namnam https://blog.dnevnik.hr/namnam

petak, 07.08.2015.

Nastavak koji to nije

Za tri tjedna putujem sa tetom u Njemačku tražiti posao. Jučer me nazvala i pitala kak sam. Iskreno, zbunila me. Nisam znala kako joj odgovoriti. Dala sam sporazumni otkaz u državnoj firmi, gdje sam zadnjih 11 godina radila kao čistačica. Imam završenu srednju građevinsku školu, imam tri godine iskustva u trgovačkim poslovima maloprodaje, veleprodaje, skladištenja, dogovaranja narudžbi sa klijentima, načitana sam, tečno govorim engleski jezik, njemački jezik znam, ali mi fali praktičnog govora da bi postao tečan, jako dobro pjevam i želim više od života. A ipak sam se zaposlila kao čistačica sa 22 godine jer sam bila nesigurna, nisam znala svoju vrijednost i nakon tri godine fizičkog i psihičkog gorenja u trgovačkom poslu, trebala sam osjećaj sigurnosti plaće početkom mjeseca, sigurnost prava na godišnji odmor, sigurnost dobivanja hipotekarnog sudužničkog kredita da bismo mogli kupiti svojih 50 m2. Prvih godina sam se zbilja trudila ostaviti dobar dojam, ispuniti svaki zadatak, sve u nadi da će mi se otvoriti vrata za stručnim usavršavanjem, jer tako je bilo natuknuto na razgovoru za posao. Ali sama sam kriva što ništa od toga nije zaživjelo. Nisam se nikad usudila inzistirati da traže više od mene, lagala sam samoj sebi da će i bez toga stvari same doći na svoje mjesto i da će mi kad-tad otvoriti vrata za prekvalifikaciju. Zavaravala sam se i pogrešno birala, jer se nisam htjela nikome zamjeriti. Godine su prolazile, a ja sam sve manje marila za budućnost u firmi. Radila sam posao sa sve manje zahvalnosti i sve više razočaranja. Kad me nepravda povrijedila, cmoljila sam umjesto da dođem do daha i izborim se za istinu. Sama sam kriva što sam previše puta odmahnula i odustala od borbe sa nepravdom. Sad mi je jasno da je to od mene napravilo osobu kakva sam danas. U konfliktu sam sama sa sobom. Znam da posao odrađujem samo koliko je nužno, jer nemam osjećaj da ionako ima ikakve veze što radim. Danas na poslu većina vidi samo ono što ne napravim, ne kažem i koliko ne marim. Jučer nisam znala kako odgovoriti teti, ali baš sada, u trenutku dok ovo pišem, shvatila sam da zapravo osjećam olakšanje. Znam da mi obitelj neće gladovati i da će imati drva za zimu i većinu računa pokrivene, bez obzira što ja trenutno nemam posao. Znam da će djeca u početku jako patiti što me nema navečer da ih u krevetu zagrlim, svakoga jednom rukom, i ispričam priču za laku noć koju sam izmislila ili prepričala. Znam da će mi muž biti poprilično tužan što me nema da ga gnjavim i kažem mu da ga volim i kritiziram način vožnje :D Znam da ću se prvih par dana razdvojenosti raspadati po šavovima svaki put kad pomislim na njih. Ali znam i to da sam se izborila za novu priliku, novi početak. Ovaj pun neću zaribati. Ponovo ću raditi najbolje što znam ali ću se itekako pobrinuti da zasluge ne odu na krivu adresu. Neću više dozvoliti da zbog malodušnosti odem u smjeru manjeg otpora. Borit ću se svim znanjem i snagom koju imam da u idućih godinu dana preokrenem svoju priču, tako da ostatak života ne žalim za ovim godinama. Tako da bi odgovor na tetino pitanje u konačnici bilo: dobro sam jer biram da ova velika promjena bude dobra. Biram osjećati se dobro zbog ove odluke, bez obzira na bol zbog napuštanja starog života. I zahvalna sam što sam imala dovoljno vremena da dođem do ovoga zaključka prije nego što sam otputovala. Tako ću sebi i drugima manje otežati rastanak i prije si dati priliku biti najbolja što mogu, na novom poslu.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Uskoro odlazim raditi van lijepe naše, pa ću pokušati vjerno zabilježiti taj prijelaz i metamorfozu. Barem se metarmofozi nadam.

Linkovi