Prilagodba na tijesnu kožu....
nedjelja, 27.05.2007.
Ima li išta ljepše od toga da nekome usputnom tek lijepom riječi daš krila........daruješ ih ni ne trepnuvši, ne potrošivši ni jedan jedini atom svoje snage, ništa pritom ne izgubivši......
Obožavam dijeliti komplimente ljudima koji su ih zaslužili svojim trudom, dobrotom, marljivošću....obožavam veličati uspjehe djece, tih malih ljudi koji se vrte u ovom ogomnom vrtu života i tako im treba putokaz. Obožavam reći ženi da je lijepa i posebna, ili muškarcu da u njegovim očima vidim ČOVJEKA.
Jednostavno mi je lakše vidjeti te uzlete dragih ljudi u nekom običnom trenutku.....volim biti vjetar u leđa tu i tamo.....volim kad mi daju razlog da se taj vjetar pojača i razgrana.....šta ima loše u tome?
Pokušajte danas dati kompliment nekome za koga držite da ga je zaslužio i promatrajte reakciju......možda nećete baš odmah poput mene idealiste ugledati krila, ali osmijeh koji se razlije tim licem, bit će vaš osobni vjetar tijekom cijelog dana......
nedjelja, 20.05.2007.
Naizgled bezazlen posjet mjesnom parku poslijepodne, uz šum mora i cvrkute ptica, ipak je nepozvano probudio bunu u meni........Bilo je puno majki s djecom....malom djecom u kolicima, i one malo veće djece koja još nespretno trčkaraju posrčući i zapinjući sami sebi nogu.....i one djece školaraca koji su u vlastitim očima kao jako veliki i evo ovog trena mogu osvojiti svijet.....Divna jedna slika, ali nešto mi nije štimalo.....
Shvatila sam da je jedino što čuješ :ne ovo, ne ono, operi brzo ruke, otresi hlače:znaš li ti koliko to košta?!.....Pa onda djete padne na guzu a mama dobije nervni slom.......
Ja znam da je roditeljska briga uvijek opravdana i razumljiva, ali zašto danas djeca više ne smiju biti djeca?
Kad je prestalo važiti pravilo bezbrižnosti?
Ja se sjećam svog djetinjstva....padali smo sa stabala, jedni preko drugih, po ravnome...nije bitno kako, ali smo padali i preživjeli.....naše majke nisu imale vremena cijelo vrijeme bdijeti nad nama i histerizirati zbog razbijenog koljena ili popijene Coca cole......(jer to je otrov, bože moj.....)
Mi nismo imali kompjutere, nitenda, raznorazne zabave samo za sebe s botunima, mi smo se igrali i imali smo prijatelje......mi smo se međusobno čuvali i učili.......malo po malo postajali ljudi bez knjiga raznih kvazi stručnjaka kako se postaje čovjekom.....
Mi smo pravili kolače od blata, jeli smo voće iz vrta (doduše susjedovog,ali koga je smetalo)....nismo strepili je li prskano ovim ili onim, pili smo vodu s izvora, jeli sendvič bez da smo uvijek nužno prije toga oprali ruke.......bili smo djeca, i nismo umrli zbog toga.....
Normalno je da se vremena mijenjaju.......i da svako vrijeme nosi svoje sa sobom, ali djeca će uvijek biti djeca.....dobivali mi zbog toga živčane slomove ili ne.....Mislim da odrasli prave mentalne invalide od djeca pretjeranom okupacijom o tome što je dobro ,a što ne....nemojte me krivo shvatiti, zna se za što roditelj služi u životu-ja imam dvoje divnih ljudi koji su me stvorili i odgojili kako treba,ali mislim da malo opuštene atmosfere i darovanog samopouzdanja daje takav vjetar u leđa,kakva ni jedan priručnik na ovom svijetu to ne može....
srijeda, 16.05.2007.
Kad god bi zamišljala svoj put po ovom svijetu, uvijek bi to bio nekakav pravac........dugi pravac bez određenog cilja....oduvijek znam što želim i znam što ne želim.Oduvijek se nadam manje više istim stvarima, vjerujem manje više istim ljudima, pokušavam biti čovjek.....zaista pokušavam.
I ne volim one izjave tipa netko je nešto zaslužio ili nije zaslužio zato jer je dobar ili zao-tko smo mi da prosuđujemo o ljudskoj dobroti......i što ona uopće znači?
Ovih dana moj pravac izgleda mi jako dobro.....čini mi se staza nikad čvršćom, korak nikad sigurniji.....pa iako mi vjetar tu i tamo puhne s boka, ne dam mu da me pomakne sa puta.....
Vidim neke horizonte po prvi puta, idem im u susret ne znajući što ću zagrliti tamo negdje, ali idem, koračam i usudim se smješiti onako usput, baš za inat strahu i pitanjima....
Lani sam se na današnji dan ponovo rodila, danas je moj drugi rođendan, dan kada zahvaljujem Bogu što imam priliku......priliku za sve.....baš sve što poželim.......što imam priliku pronijeti tu dobru vibraciju vama, da vam viknem iz sveg glasa kako je dovoljno vjerovati.....ali zaista vjerovati u ono za što se molite.....i biti sigurni da je to što molite, ono što uistinu želite......
Svijet je predivno mjesto.......nimalo pravocrtno, nimalo s ciljem.......možda tek onim da budemo bolji ljudi........
Moja je molitva postala zahvalom.......i ponekad mi se čini da sam više potrebita zahvaljivati nego tražiti više.....spustile su se razne svetosti na mene, dobila sam brojne blagoslove....
I zato ću jednostavno završiti ovaj post zahvalom......za svaki dah, za novi dan, za noć preda mnom..... i svaku sljedeću koja ima doći.....za ljubav , za onaj zagrljaj od maloprije......za onaj predivan zvuk otkucaja srca koji mi neprestano odzvanja u glavi.....za sve te divne ljude koji me vole, za moje prijatelje, pratitelje, za one u koje ja vjerujem, za ovaj divan trenutak........za život!
Kao prvo jedno veliko OPROSTITE......svima vama koji ste brinuli, strepili, bojali se za mene.....nažalost, internet je jedna jako opsežna ali ograničavajuća stvar.....naime, moj kompjuter bio je u kvaru i to je jedini razlog zbog kojeg me nije bilo, nemam razloga lagati-tako je kako je.....kad sam vidjela sve vaše upite na moj mail i osjetila brigu u riječima, ovako blago hormonalno poremećena rasplakala sam se kao dijete.....
Istina, mogla sam se poslužiti tuđim PC-jem ali ne mogu ja to, onda ne mogu na miru baljezgati o čemu mi puhne.....
Eto, ovog puta samo na kratko, da znate da sam živa, a zadužujem se ovom prigodom priuštiti vam jedan kvalitetan post o mojoj sadašnjosti......i Bog i ja znamo da ste ga zaslužili.....
petak, 04.05.2007.
Djelovanje anđela
Tog dana želja je bila jača i posebnija nego ikada prije, valjda zato jer je bila nesvjesna da uopće nešto želi.....prepustila je duši da odluta , da uživa u samom postojanju, u svojoj skučenosti i širini, da se grleno smije i zapjeva.....
Stvorio se prostor u vremenu za djelovanje anđela....stvorio se tunel da prolazak svijetla, i duša bješe okupana nekom svetosti, mirom i spokojem, nesvjesna blagoslova koje u tom trenu dobi...
Spustile se ruke Njegove na umornu i upornu molitvi i ostvarile je zahvalnošću i razumijevanjem.....
I tješeći prošaputa On:ne boj se valova po putu, i oni su bonaca samo malo nemirnija, i pod njima ...uvijek je ipak... samo mir.....
utorak, 01.05.2007.
Čuvari tajni
Uhvatim sama sebe ponekad kako čuvam neke tajne koje su mi povjerili ljudi nekada davno, ljudi koji mi danas više ništa ne znače, ili su me čak povrijedili usput, ali njihove tajne i dalje su kod mene sigurno zaključane.To poklanjanje povjerenja smatram osobito velikim darom koji od nekoga možeš dobiti, i mislim da je vrijedno čuvanja......blaga se ne rasipaju....zbog ničega, zbog nikoga.......
Kad doživim neku veliku sreću, ili veliku tugu nije bitno, podijelim sa onom šačicom ljudi kojima zaista beskrajno vjerujem, a eto ponekad se i ta šačica pokaže nedostojnom mog povjerenja.....Iako se ovaj put radilo o sretnoj tajni, o nečem lijepom i apsolutno neškodljivom po nikoga, ipak mislim da je tajna tajna dok joj ja ne skinem veo tajnovitosti i odlučim pričati o njoj......
Ali, ne znam, možda ljudi od sreće pomahnitaju, možda su to stanja psihe kad moraš nekome šapnuti o tome jer ćeš prsnuti od uzbuđenja.....i zapravo iz najbolje namjere označiš sebe samoga na neki način......kao svetu riznicu i dalje, ali s rupama u poklopcu.....
