namnam https://blog.dnevnik.hr/namnam

utorak, 11.08.2015.

Kao voda

Pita me ona mala kućica na fb-u "Što ti je na umu?" Pa evo, trenutno se pokušavam ne raspasti po šavovima kao jučer. Kad su svi sa posla otišli, krenula sam čistiti urede i odjednom me zgromila tuga. Sinak mi odlazi ovaj četvrtak na more i ne stignem se pošteno niti oprostiti od njega. Otići ću u Njemačku prije nego se on vrati, tako da imamo manje od 24 zajednička sata. Nemam ni najjednostavniju predodžbu koliko dugo ga neću vidjeti. Stoga sam sjela u čajnu kuhinjicu i pokušala istuliti i isplakati tu ogromnu rupu koja mi se odjednom otvorila u prsima. Opraštam se od njega od kad sam ga rodila, pokušavala sam samu sebe natjerati na shvaćanje da nije dio mene i da svakim danom odrastanja i samostalnosti sve više postaje svoj čovjek. Tek je navršio 7 godina, ali već zna što i kako želi i može u svom malom životu. Ponosna sam na svako njegovo postignuće i ne bih htjela da je ovisan o meni i svom tati. Ali to razdvajanje svejedno boli. Stoga, da bih se odvratila od razmišljanja o rastanku, planiram naše zadnje zajedničke sate, učim ga pakirati kofer i toaletnu torbicu, podsjećam ga da ponese koju igračku za vodu i vodonepropusni fotić (jednokratni, iz Mullera). Podsjećam ga da se mora mazati sa kremom protiv sunca, da pošalje razglednice i počasti baku i tetu sa sladoledom. Učim ga da se ne udaljava od bake i tete kad je u večernjoj šetnji, na plaži ili u moru... I strahujem. Strahujem da ga neće dovoljno paziti pa će pasti na stijenama, odvući će ga morska struja, otet će ga nepoznati ljudi, otrovat će se hranom, doživjet će nesreću na autoputu kad se voze na more ili se vraćaju s njega... Onda se podsjećam da moram razmišljati pozitivno, da mislim na lijepe uspomene koje će imati, na pustolovine koje će doživjeti, na sreću koja će mu pomoći da se lakše nosi s tim što me neće biti doma kad se vrati sa mora... I borim se sa tim bolom, pokušavam ga zaobići razumnim razmišljanjem, skretanjem pozornosti, popisom poslova koje još moram obaviti... Pokušavam se sabrati i vizualizirati rijeku koja zaobilazi oko prepreka i pronalazi način da teče dalje... Očito da svaka tuga s vremenom otupi, ne boli onako žestoko kao na početku. Samo treba do tada izdržati i uporno tupiti taj šiljak koji probada srce i grlo.

11.08.2015. u 16:13 • 0 KomentaraPrint#^

petak, 07.08.2015.

*

Puno se toga promijeni kad dobiješ djecu. Želiš više vremena provoditi s njima, želiš im pružiti više izbora u životu, ne želiš da odrastu u neimaštini, ali ne želiš niti da imaju sve što požele. Ne želiš da odrastu u neznanju kako svijet i društvo funkcioniraju, ali se bojiš da ćeš im reći previše istine za koju su premladi. Najviše se bojiš da ćeš ih izgubiti od bolesti, da će ih netko oteti, da će patiti, a ti im nećeš moći pomoći. Jer imaš osjećaj da kad bi tvoja djeca prestala postojati, nikakav drugi osjećaj ili ljubav prema drugom biću ne bi mogli popuniti bezdan koji bi osjetila u srcu. Zato se toliko i bojim rastanka od njih, bojim se da im neću moći prenijeti sve što znam u pravo vrijeme, bojim se da će trebati baš mene i da me nitko neće moći zamijeniti, a ja neću moći biti tu za njih. Strah je interesantan osjećaj, kad se bojim za sebe, mogu ga savladati, ali kad se bojim za druge onda vrlo često vidim samo još više razloga za još veći strah.... Sad već pomalo počinjem baljezgati...

07.08.2015. u 16:30 • 0 KomentaraPrint#^

Nastavak koji to nije

Za tri tjedna putujem sa tetom u Njemačku tražiti posao. Jučer me nazvala i pitala kak sam. Iskreno, zbunila me. Nisam znala kako joj odgovoriti. Dala sam sporazumni otkaz u državnoj firmi, gdje sam zadnjih 11 godina radila kao čistačica. Imam završenu srednju građevinsku školu, imam tri godine iskustva u trgovačkim poslovima maloprodaje, veleprodaje, skladištenja, dogovaranja narudžbi sa klijentima, načitana sam, tečno govorim engleski jezik, njemački jezik znam, ali mi fali praktičnog govora da bi postao tečan, jako dobro pjevam i želim više od života. A ipak sam se zaposlila kao čistačica sa 22 godine jer sam bila nesigurna, nisam znala svoju vrijednost i nakon tri godine fizičkog i psihičkog gorenja u trgovačkom poslu, trebala sam osjećaj sigurnosti plaće početkom mjeseca, sigurnost prava na godišnji odmor, sigurnost dobivanja hipotekarnog sudužničkog kredita da bismo mogli kupiti svojih 50 m2. Prvih godina sam se zbilja trudila ostaviti dobar dojam, ispuniti svaki zadatak, sve u nadi da će mi se otvoriti vrata za stručnim usavršavanjem, jer tako je bilo natuknuto na razgovoru za posao. Ali sama sam kriva što ništa od toga nije zaživjelo. Nisam se nikad usudila inzistirati da traže više od mene, lagala sam samoj sebi da će i bez toga stvari same doći na svoje mjesto i da će mi kad-tad otvoriti vrata za prekvalifikaciju. Zavaravala sam se i pogrešno birala, jer se nisam htjela nikome zamjeriti. Godine su prolazile, a ja sam sve manje marila za budućnost u firmi. Radila sam posao sa sve manje zahvalnosti i sve više razočaranja. Kad me nepravda povrijedila, cmoljila sam umjesto da dođem do daha i izborim se za istinu. Sama sam kriva što sam previše puta odmahnula i odustala od borbe sa nepravdom. Sad mi je jasno da je to od mene napravilo osobu kakva sam danas. U konfliktu sam sama sa sobom. Znam da posao odrađujem samo koliko je nužno, jer nemam osjećaj da ionako ima ikakve veze što radim. Danas na poslu većina vidi samo ono što ne napravim, ne kažem i koliko ne marim. Jučer nisam znala kako odgovoriti teti, ali baš sada, u trenutku dok ovo pišem, shvatila sam da zapravo osjećam olakšanje. Znam da mi obitelj neće gladovati i da će imati drva za zimu i većinu računa pokrivene, bez obzira što ja trenutno nemam posao. Znam da će djeca u početku jako patiti što me nema navečer da ih u krevetu zagrlim, svakoga jednom rukom, i ispričam priču za laku noć koju sam izmislila ili prepričala. Znam da će mi muž biti poprilično tužan što me nema da ga gnjavim i kažem mu da ga volim i kritiziram način vožnje :D Znam da ću se prvih par dana razdvojenosti raspadati po šavovima svaki put kad pomislim na njih. Ali znam i to da sam se izborila za novu priliku, novi početak. Ovaj pun neću zaribati. Ponovo ću raditi najbolje što znam ali ću se itekako pobrinuti da zasluge ne odu na krivu adresu. Neću više dozvoliti da zbog malodušnosti odem u smjeru manjeg otpora. Borit ću se svim znanjem i snagom koju imam da u idućih godinu dana preokrenem svoju priču, tako da ostatak života ne žalim za ovim godinama. Tako da bi odgovor na tetino pitanje u konačnici bilo: dobro sam jer biram da ova velika promjena bude dobra. Biram osjećati se dobro zbog ove odluke, bez obzira na bol zbog napuštanja starog života. I zahvalna sam što sam imala dovoljno vremena da dođem do ovoga zaključka prije nego što sam otputovala. Tako ću sebi i drugima manje otežati rastanak i prije si dati priliku biti najbolja što mogu, na novom poslu.

07.08.2015. u 15:53 • 0 KomentaraPrint#^

srijeda, 24.06.2015.

Početak

Kiša pada, trava raste, ništa nije stalno osim promjena. Bem ti dubine i teatralnost. Počinjem voditi dnevnik iz jednostavnog razloga: selim krajem osmog mjeseca u NJemačku, tražim posao i nadu u bolje sutra. Doslovno ostavljam svoj život ovdje, jer mi ovdje muž ostaje sa naša dva dečkića. Zi će uskoro navršiti sedam godina i u devetom mjesecu kreće u školu. Ja odlazim neposredno prije toga... Nino će uskoro imati tri godine i nedavno je imao operaciju oba bubnjića i ugradnju ventilacijske cjevčice u lijevi bubnjić. Trebat će vjerojatno i operaciju uklanjanja tzv. treće mandule. Mene neće biti ovdje da budem uz njega... Zi obožava judo i svog trenera. Trener Ivica nam veli da "mali ima žicu za judo", jako brzo uči novo i savladava protivnike u svojoj kategoriji... Nino počinje učiti razgovijetno pričati. Zafrkant je i tjera po svojem ako mu se lijepo ne objasni. Nekad je tvrdoglav i kad mu se objasni :) ...

Moj muž. Gdje početi? Upoznali smo se u zimi 2000-te kad su On i njegov brat (pametnjaković, jer se jedino s njim mogu u beskraj raspravljati, jedino muško koje sam u životu upoznala da argumentira bolje od žene :D ), dakle On i njegov brat su mi upali u dućan gdje sam radila i pol sata se zafrkavali i tražili poklon za šogora (držač za wc papir sa ukrasom u obliku plave prugaste ribe, jer "šogi je ribič"). Navodno Mu je brat pri izlasku rekao "evo ti cure". On je došao dva dana poslije sam i donio mi Van Gelisov CD na preslušavanje, pa smo otišli u pol devet navečer na kavu. I svaku večer nakon toga, punih mjesec dana. Sjećam se da sam s NJim prvi put osjetila kao mali električni udar svaki put kad bi se dotaknuli. Mali separe u kojem smo sjedili nije imao baš puno prostora za noge, a Njega je mučilo koljeno jer ga je "rasturio" stalno igrajući nogomet po asfaltnim igralištima. Svaki put kad bi protegnuo noge, ja sam svoje sve više gurala pod stolac izbjegavajući dodirivanje, jer zbog tih malih električnih šokova nisam baš mogla jasno razmišljati o onome o čemu smo pričali. Nakon pol sata sam tako čudno visila sa stolca da me pitao zašto se ne protegnem. Nemam pojma što sam mu odgovorila sretan ............

I danas me prolazi toplina kad nam se ruke dodirnu, bilo da postavljamo stol, ili ležimo u krevetu. Po tome znam da Ga još volim....
Bio je uz mene kroz puno toga, čak je oba puta bio na porodima naših dečkića. "Nije mi to najljepše iskustvo u životu, ali je najsnažnije. Ne bih ga ni za što propustio" (Njegove riječi).

Probleme smo uvijek zajedno rješavali, čak i kad bi se posvadili i ne razgovarali cijeli dan, navečer bi pusom, zagrljajem, primanjem za ruku, dali jedno drugom do znanja da se i dalje volimo, iako još uvijek ne priznajemo da smo u krivu/da je ono drugo u pravu sretan ....

Bojim se i uzbuđena sam što ovakav veliki korak poduzimam bez Njega. Dobila sam priliku ponovo vidjeti koliko sam čvrsta kad Njega nemam fizički niti blizu sebe.

Podsjetnik: napraviti mu FB profil da se možemo dopisivati messengerom. Nema se para za roaming sretan

24.06.2015. u 16:47 • 0 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

< kolovoz, 2015  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Uskoro odlazim raditi van lijepe naše, pa ću pokušati vjerno zabilježiti taj prijelaz i metamorfozu. Barem se metarmofozi nadam.

Linkovi