U potrazi za istinom
23.07.2008., srijeda
MEĐUPOST - Petlja
Prvo da obrazložim prvi dio naslova – „međupost“ zato što je izašao potpuno neplanirano i zato što će biti vrlo kratak (barem sada tako mislim  ). Osim toga bit će i vrlo osoban, pa nije čudno ako mnogima bude i potpuno nerazumljiv. Obzirom da sam dovoljno lucidna da tako nešto ne ostavim da predugo stoji na mom blogu, najavljujem da će vrlo skoro (ok, znam da to kod mene ima drugačije značenje nego za većinu, pa ću reći kroz maksimalno tjedan dana ) izići dosta konkretniji post.Zanimljiv je put „istraživača“ kojeg sam na nekoj razini odabrala (njegov početak, kako bi svima bilo jasnije, definirat ću kao početak pisanja ovog bloga): krenuo je od oslanjanja na stečena znanja, većim dijelom baziran na njihovim paradoksima i nejasnoćama te se postupno kretao prema ukomponiravanju sve više i više osobnih iskustava do trenutka dok nisam shvatila da „istražujem“ isključivo po osobnom osjećaju i iskustvu. Kako bi bi bilo moguće istraživati po osobnom osjećaju i iskustvu potrebno ga je paralelno i proživljavati. Moje iskustvo pokazuje da se negdje na tom putu polako, ali sigurno gubi objektivnost, uključuju emocije, ali i počinje osobna kreacija. To je najproduktivnije razdoblje. Razdoblje balansa svih triju aspekata – kognicije, intuicije i emocija. Međutim, postupno pojačavanje emocija (do kojeg obično dolazi zbog vezanja, a do vezanja dolazi zato što period s pojačanim emocijama često možemo okarakterizirati kao vrlo lijep period) postupno smanjuje sposobnost osobne kreacije. Nedostatak kontrole nad osobnom kreacijom još pojačava emocije koje stvaraju „neurozu“. Neuroza pak potpuno - koči kreaciju. U nekom trenutku svi smo mi u „balansu“, no ako nam se nešto previše svidi i počinjemo se za to vezivati, vrlo lako iz tog balansa ispadamo jer tendiramo otići u ekstrem. Kad se zbroji cijeli naš život u kojem smo se posve neprimjetno prebacivali iz ekstrema u ekstrem, na makrorazini možemo komotno reći – život nam je bio u balansu  . Zašto sve ovo pišem? Vjerujem da sam upala u takvu petlju i postupno i posve neprimjetno u posljednjem razdoblju stigla do neurotske razine. Danas sam nakon dugo vremena sjela i pročitala neke svoje stare postove da se podsjetim koja je bila prvotna namjena ovog bloga. Čitajući neke od njih shvatila sam da sam u razdoblju od kad pišem blog bila u periodu kad sam bila manje „mudra“, jednako „mudra“, ali i „mudrija“ nego sada. Nakon toga sam sjela i „obratila“ se onoj (naj)mudrijoj Nei, te ju pitala: „Što misliš o ovoj mojoj petlji u koju sam upala?“. Ona se samo nasmješila i rekla: „Sve je to ok, još si mala“ .Možete li ovakvu petlju prepoznati i kod sebe, pa čak i u banalnim životnim situacijama? Je li možda ona uzrok tome što u nekom trenutku života možemo sve, a u drugom ništa? Zanimaju me vaša iskustva. |
- 23:01 - Komentari (19) - Isprintaj - #
08.07.2008., utorak
Baloni postojanja
Evo, nakon dugo vremena, još jednog posta koji se temelji na mojim osobnim nagađanjima, ali i vjerovanjima. Stoga, dragi čitatelji, sve što pročitate niže shvatite isključivo kao moje osobno mišljenje temeljeno na znanju, iskustvu i osobnim spoznajama koje sam skupljala po putu, a nikako kao apsolutnu istinu  . Usput najavljujem da ću, zbog ponovne navale inspiracije, u narednom periodu ipak biti više posvećena blogu i blogosferi nego do sada (nadam se da mi je ostao i poneki čitatelj  ).Vjerujem da je sve povezano i da sve što poznajemo i ne poznajemo zapravo predstavlja jednu cjelinu. Dosad sam tu cjelinu nazivala Polje (za detaljnija objašnjenja preporučam istoimenu knjigu Lynn McTaggart), pa ću i nadalje zadržati taj naziv iako je sam naziv nebitan. Jedino je važno znati da se Polje nalazi apsolutno svuda i u apsolutno svemu, te da niti jedna stvar, biće, pojava, misao nije odvojena od svega ostalog. Polje je za mene jedan fantastičan program unutar kojeg je podešeno da svatko od nas bude apsolutni kreator svoje stvarnosti, a da pritom svi u tome budemo sinhronizirani na adkvatan način. Takav koncept moguć je jedino ako napustimo uobičajene jednodimenzionalne načine razmišljanja i shvatimo da iako svatko djeluje kao jedinka i kreira vlastitu stvarnost, istovremeno svi djelujemo kao cjelina i kreiramo ono što samo na prvi pogled izgleda kao zajednička stvarnost. Ovdje mi je na pamet pao pojam Baloni postojanja (zanimljivo je da je nekoliko dana nakon što mi je na pamet pao taj pojam Toma Juda objavio post u kojem spominje tzv. mjehur ).Baloni postojanja Moja „vizija“ je sljedeća: pokušajte zamisliti da stojite u jednom balonu – taj balon predstavlja cijelu vašu stvarnost i ona je potpuno i isključivo ovisna o vama. Vi ste osoba koja podsvjesno u potpunosti kreira vlastitu stvarnost, te kreacija u vašoj realnosti koja nije ovisna o vama – ne postoji. To istovremeno vrijedi za sve ljude (možda i sva bića). I iako se susrećete i ponekad vam se križaju putevi i dalje svatko kreira svoju stvarnost i nikome se neće dogoditi ništa što na nekoj razini svoje svijesti (točnije podsvijesti, još točnije nesvjesti) nije dopustio. Ovisno o tome što jeste i što niste dopustili će i ići vaš put i susretanje s drugima i njihovim putevima. Na stepenici iznad – sve je cjelina i svi ti baloni funkcioniraju u savršenom sinhronicitetu. Dopuštam da će mnogi od vas imati zdravi skepticizam prema ovakvoj, pomalo radikalnoj, teoriji. Uzrok tome je što smo navikli (naučili i podsvjesno usadili) da postoje zakoni prirode koje je nemoguće kršiti. Kako stvaramo prirodne zakone Ovdje postaje bitna teorija Polja kao cjeline. Kako bih što jasnije objasnila svoje gledište pokušat ću dati jedan primjer. Znate li kako pamtite? Znanstvenici smatraju da se pamćenje zasniva na tzv. asocijativnim mrežama, a brzina i sposobnost dosjećanja neke informacije ovisi o „utabanosti“ asocijativnog puta. Pojednostavljeno – što češće koristite neki asocijativni put, to ćete se brže i lakše dosjetiti neke informacije (od tuda potječe ona stara latinska poslovica: „Ponavljanje je majka znanja“). Tako npr. neke ljude na temelju iskustva riječ „pas“ asocira na nešto pozitivno (ljubimac, druželjubiv, prijatelj...), a neke na nešto negativno (opasnost, ugriz...). Što česće u životu imate pozitivna iskustva s psima to ćete više tu riječ vezati uz nešto pozitivno, a što češće negativna to ćete ju više vezati uz nešto negativno. U krajnjem slučaju dolazi do takvog automatizma „paljenja“ asocijacija na koji više nemamo nikakav voljni utjecaj, već neka riječ (pojava) u nama automatski izaziva pomisao na drugu riječ (pojavu). Tako ako npr. kažem „jabuka“ većina vas automatski pomišlja na „voće“, „hranu“. Da ste, međutim većinu svog života jabuke koristili kao npr. loptu i niste ih jeli, riječ jabuka bi u većini vas izazivala automatsku asocijaciju na npr. igru. Zamislite situaciju da su na sličan način kao vaše asocijacije nastali i svi prirodni zakoni koje poznajemo. I to od samih početaka postojanja ove razine realnosti. Moguće je da je u početku postojala potpuna sloboda kreacije ove realnosti. No kako su se baloni postojanja ispreplitali i kako je postojala sposobnost da jedni uče od drugih, malo pomalo (poput procesa ekonomske globalizacije i standardizacije na svjetskoj razini  ) različiti „baloni postojanja“ (dakle, različita bića) preuzimala su zakone i puteve drugih balona postojanja (bića) i na taj način stvorili univerzalne prirodne zakone u Polju koji su sve čvršći što ih se više puta primijenilo (sve su više "utabani") i što ih veći broj bića (recimo u ovom slučaju ljudi) preuzme i prihvati. Na taj način dobili smo ogromno Polje za potpunu slobodu kreacije, ali je ono „izrezbareno“ duboko utabanim putevima koje nazivamo prirodnim zakonima. A sada zamislite sebe kao vodu – iako imamo sposobnost prokrčiti i kreirati sasvim nove i drugačije puteve uobičajeno i prirodno (najlakše ) je ići linijom najmanjeg otpora. Stalnim korištenjem puteva s manjim otporom zaboravili smo kako prokrčiti nove puteve u vlastitom balonu postojanja i nerijetko stjećemo dojam da naši životi i naša realnost uopće nisu pod našom kontrolom, voljnim utjecajem, niti da imamo ikakvu sposobnost kreacije. Mijenjanje takvog pristupa zasniva se prvenstveno na promjeni usađenih obrazaca u dubini naše podsvijesti (nesvijesti), što također na prvi pogled nije nimalo lak posao.No, što kad bih vam rekla da mislim da posao ipak može biti lak? Koliko vas je nezadovoljno mnogim segmentima svoje stvarnosti? Vjerujem da je svatko nezadovoljan barem nečime. Mislim da najveću ulogu u nastavku naše kreacije ima naša sposobnost da detektiramo čime smo točno nezadovoljni, a nakon toga da definiramo što točno želimo, ma kako nam se to nerealnim činilo. Naš najveći problem ne leži u tome da nešto ne možemo nego u tome da nismo sigurni što točno želimo. Nakon toga, vjerujem da je dovoljno uključiti strpljenje te redovito ponavljati (vidjeti) u svojim mislima svoje „nerealne“ želje. Novi put će se možda krčiti jednako dugo kao što se krčio i stari, ali u ovom slučaju barem ćete znati da je to put kojeg ste sami odabrali . |
- 00:02 - Komentari (25) - Isprintaj - #
Svibanj 2009 (2) Travanj 2009 (1) Siječanj 2009 (1) Kolovoz 2008 (2) Srpanj 2008 (2) Travanj 2008 (2) Veljača 2008 (1) Siječanj 2008 (1) Prosinac 2007 (2) Listopad 2007 (3) Rujan 2007 (2) Srpanj 2007 (2) Lipanj 2007 (4) Svibanj 2007 (6) Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Sve što mislimo da znamo, a ne znamo. Sve što nas privlači, a ne znamo zašto. Sve što mislimo da ne možemo, a zapravo možemo. Jeste li znali da: - prema teoriji kvantne fizike ništa nije nemoguće, samo je pitanje kolika je vjerojatnost da će se nešto dogoditi. Einstein je posvetio život tome kako bi to opovrgnuo i napravio Teoriju svega (Einstein: "God doesn't play dice"). Nije uspio, jer koliko god se trudio nije mogao u obzir uzeti sve faktore koji mogu utjecati na neki događaj. |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||