Kad god bi zamišljala svoj put po ovom svijetu, uvijek bi to bio nekakav pravac........dugi pravac bez određenog cilja....oduvijek znam što želim i znam što ne želim.Oduvijek se nadam manje više istim stvarima, vjerujem manje više istim ljudima, pokušavam biti čovjek.....zaista pokušavam.
I ne volim one izjave tipa netko je nešto zaslužio ili nije zaslužio zato jer je dobar ili zao-tko smo mi da prosuđujemo o ljudskoj dobroti......i što ona uopće znači?
Ovih dana moj pravac izgleda mi jako dobro.....čini mi se staza nikad čvršćom, korak nikad sigurniji.....pa iako mi vjetar tu i tamo puhne s boka, ne dam mu da me pomakne sa puta.....
Vidim neke horizonte po prvi puta, idem im u susret ne znajući što ću zagrliti tamo negdje, ali idem, koračam i usudim se smješiti onako usput, baš za inat strahu i pitanjima....
Lani sam se na današnji dan ponovo rodila, danas je moj drugi rođendan, dan kada zahvaljujem Bogu što imam priliku......priliku za sve.....baš sve što poželim.......što imam priliku pronijeti tu dobru vibraciju vama, da vam viknem iz sveg glasa kako je dovoljno vjerovati.....ali zaista vjerovati u ono za što se molite.....i biti sigurni da je to što molite, ono što uistinu želite......
Svijet je predivno mjesto.......nimalo pravocrtno, nimalo s ciljem.......možda tek onim da budemo bolji ljudi........
Moja je molitva postala zahvalom.......i ponekad mi se čini da sam više potrebita zahvaljivati nego tražiti više.....spustile su se razne svetosti na mene, dobila sam brojne blagoslove....
I zato ću jednostavno završiti ovaj post zahvalom......za svaki dah, za novi dan, za noć preda mnom..... i svaku sljedeću koja ima doći.....za ljubav , za onaj zagrljaj od maloprije......za onaj predivan zvuk otkucaja srca koji mi neprestano odzvanja u glavi.....za sve te divne ljude koji me vole, za moje prijatelje, pratitelje, za one u koje ja vjerujem, za ovaj divan trenutak........za život!
Post je objavljen 16.05.2007. u 21:41 sati.