U potrazi za istinom
27.12.2007., četvrtak
Etika i "etika"
Iako za mene nesvakidašnja tema (i neobično brza, obzirom na to kad sam objavila prošli post  ) zaključila sam da je potrebna, prvenstveno kao odgovor na komentar koji je ostavio Jupi.Primjetila sam da Jupi dosta inzistira da se mi, koji pišemo o pomalo „nezemaljskim“ temama, izjasnimo po pitanju vlastitih etičkih standarda i pritom strogo odvaja znanje i potragu za znanjem od etičkih postupaka. Ja smatram da je to dosta dobro pitanje jer se očigledno svima ne podrazumijeva samo po sebi, kao što se podrazumijeva meni. Zato mi je sa svojim pitanjima dao materijala za cijeli jedan post, na čemu sam mu iskreno zahvalna. Kako bih se što bolje držala teme odgovarat ću direktno na pitanja iz njegovog komentara, ako odem u digresiju (što siguno hoću) nemojte mi zamjeriti. Svi odgovori su samo moje mišljenje i nije potrebno da se bilo tko složi s njima. Važno je reći da ću riječ etika koristiti na dva načina: s navodnicima i bez. „Etika“ se pritom odnosi na odvojenu disciplinu i čestu ljudsku projekciju značenja te riječi, a Etika – vjerujem da ćete to shvatiti i sami  .NIKAKO MI NIJE JASNO, zašto vi ljudi na ovim vašim blogovima o spoznaji i o svemu uopće, nikako ali baš nikako ne spominjete riječi/značenja ETIKA i POETIKA??? jer smatram da je samo mehaničko prikupljanje/obrada znanstvenih i metaznanstvnih informacija nedovoljan i zbog toga zavaravajući put SPOZNAJE I ŽIVOTA! 1. Što je to ETIKA i čemu ona služi (zašto je trebamo ili ne trebamo), što nam pruža/osigurava ? 3. Da li je samo mehaničko skupljanje znanstvenih informacija dovoljno za puno suučesništvo u narastanju u spoznaji ? 4. Znate li da je destruktivno izricati i živjeti riječ SLOBODA a istivremeno ne izricati/živjeti riječ ODGOVORNOST ? Isto tako je sa riječi ZNANJE, ako niste svijesni NEZNANJA ? itd, itd... Mislim da na ovih nekoliko mogu odgovoriti odjednom. Stvarno ne znam po čemu si zaključio da se moja potraga za znanjem svodi na mehaničko prikupljanje znanstvenih i metaznanstvenih informacija. Susrela sam puno ljudi u životu koji odvajaju teorijsko znanje od praktične primjene i smatram to nedostatnim pristupom bilo kojoj temi. Svako znanje i svaka informacija, iako i same po sebi čine zadovoljstvo, po meni imaju i duboku praktičnu vrijednost. Teorija je neodvojiva od prakse, a znanje, odnosno svaka informacija nas vodi direktno u promjenu cjelokupnog razmišljanja i postupaka. Nedavno sam naišla na primjer koji se ovdje savršeno uklapa: Na Sagittariusovom blogu (sorry Sagi, ali dao si mi odličan primjer – nije li to nevjerojatan sinhronicitet?  ) upravo stoji post o tome kako je deranje životinja za krzno ok i kako ukidanje toga može dovesti do egzistencijalnih problema obitelji koje se time bave. Niti u jednom trenutku nije napisano da i te životinje osjećaju jednaku patnju kao što bi je osjećao i čovjek da je podvrgnut tome i/ili se njihova patnja smatra manje važnom/vrijednom – nečime s čime se ne bi trebalo zamarati.Po meni, ovdje nastupa moć znanja: Znanje nisu samo mehaničke informacije, kao što Jupi kaže – znanje je mnogo više od toga. Jedan od vidova znanja je i sposobnost sagledavanja stvari iz tuđe perspektive, osjećanje onoga što druga živa bića (bilo ljudi, bilo životinje, bilo biljke) osjećaju. Kada se jednom uspijete saživiti sa npr. tim životinjama stekli ste znanje o njihovim osjećajima. Kada ste jednom to iskusili, ako je s vama sve u redu  , nećete poželjeti nekome nanijeti takvu vrstu patnje. Jednostavno – znanje, a ne unaprijed predefinirani „etički“ zakoni, doveli su vas do toga da razmotrite svoje postupke. I iz toga se rodila etika.S druge strane, moguće je suosjećati i sa obiteljima koje će se naći u problemima zbog toga što će im biti zabranjeno da dalje rade ovaj „posao“. Kad usporedite ta dva iskustva – shvaćate da je ono prvo ipak intenzivnije i da biste vi, da morate birati, odabrali drugo. Ako pak imate znanje samo o ljudskom iskustvu (što je češće jer smo ljudi, pa nam je lakše suosjećati s pripadnicima iste vrste), onda ćete zaključiti da je zabrana krznarstva nanosi veliku štetu i da je glupost. Dakle, ovdje je upravo neznanje (ili ograničeno znanje) i nezainteresiranost za to znanje uzrok tome što tisuće i tisuće bića doživljava vrlo intenzivan osjećaj patnje i umire u mukama. Naravno, može postojati i treća opcija: da iz perspektive univerzuma stvari funkcioniraju točno onako kako trebaju i da je svakom biću potrebno točno onakvo iskustvo kakvo doživi. Po tome je tim životinjama iz nekog, nama neshvatljivog, razloga bilo potrebno da prožive tu patnju, ljudima koji im je zadaju da prožive ulogu krvnika, meni da osjećam velik otpor prema tome i da se bunim protiv toga, Prijateljima životinja da osjećaju isto što i ja i da javno demonstriraju i izbore se za zakon koji će to spriječiti... Iz te perspektive gledano sve ide točno u smjeru u kojem treba ići, a nitko od nas nije pasivni promatrač, već smo svi do jednoga aktivni sudionici. I tu dolazimo do granica „etike“ – do kojeg točno trenutka postupamo etički? Po meni, odgovor je jasan: do trenutka do kojeg osjećamo da radimo nešto od srca, s dubokim uvjerenjem. Iz moje perspektive, „etika“, kakvu danas znamo je u globalu - nepotrebna. To mislim zato što mnogi ljudi primjenjuju „etička“ načela kojima su ih učili, ali ih upće ne razumiju niti razmišljaju o njima. „Etika“ trenutno služi samo tome da drži pod kontrolom mase koje još nisu dovoljno „narasle“ (uvjetno rečeno, naravno) da imaju vlastiti etički kodeks i kojima više ne treba bilo kakav predefinirani moralni zakon da bi se držali one maksime: „Ne čini drugome ono što sam ne želiš iskusiti“. To je ujedno i moj jedini etički zakon, a bazira se na samo jednoj stvari – empatiji ili suosjećanju. Evo i primjera: Prije nekoliko tjedana susjedi ispod mene su odlučili imati tulum do kasno u noć usred tjedna. Iako mi to u načelu ne smeta, znala sam da me sutradan čeka izrazito zahtjevan radni dan kojeg neću moći izgurati ako se ne naspavam. To mi je stvorilo velik problem, pa sam susjede na pristojan način zamolila da prestanu bučiti. I oni su prestali. Ipak, kad su im prijatelji odlazili čula sam da komentiraju: „A čuj, poslao nas je doma jer se boji, znaš – može im pozvati policiju“. Znači, razlog nije bio taj što su moji susjedi razumjeli da je meni jako teško odraditi posao nenaspavanoj i da mi to može stvarati probleme, a oni tulum mogu ponoviti već u petak, već - strah od kazne. Isto tako je sa mnogim drugim stvarima: ja neću ljudima bušiti gume na autu ako su krivo parkirali, razbijati im prozore ako mi se zamjere, pljačkati i ubijati.. zato što razumijem posljedice toga. Mnogi ljudi takve stvari neće raditi jer im tako nalaže zakon i boje se posljedica po njih same. U tom kontekstu „etika“ je itekako potrebna u svijetu u kojem živimo, ali po meni generalno treba tendirati znanju i razumijevanju jer tek ono ukida potrebu za bilo kojom vrstom kontrole i stvara kako bi Kant rekao „moralni zakon u nama“. I to ne zbog straha, već zbog toga što tako želimo. I tu se krije odgovornost koju Jupi spominje – sloboda ljudi je nemoguća i vrlo destruktivna za sve nas tako dugo dok ljudi sami ne shvate zašto ne treba nanositi štetu drugima. Ponekad je to jako teško pitanje i pogled na stvari ne može biti crno-bijel (preporučam moj stari post Osvrt na dobro i zlo). I zato Jupi: mogu ja pričati o etici u svojim postovima, ali ljudi koji je ne poznaju je ne mogu naučiti na bazi teorije o njoj samoj – mogu samo zaključiti što je društveno poželjno, a što društveno nepoželjno ponašanje i primjeniti ga kako bi i sami bili zbog toga nagrađeni ili kako bi izbjegli kaznu, što je po meni bullshit. Ili još gore – mogu to doživjeti kao - popovanje. Na taj način pričala bih zapravo o „etici“. S druge strane, ako pričam o stvarima koje barem nekome i bar malo prošire horizonte onda stvaram dobar temelj da negdje u budućnosti više nema potrebe za bilo kakvom kontrolom ili samokontrolom, već je etika posljedica znanja koje ljudi imaju. Sve to, naravno vrijedi i za mene – što više znanja prikupim i moje ponašanje će biti više etično. Ovdje želim napomenuti da mi to nije primarni cilj, već da je, po mom iskustvu - nezaobilazna posljedica. 2. Što je to POETIKA ? Što nam ona pruža, i da li je i ona put života i spoznaje? Uh, na ovo bih mogla napisati cijeli novi post, ali reći ću ukratko samo ovako: cijeli moj blog možeš tako shvatiti jer je malo što na njemu doista samo prepisivanje golih informacija iz neke literature. Reći ću samo jednu sitnicu za sebe: smisao poetike nalazim u estetici (između ostalog) ;))). 5. Je li moguće da sami sebi kreiramo probleme i lizarde i sl. ? Osobno ne vjerujem u lizarde, možda tek kao u simbolični prikaz problema zatvorenog uma koji sami sebi stvaramo – osim ako ih doista ne stvorimo . Upravo zato, još više – rad na sebi pomaže u oslobađanju od tog “zatvora”, a znanje je ono koje nam u tom radu i te kako može pomoći. Ako mene pitaš – sve na svijetu kreiramo sami, samo još nismo otkrili način na koji nam to polazi za rukom. Puno materijala o tome (mom mišljenju o tome) je moguće naći u mojim ranijim postovima.6. Je li čovjek treba biti samo ono što spontano genetički jest, ili ima pravo željeti /biti i i raditi na tome što želi biti ? Mislim da sam na ovo već višestruko odgovorila. Čovjek ima pravo na sve što može, inače ne bi mogao. Ipak, problem slobodne volje je dosta paradoksalna stvar i postavlja se pitanje jesu li mogućnost i postojanje želje za radom na sebi predodređeni ili kreirani od nas samih. Ja mislim (samo mislim) – da je to dvoje zapravo isto. 7. Znate li da se kuća nemože sama od sebe sagraditi, nego da je treba istinski poželjeti napraviti, a onda uzimati teške blokove i podizati ih svladavajući silu gravitacije, odnosno ulagati trud i napor da bi se nešto napravilo. 8 Znate li da njie sramota pasti / padati u procesu izgradnje prema svojoj želji, nego se treba uvijek nakon pada uporno dizati i držati se još dosljednije svojih pplanova. 9. Znate li da je opasno po život sebi stavljati velike terete planova i ciljeva, jer su već i oni banalni svakodnevni zadaci izazovno teški ako ih hoćemo dosljedno provoditi, i već na njima treba raditi, ali imati u svakom trenutku MUDROSTI da ne ugrožavamo druge u našoj okolini Na ova tri ću biti kratka: Znam, podržavam i vjerujem da propagiram. Eto, Jupi nadam se da su ti moji odgovori pomogli da bolje razumiješ način na koji ja razmišljam. Također se nadam da će takvo razumijevanje doprinijeti tome da manje osuđuješ način na koji pišem (iz tvog posljednjeg komentara sam stekla dojam da ga dijelom osuđuješ). A svima ostalima da razumiju zašto izuzetno cijenim znanje i smatram ga moćnim alatom za osobni rast. Naravno, prvi korak ka znanju je uvijek priznavanje vlastitog neznanja. Od toga kreće naš osobni napredak, pa tako i “napredak” svega oko nas. |
- 16:20 - Komentari (15) - Isprintaj - #
20.12.2007., četvrtak
Sinhronicitet
Prije negoli počnem s temom ovog posta htjela bih samo reći da sam doista iznenađena odazivom na prošli post. Naime, iako mi čitanost na blogu nije brojčano porasla, odaziv na temu imao je dosta široke razmjere. Čak sam dobila i nekoliko mailova od osoba koje su prepoznale svoj problem kao socijalnu anksioznost i pitale za savjet. Ovim putem obećajem da ću svakome pojedinačno odgovoriti najbolje što znam u nekom relativno pristojnom roku (iako, čini se da moji rokovi e-mail odgovora po defaultu nisu pristojni, ali eto, dajem sve od sebe  ), pa vas sve molim za malo strpljenja. To me navelo na spoznaju da je u Hrvatskoj prijeko potreban netko tko će se više posvetiti ljudima koji smatraju da imaju problem zbog socijalne anksioznosti i nagnalo na to da si zadam još jedan projekt u životu (pozdrav Berixu   ) koji će bar djelomično pomoći u otklanjanju tog deficita.A sada na manje zemaljsku temu – sinhronicitet. Carl Gustav Jung je prvi koji je pisao o sinhronicitetu kao načelu neuzročnog povezivanja, odnosno o neuzročnim vezama između pojava u materijalnom univerzumu i ljudskim psihičkim doživljajima. Pritom te pojave ne prate uzročno posljedičnu vezu nego jednostavno dolaze zajedno. Kod njega mi je osobito zanimljiv i neosporno točan pogled koji se može primjeniti na cjelokupnu današnju znanost: Prirodni su zakoni statističke istine, što znači da su nepobitne samo onda kada se bavimo makrofizičkim količinama. U području vrlo malih količina proricanje (op.a. ovdje se misli na predviđanje na temelju „znanstvenih činjenica“) postaje nesigurno, ako ne i nemoguće, jer se vrlo male količine više ne ponašaju u skladu s prirodnim zakonima. (Izvor: C.G. Jung „Tumačenje prirode i psihe“). Ovaj Jungov koncept je nešto na što ću se sigurno još puno puta osvrtati, jer mi se u lutanjima po blogovima učinilo potrebnim - no to je druga tema. Jednostavnije rečeno sinhronicitet je kad vam se u životu dogodi ona, valjda svima poznata, situacija da pomislite: „ovo ne može biti slučajnost“. Evo nekoliko primjera u nekoliko kategorija. Svi su temeljeni na subjektivnom, osobnom iskustvu i izabrani su kao tek mali dio onoga što sam doživjela: Banalni primjeri: Razmišljate o prijatelju kojeg niste čuli niti vidjeli mjesecima, ako ne i godinama i u tom trenutku on vas zove (najjednostavniji primjer). Razmišljate o nekoj temi dok vam u pozadini radi televizor, kad tamo počinje emisija upravo o toj temi (taj dan niste čitali tv program). Pričate s nekim o nekoj temi, dolazite doma i nalazite da vam je prijatelj poslao mail o toj temi. Promet: Auto vam ne želi upaliti, pozovete mehaničara i on ga upali od prve, ali kad pogleda motor vidi da vam curi benzin i da ste se mogli zapaliti da ste uspjeli krenuti. Nevjerojatne fluktuacije u prometu: npr. svaki dan, u određeno vrijeme na određenom mjestu je uobičajeni prometni čep jer velik broj ljudi u to vrijeme i tim putem ide doma s posla. Međutim, dođete jedan dan, koji se ni po čemu ne razlikuje od ostalih dana (dakle, nema nekih događanja koja bi preusmjerila promet niti njegov intenzitet), u isto vrijeme i na isto mjesto i nema nikoga – cesta je prazna. ?!!? Zar su danas svi išli ranije ili su svi odlučili baš danas ići drugim putem? (Važna napomena: na tom putu kojim idete nije unaprijed određen tempo zbog podešenja semafora i prilično je važno križanjevelikog broja puteva, pa manji zastoj u nekoj sporednoj ulici ne može biti uzrok). Promet je općenito vrlo zanimljiv za promatranje sinhroniciteta. Svaki dan ima svoju „prometnu dušu“: postoje dani kad su svi vozači pristojni i propuštaju vas, postoje dani kad su svi nepristojni i oduzimaju vam prednost, postoje dani kad ne možete proći niti jednu zebru, a da na njoj nije pješak, dok drugi dan u isto vrijeme, na istim tim zebrama nema niti jednog. Ove pojave nemaju veze s nikakvim razumnim uzrocima, ne ovise o vašem raspoloženju niti o tome žuri li vam se ili ne (kad vam se žuri postoji mogućnost da bi vam neki od opisanih događaja posebno išli na živce, pa biste ih više primjećivali). Prediktivni snovi (banalni i manje banalni): Sanjate profesoricu iz osnovne škole i sutradan ju sretnete iako ju niste vidjeli godinama, a još manje sanjali. Sanjate da vas član vaše obitelji traži kutomjer (?!!? – koliko često to sanjate, doista?). Taj dan dolazi taj član vaše obitelji i govori kako treba kupiti kosilicu za dvorište, ali dvorište mu je pod nagibom, pa ne zna kakva bi kosilica bila ok. Neke dobro rade do određenog broja stupnjeva, ali on ne zna utvrditi koliko stupnjeva je nagib njegovog dvorišta (to nije tema o kojoj uobičajeno pričate). Tjedan dana, svaku noć za redom sanjate tornado (to vam inače nije uobičajen san). Sljedeći tjedan u jednom zagrebačkom kvartu (gdje to doista nije česta pojava) prođe pijavica (naravno, niti upola razorna kao tornado, ali ipak...). Sanjate da umirete na neobičan način. No u snu, nije bitan niti način, niti situacija kojoj se to odvija, već najjaći dojam na vas ostavlja to što ste vrlo intenzivno proživjeli sve nijanse osjećaja koji nastupaju kada ste suočeni sa smrću. Ponovno ću napomenuti – to i nisu vaši uobičajeni snovi. Drugi dan umire obiteljska prijateljica. Nakon svega ne možete se ne pitati: je li proživjela sve te osjećaje? Međutim sinhronicitet može otići i puno dalje od napisanog. Npr. neko vrijeme intenzivno razmišljate o nekoj temi i s vremenom vas posve nevezano o vašoj volji počnu okruživati ljudi koji se tom temom bave, a prije ih nije bilo nigdje u vašoj blizini. Zanimljivo je to što usprkos vašem razmišljanju vi niste promijenili način života, počeli se kretati u drugačijim krugovima ljudi ili počeli tražiti informacije tamo gdje prije niste. Ne, živite istim životom kakvim ste živjeli i prije, a ti ljudi i/ili te informacije jednostavno dolaze do vas, bez da je itko i znao da je to predmet vašeg interesa. Kada je u vašem umu dominantna sumnja prema nečemu – okružuju vas informacije koje tu sumnju potkrepljuju, pa čak ako ih i ne tražite. Tako sumnja postaje vjera. Kada je pak prisutna vjera – okružuju vas informacije koje potkrepljuju vjeru i svijet doista počinje funkcionirati prema njoj. Moj dobar prijatelj bi rekao: „svaki čovjek završi točno onako kako sam sebe vidi da će završiti“. Jedan od mojih omiljenih pisaca u svom bestseleru je napisao: „Kada nešto stvarno želiš, cijeli svijet će se urotiti da to i dobiješ“ (naravno, Paulo Coelho „Alkemičar“). I ja se slažem. Kada vam je pred očima samo jedna opcija – za vas doista niti jedna druga opcija ne postoji. Ako vam se ne sviđa ta opcija – treba samo promjeniti perspektivu i mijenja se i opcija (naravno, lakše reći, nego učiniti). Mislim da je upravo ta određenost našeg svijeta našim vlastitim vizijama najdublji i najjači pokazatelj sinhroniciteta – ne znamo što je uzrok, a što posljedica – možda uzroka i posljedica nema, već se stvari odvijaju paralelno onako kao što je određeno da trebaju ići, a odredili smo ih, naravno – sami. U psihologiji postoji nešto što se zove selektivna pažnja. Selektivna pažnja je kad primjećujete informacije koje su u skladu s vašim stavovima. Tako zapravo svaki čovjek živi u točno onakvom svijetu u kakvog vjeruje (zato je mijenjanje nečije perspektive tako teška misija – svi smo okruženi informacijama koje potvrđuju upravo našu sliku o svijetu). Ako mislite da u svijetu nema čudesnih pojava – najčešće vam se ništa čudesno neće niti dogoditi, jer nećete obraćati pažnju na događaje koji se mogu na taj način tumačiti. Ako pak vjerujete da je svijet pun čuda – za vas će i biti, jer se mnogo događaja može objasniti na taj način, pa makar ponekad postoje i prizemnija objašnjenja. Najteže je ostati objektivan i nitko nije u stanju procijeniti tko je zapravo objektivan, a tko ne. Ja za sve opisane događaje tvrdim da nisu bili pod utjecajem selektivne pažnje, prediktivnih snova sam se sjećala, neke od njih čak zapisala prije nego što su se predikcije ostvarile, pažljivo sam razmotrila sva prizemna objašnjenja i na svako dodatno pitanje o ovim događajim dati ću valjane argumente. Tvrdim to jer sam se dugo bavila proučavanjem tih događaja i vjerujem da su mi metode koje sam odabrala, kako bih držala vlastitu subjektivnost pod kontrolom, valjane, pogotovo zato što dobro poznajem mehanizme koji mogu dovesti do „iskrivljenog“ tumačenja. Ako netko misli suprotno neka iznese svoj argument, pa ću mu, ako naravno imam odgovor, rado odgovoriti na njega. S druge strane, voljela bih čuti ima li još ljudi slična iskustva sa sinhronicitetom, koja nisu produkt selektivne pažnje, koja nisu posljedica Barnum efekta (efekt kad npr. čitate horoskop i prepoznajete se u njemu, ali ako pročitate pažljivo shvatit ćete da se gotovo svaki čovjek na svijetu može prepoznati u njemu zbog previše uopćenih izjava, poput: „vi ste smireni, dok vam ne prekipi“...  ) i za koja su pažljivo razmotrili postoje li prizemna objašnjenja i mogli zaključiti samo jedno (što su uostalom i prije iskustveno znali) – da ne. |
- 21:37 - Komentari (15) - Isprintaj - #
Svibanj 2009 (2) Travanj 2009 (1) Siječanj 2009 (1) Kolovoz 2008 (2) Srpanj 2008 (2) Travanj 2008 (2) Veljača 2008 (1) Siječanj 2008 (1) Prosinac 2007 (2) Listopad 2007 (3) Rujan 2007 (2) Srpanj 2007 (2) Lipanj 2007 (4) Svibanj 2007 (6) Dnevnik.hr |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Sve što mislimo da znamo, a ne znamo. Sve što nas privlači, a ne znamo zašto. Sve što mislimo da ne možemo, a zapravo možemo. Jeste li znali da: - prema teoriji kvantne fizike ništa nije nemoguće, samo je pitanje kolika je vjerojatnost da će se nešto dogoditi. Einstein je posvetio život tome kako bi to opovrgnuo i napravio Teoriju svega (Einstein: "God doesn't play dice"). Nije uspio, jer koliko god se trudio nije mogao u obzir uzeti sve faktore koji mogu utjecati na neki događaj. |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||