze, zbog manjka estrogena). Ispravnim načinom života može se donekle prevenirati i odgoditi, ali kvragu - SVIMA nam stare kosti i postaju slabije i šupljikavije. Naravno da postoje lijekovi na tržištu koji "liječe" osteoporozu. Liječe ju na način da simuliraju nešto poput gipsa u kostima i pritom ubijaju probavni sustav (zanemarit ćemo mišljenje nekih hrabrih liječnika koji su zaključili da kad pukne takva kost, ispunjena gipsom - više ju ništa ne može sastaviti). Zaključak o pravu na zdravlje: moramo biti zdravi i to pod njihovim uvjetima, kako bismo osigurali dovoljno okretanje novca u svijetu. Ako smo zdravi bez da okrećemo novac - treba nas razboliti kako bismo se mogli liječiti (ili je bolest neizbježna posljedica aktivnog sudjelovanja u okretanju novca). Ako smo pak nepopravljivo bolesni i pritom u manjini - ne isplati se ulagati u nas. Eto i ovime sam razložila prve dvije točke, preostalih 5 slijedi (te će biti nešto kraće, osim one o znanosti - naravno :)) To be continued... |
- 20:15 - Komentari (20) - Isprintaj - #
Kratki uvod.................
|
Iako je dovoljan uvod u ovaj blog trebao biti prvi post, i makar je "u pripremi" nešto sasvim drugačijeg sadržaja, zbog vaših ugodnih komentara i tople dobrodošlice imam potrebu reći još par riječi :-). Vidim da ovdje treba njegovati dobrosusjedske odnose, jer ako se nekom zamjeriš....he, he - prebrojat će ti broj postova dnevno ;-). Šala mala, Manah - no hard feelings. Borgman je izrazio želju saznati "bar malo više o novom liku iz blogosfere": Imam 29 godina, iako sam po struci psiholog, bavim se pretežno istraživanjima i znanstvenom metodologijom (što već svi znate :)), hranim sama sebe neovisno o tome koliko ću vremena provoditi ovdje (evo, opet provociram...cu cu ;-)) i sve su to podaci koji me NE određuju kao osobu. Istina je zapravo da me zanima jaako puno stvari (za koje jedva pronalazim vremena, ali trudim se...) uključujući znanstvene i one malo manje znanstvene (kao i posve neznanstvene) i da sam s vremenom, usvojila samo jedno glavno načelo - relativnost svega. Zato će u ovom blogu biti stvarno svega, uglavnom mojih umotvorina (time se unaprijed ispričavam ako ponekad napišem i pokoju glupost) u kombinaciji sa, na ovaj ili onaj način provjerenim podacima (koji također mogu biti glupost :-)). Eto toliko za sada, ostatak ćete saznavati putem, a ja sad idem pokušati naučiti kako se na ovom s.... mijenjaju dizajni, ubacuju slike gdje ja hoću i sl. (kvragu, valjda mi neće trebati mjesec dana učenja programiranja - samo se probajte smijati ;-)) |
- 15:33 - Komentari (1) - Isprintaj - #
01.05.2007., utorak
Homunculus
Jeste li znali da svaka ljudska aktivnost zahtijeva velik broj podaktivnosti koje vaš mozak mora napraviti kako biste ostvarili cilj? Budući da znanstvenici uporno pokušavaju čovjeka prikazati kao da je stroj (u nekim djelovima psihologije veza se konkretno povlači sa kompjuterima) imaju ozbiljan problem sa objašnjavanjem nekih procesa. Uzmimo npr. znanje. Što je zapravo znanje. Psiholozi su došli na ideju da u mozgu postoji hrpa pohranjenih podataka (ono što poznajemo kao pamćenje) između kojih postoje asocijativne veze. Dakle, ako čujemo riječ rotweiler naš mozak ukljućuje sve riječi koje su s njom u vezi. Prve nam padaju napamet one koje imaju najbolje veze. Tako će npr. čovjek koji ima psa za ljubimca vjerojatno prvo pomisliti na svog psa, a onaj kojeg je pas ugrizao u djetinjstvu će prvo pomislii na opasnost. Ipak, rijetko ćemo pomisliti na samo jednu stvar jer je svaka riječ u našem mozgu povezana sa mnoštvom drugih što stvara golemu asocijativnu mrežu. Ono što psiholozima stvara problem jest kako se onda vrši pretraživanje informacija u takvoj mreži. Jer ako se pretraživanje vrši kao na googleu vjerojatno bi nam mozak izbacio hrpu nepotrebnih informacija i ne bismo znali odabrati pravu (baš kao na googleu  ). Drugim riječima klasično pretraživanje memorije nije inteligentan proces, ali ljudi ipak uspjevaju doći do informacija na inteligentan način. Pa evo i jednog zgodnog (znanstvenog) objašnjenja: Homunculus! Homunculusa možemo zamisliti kao malog, inteligentnog managera u našim glavama koji inteligentno odlučuje gdje ćemo točno tražiti. To je dakle paradoks nad svim paradoksima: mi smo inteligenta bića sastavljena od hrpe neinteligentih dijelova koje vrše rutinske procese zahvaljujući jednom nadglednom "organu" koji je također inteligentan, ali to nismo mi Vjerujem da je to jedna od najglupljih stvari koje ste ikad čuli, ali mene je navela na razmišljanje. Ako malo zaobiđemo znanstvenu ograničenost i kažemo da smo mi Homunculus, odnosno da velik broj neinteligentnih dijelova stvara jednu inteligentu cjelinu, koja opet upravlja unazad tim dijelovima dobili smo kružni proces. Tako smo mi Homunculus svoga tijela, a možda samo mali i neinteligentni moduli cijelog planeta. Planet je, s druge strane, možda svijest za sebe (koju činimo svi mi zajedno), odnosno veći Homunculus, koji upravlja nama itd. Ha jesam ga zaglibila............ Kako god postoji razlog zašto je prvi post posvećen upravo Homunculusu: Kad dođem do toga da se u nekom postu moram pozvati na cjelinu koja je postala "biće" za sebe, a posve je ovisna o neiteligentnim modulima čija volja više nema utjecaja na funkcioniranje tog bića (npr. ekonomija u svijetu) ili čak na neku višu silu ili svijest (koju neki ljudi odmilja još zovu i bogom, Coelho dušom svijeta :)) koristit ću Homunculusa. A sve to zbog vlastitih ograničenja, usađene znanstvene skepse, ali i visokog interesa i vjerovanja da na svijetu postoji mnogo više nego što znamo kao i čvrstog vjerovanja da bi se takvim stvarima trebala baviti znanost. |
- 20:32 - Komentari (11) - Isprintaj - #
Svibanj 2009 (2) Travanj 2009 (1) Siječanj 2009 (1) Kolovoz 2008 (2) Srpanj 2008 (2) Travanj 2008 (2) Veljača 2008 (1) Siječanj 2008 (1) Prosinac 2007 (2) Listopad 2007 (3) Rujan 2007 (2) Srpanj 2007 (2) Lipanj 2007 (4) Svibanj 2007 (6) Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Sve što mislimo da znamo, a ne znamo. Sve što nas privlači, a ne znamo zašto. Sve što mislimo da ne možemo, a zapravo možemo. Jeste li znali da: - prema teoriji kvantne fizike ništa nije nemoguće, samo je pitanje kolika je vjerojatnost da će se nešto dogoditi. Einstein je posvetio život tome kako bi to opovrgnuo i napravio Teoriju svega (Einstein: "God doesn't play dice"). Nije uspio, jer koliko god se trudio nije mogao u obzir uzeti sve faktore koji mogu utjecati na neki događaj. |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||