Pita me ona mala kućica na fb-u "Što ti je na umu?" Pa evo, trenutno se pokušavam ne raspasti po šavovima kao jučer. Kad su svi sa posla otišli, krenula sam čistiti urede i odjednom me zgromila tuga. Sinak mi odlazi ovaj četvrtak na more i ne stignem se pošteno niti oprostiti od njega. Otići ću u Njemačku prije nego se on vrati, tako da imamo manje od 24 zajednička sata. Nemam ni najjednostavniju predodžbu koliko dugo ga neću vidjeti. Stoga sam sjela u čajnu kuhinjicu i pokušala istuliti i isplakati tu ogromnu rupu koja mi se odjednom otvorila u prsima. Opraštam se od njega od kad sam ga rodila, pokušavala sam samu sebe natjerati na shvaćanje da nije dio mene i da svakim danom odrastanja i samostalnosti sve više postaje svoj čovjek. Tek je navršio 7 godina, ali već zna što i kako želi i može u svom malom životu. Ponosna sam na svako njegovo postignuće i ne bih htjela da je ovisan o meni i svom tati. Ali to razdvajanje svejedno boli. Stoga, da bih se odvratila od razmišljanja o rastanku, planiram naše zadnje zajedničke sate, učim ga pakirati kofer i toaletnu torbicu, podsjećam ga da ponese koju igračku za vodu i vodonepropusni fotić (jednokratni, iz Mullera). Podsjećam ga da se mora mazati sa kremom protiv sunca, da pošalje razglednice i počasti baku i tetu sa sladoledom. Učim ga da se ne udaljava od bake i tete kad je u večernjoj šetnji, na plaži ili u moru... I strahujem. Strahujem da ga neće dovoljno paziti pa će pasti na stijenama, odvući će ga morska struja, otet će ga nepoznati ljudi, otrovat će se hranom, doživjet će nesreću na autoputu kad se voze na more ili se vraćaju s njega... Onda se podsjećam da moram razmišljati pozitivno, da mislim na lijepe uspomene koje će imati, na pustolovine koje će doživjeti, na sreću koja će mu pomoći da se lakše nosi s tim što me neće biti doma kad se vrati sa mora... I borim se sa tim bolom, pokušavam ga zaobići razumnim razmišljanjem, skretanjem pozornosti, popisom poslova koje još moram obaviti... Pokušavam se sabrati i vizualizirati rijeku koja zaobilazi oko prepreka i pronalazi način da teče dalje... Očito da svaka tuga s vremenom otupi, ne boli onako žestoko kao na početku. Samo treba do tada izdržati i uporno tupiti taj šiljak koji probada srce i grlo.
Post je objavljen 11.08.2015. u 16:13 sati.