Prilagodba na tijesnu kožu....
srijeda, 31.01.2007.
Blagoslov buđenja...
Otvoriš oči,protegneš se onako mamuran i nesvjestan svega oko sebe....teško je ustati,na pomolu je novi radni dan....oblačim se bezvoljno,šminku nanosim mehanički ....izlazim na poznatu ulicu, pozdravljam iste ljude kao i svaki drugi dan.....a onda bum! Opet me probudi, opet iznenadi svojom ljepotom...ovo sunce....veličanstveno žutilo svemira, sva potrebna svjetlost u simbiozi življenja.....smije mi se, vragolasto namiguje....dobro jutro! I pokloni mi još jednu priliku.....
(riva, K. Stari,2007)
utorak, 30.01.2007.
Moja jube daleka...
Prijatelj je riječ koja ne bi trebala postojati u našem jeziku...preobična je,zvuči otrcano i bez težine...svatko svakog danas tako zove.....
JA imam moju Ivanu...moj šareni svijet tamo daleko,a opet u meni.....moju daleku,a nastanjenu u meni, moju pozitivu i negativu, odraz moje prošlosti i sadašnjosti, slutnju moje budućnosti....
Bile smo djeca kad su nam se oči prvi put srele....imale smo jedva 14 godina i planirale osvojiti svijet....
Svih ovih godina nadjačavali su nam se osmjesi i miješale suze istovremeno....bile smo tu i tamo, jedna drugoj i problem i rješenje, ono što se kod nas naziva Najbolje prijateljice....
Danas smo žene u svojoj 30-oj, iako to baš ne prevaljujemo preko usta.....danas nam se osmjesi mješaju sa željama, suze su se prorijedile...dogodio nam se život....
I zapravo kad promislim- jesmo osvojile svijet....onaj naš vlastiti....
ona je tamo daleko u južnim krajevima svijeta gdje je uvijek toplo i raznoliko....a ja još uvijek trpim okove malog mista u kojem živim.....iako plivam bez leptirića... uzdignute glave...
ja sam žena koja voli i poznaje ljubav, ja sam osvojila neke moje svjetove, i imam nju...moju Ivanu....ono što vam ne mogu opisati rječima....jer po meni riječ prijatelj je ništa za sve ono što ona jest.....neka vas stigne moj blagoslov kad vam poželim tako nešto na ovozemaljskom putovanju (jube,volin te....)...
volim te kao što zemlja voli kišu....kao što ocean ljubi nebo,tamo daleko gdje nitko ne vidi...
volim te poput djeteta vjerujući u svako tvoje oblikovano djelo i riječ....
volim te kao što paučina ljubi zidove naših proživljeni godina...
tamo daleko,odakle smo ih pretvorili u stih....
i samo naše je ovo danas.....ovo danas predivno....
Zašto se ono smijemo ?
Smijem se od srca,sama sebi....svima oko sebe....parodiji života....smijem se punim plućima novim prilikama, padu djeteta na meku pelenu, hrkanju mog Zakonitog pored mene....smijem se od sreće i tuge,a najčešće se smijem tek tako....
Dobije mi lice neke nove konture,glupavo sretni izraz djeteta...dobiju mi misli neku novu dimenziju,ja sam sama sebi tada fascinacija....pa iako zapravo ne znam zašto se ljudi smiju-ja se smijem od srca i iz mojih razloga.....smijem se ljudskoj potrebi da se uopće smije.....ha ha ha....
nedjelja, 28.01.2007.
Jesam li stvarno tudum za tehniku?
Pokušavam....već dva puna sata drljam po ovoj plastičnoj mašini i pokušavam oblikovati nešto šta bi trebalo biti blog....kao nekakav moj prostor,nešto šta predstavlja mene preda mnom i pred svima vama....no,tudum u meni divlja i luduje tako da osim teksta ne uspijevam unijeti baš ništa drugo...ali bit ću strpljiva....pokušavat ću....kad vidim tko sve i o čemu piše,pa mogu valjda i ja....nisam ni ja Mujo ...iako Fata možda tu i tamo i jesam....
četvrtak, 25.01.2007.
Preživjeti dijagnozu....
Bilo je proljeće....u punom jeku...sve zeleno,propupalo,svi problemi ovog svijeta zaćahurili su se u cvrkutu ptica......ja nasmijana,voljena,prpošna sa dva,tri kila viška od protekle zime....
Dogodi li vam se ikad šapat anđela na uho? Bez da ga zovete,tražite,bez da ste odmah fanatik po deklaraciji ili opredijeljenju....meni se dogodio....Iako ga nisam vidjela,opipala i ne mogu to opisat riječima....upozorilo me nešto od negdje zbog nečega.....
Sljedeće jutro počeo je moj novi život...nakon popijene Nessice i popušene jutarnje cigarete uputila sam se s torbom preko ramena na kontrolu kod doktora....pitala me šta sam došla kontrolirati? I onda sam stala ni sama ne znajući zašto sam tu? Rekoh,ajmo vidjet kakva mi je krv? Uglavnom da ne duljim...nije valjalo...jetreni enzimi bili su pobucani,usljedilo je mnoštvo pretraga,silovanja tijela i psihe,vožnja kroz CT i onda objava:imate tumor na jetri veličine 20 cm........
Prva stvar koja je prozujila mojim mislima bila je:a ha,ipak nisam žderala koliko sam mislila- ima u tumoru bar kila i pol....a onda sam pitala doktora: Hoću li umrijeti? Iako imam 29 godina,u tom momentu bila sam dijete....više radoznalo nego prestrašeno....više zbunjena nego živa.....
Nije mi rekao ni da ni ne,samo da on misli kako je moj TUMI dobroćudan.....(zovem ga Tumi jer moj je prijatelj u meni živio jako dugo,i red je da mu dam ime,a kako vidite da sam živa nije me ni ubio)....
Sad je zima....2007.....dani imaju neku sasvim drugu boju....moja je omiljena boja danas svaka...ne radim tolike razlike u nijansama kao prije....prihvaćam i tamnu i svijetlu kao svoje,kao da mi baš sve dobro stoje.....a stoje mi,zašto ne? Tumi je vani,doktor u Dubravi napravio je super posao,nisam istraumatizirana kako bi se možda očekivalo.....toliko sam sretna što se smijem,što imam svoju šalicu kave pored sebe, što maca prede na kauču i što moj muž postoji na ovom svijetu....sretna sam zbog jutra i večeri,zbog sunca i kiše....
sretna što sam danas otkrila jedna novi svijet....ovaj blog......rekli bi neki: Mašala......
